Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-216/10 (O. R.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-216/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 216/10, rješavajući apelaciju Omera Rakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Rakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-001 017 od 5. novembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 825 od 29. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Omer Raković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Snježana Knežević, advokatica iz Novog Grada, podnio je 13. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 017 od 5. novembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 825 od 29. maja 2008. godine. Apelant je 30. juna 2010. godine dostavio dodatnu dokumentaciju.
2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 076-0-P-07-
000 172 od 26. februara 2008. godine utvrđeno je da je apelant građenjem stekao pravo vlasništva sa 1/1 dijela na poslovnom objektu izgrađenom na zemljištu bliže označenom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni objekt), što su Bisera Muftić, Mirzad Muftić, Neira Džankić, Diana Muftić i Dalija Muftić (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati i predmetni poslovni objekt predati apelantu u posjed i slobodno raspolaganje, kao i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 3.330,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je 20. augusta 1991. godine između pravnog prednika tuženih kao zakupodavca i apelanta kao zakupoprimca zaključen ugovor o zakupu zemljišta kojim je prednik tuženih dao u zakup apelantu neizgrađeno zemljište (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište) i ovlastio ga da na predmetnom zemljištu izgradi objekt uz prethodno pribavljanje odobrenja od nadležnog organa. Dalje, Osnovni sud je, na osnovu rezultata dokaznog postupka, utvrdio da je apelant neposredno prije početka rata sagradio predmetni poslovni objekt na predmetnom zemljištu, za koje je u zemljišnim knjigama upisano državno vlasništvo sa pravom korištenja Uprave za komunalne poslove Bosanski Novi. Osnovni sud je, prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, uzeo u obzir stanovište aktualne sudske prakse sudova u Republici Srpskoj – Odluka Vrhovnog suda broj Rev-53/95 od 15. marta 1996. godine, koje je bliže navedeno u obrazloženju presude. Imajući u vidu navedeno stanovište sudske prakse, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Ocijenio je da je predmetni poslovni objekt izgrađen na osnovu urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje koji su priloženi u spis suda, iz kojih se vidi da je urbanistička saglasnost data za izgradnju predmetnog poslovnog objekta kao privremenog objekta. Osnovni sud je istaknuo da su na to ukazivali tuženi u odgovoru na tužbu, osporavajući iz tih razloga apelantov tužbeni zahtjev. Međutim, Osnovni sud je zaključio da je, prema navedenom stanovištu sudske prakse, i građevinski objekt koji je izgrađen bez odobrenja za građenje predmet prava vlasništva i uživa sudsku zaštitu koja pripada vlasniku ako zakonom nije drugačije određeno. Dalje je navedeno da takav građevinski objekt do legalizacije bespravne izgradnje ima pravni status privremenog građevinskog objekta – pokretne stvari koja pripada graditelju ili eventualno njegovom pravnom sljedbeniku i koga pogađa eventualna sankcija rušenja bez prava na naknadu. Stoga je Osnovni sud, uz primjenu navedene sudske prakse kao i odredaba člana 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, donio presudu kao u dispozitivu.
4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 825 od 29. maja 2008. godine uvažena je žalba tuženih i presuda Osnovnog suda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je obavezan apelant da tužiteljima nadoknadi troškove cijelog postupka u iznosu od 4.837,60 KM u roku od 30 dana.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je osnovan žalbeni navod da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti institut sticanja prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Dalje je navedeno da se odredbe čl. 24-26. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima o gradnji na tuđem zemljištu ne mogu primijeniti na slučaj gradnje na zemljištu u društvenom vlasništvu, koje nije na zakonit način dato graditelju na korištenje. Okružni sud je istaknuo da je, prema stanju spisa, nesporno da se u konkretnom slučaju radilo o društvenom, odnosno, državnom vlasništvu. Apelant je zahtijevao da se utvrdi pravo vlasništva građenjem na objektu koji je izgrađen na predmetnom zemljištu koje nije upisano na pravnog prednika tuženih ni sa pravom korištenja, što je prvostepeni sud utvrdio uvidom u zemljišnoknjižni izvod. Naime, prema navedenom zemljišnoknjižnom izvodu, predmetno zemljište na kojem je izgrađen predmetni poslovni objekt (i to privremeni) je državno vlasništvo sa upisanim pravom korištenja Uprave za komunalne poslove Bosanski Novi, a zemljište nije na zakonit način dato graditelju (apelantu) na korištenje, već pravnom predniku tuženih, što proizlazi iz rješenja Općine Bosanski Novi od 13. augusta 1991. godine. Okružni sud je naveo da, prema sudskoj praksi, gradnjom na državnom zemljištu graditelj ne može steći pravo vlasništva na izgrađenom objektu, jer objekt dijeli pravnu sudbinu zemljišta. U uvjetima društvenog, odnosno, državnog vlasništva, koje uživa posebnu zaštitu, nema uvjeta da se objekt transformira u pravo vlasništva, već jedino može da se objekt sruši i materijal odnese, a to ovlaštenje se može prenijeti i na nasljednike. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da se kod apelanta nisu stekli uvjeti za sticanje prava vlasništva građenjem predviđeno odredbom člana 24. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, iz kojeg razloga je i prvostepeni sud pogriješio kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Stoga je Okružni sud uvažio žalbu tuženih i prvostepenu presudu, primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, preinačio i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 017 od 5. novembra 2009. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je presuda Okružnog suda pravilna, ali iz razloga navedenih u presudi Vrhovnog suda. Istaknuto je da je za pravilno rješenje konkretne pravne stvari nužno ispravno ocijeniti pravnu prirodu predmetnog poslovnog objekta. Dalje je navedeno da je među strankama nesporno da je ugovorom o zakupu zaključenim između pravnog prednika tuženih i apelanta, apelantu dato pravo da na predmetnom zemljištu izgradi objekt na osnovu prethodno pribavljenih odobrenja i da po prestanku zakupnog odnosa objekt postaje vlasništvo zakupca (apelanta). Vrhovni sud je naveo da je pravnom predniku tuženih data Urbanistička saglasnost broj 02/16-364-
187/91 od 13. augusta 1991. godine za izgradnju privremenog poslovnog prostora sa rokom privremenosti od 10 godina, odnosno do privođenja zemljišta krajnjoj namjeni, kada je investitor dužan ukloniti objekt bez prava na naknada, te mu je dato i Odobrenje za građenje broj 03/02-351-175-159/91 od 20. augusta 1991. godine. Vrhovni sud je istaknuo da nema nikakve sumnje da ta odobrenja nisu mogla biti izdata na apelantovo ime, s obzirom na to da je pravni prednik tuženih u katastarskom operatu bio upisan kao posjednik predmetne parcele, a ne apelant. Prema ocjeni Vrhovnog suda, iz ovih isprava slijedi da se ne radi o trajnom objektu, već o privremenom objektu, koji u pravnom prometu ima karakter pokretne stvari. Zaključeno je da prema tome predmetni poslovni objekt nema karakter nepokretnosti u smislu relevantnih odredaba Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, niti građevine u smislu urbanističko-planskih propisa (Zakon o prostornom uređenju). Istaknuto je da se pravo vlasništva na izgrađenom objektu kao pokretnoj stvari ne može steći građenjem, stoga je drugostepeni sud pravilno zaključio da nema mjesta primjeni odredaba čl. 24-26. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
S obzirom na činjenicu da se radi o pokretnoj stvari, a ne o nepokretnosti, Vrhovni sud je smatrao da daljnji zaključci drugostepenog suda o vlasničkom režimu na predmetnom zemljištu nisu od značaja za rješenje ove pravne stvari, s obzirom na to da je urbanističkom saglasnošću određen rok do koga se ta stvar može nalaziti na predmetnom zemljištu, a potom i obaveza njenog uklanjanja bez prava na naknadu. Budući da se radi o pokretnoj stvari sadržaja objekta koji je privremenog karaktera i s obzirom na to da je desetogodišnji rok privremenosti istekao, to je apelantu preostalo da je ukloni o svom trošku, uz pravo zadržavanja materijala. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je smatrao da nisu osnovani revizioni navodi da je apelantu trebalo utvrditi pravo vlasništva po osnovu stvaranja nove pokretne stvari (član 21. stav 1. i član 22. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). Također, ocijenjeno je da je netačan navod da je drugostepeni sud primijenio odredbe čl. 24-26. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, s obzirom na to da je u obrazloženju osporene presude naglašeno da nema mjesta primjeni tih odredaba. Vrhovni sud je ukazao i da tuženi nisu osporili apelantu da je on svojim materijalom izgradio predmetni poslovni objekt kao pokretnu stvar, a nisu se protivili ni da apelant ukloni i zadrži materijal. Premda sud nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva (član 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku), Vrhovni sud je ocijenio da se ne može udovoljiti zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva ni s obzirom na to da je izričito traženo utvrđenje prava vlasništva po osnovu građenja, a sud nema ovlaštenje mijenjati sadržaj zahtjeva stranke. Vrhovni sud je smatrao da nema mjesta ni da se udovolji zahtjevu za predaju u posjed objekta, s obzirom na istekli rok zadržavanja objekta i nastalu obavezu njegovog uklanjanja, kao i u prvostepenom postupku valjano utvrđenu činjenicu da tuženi ne drže taj objekt u posjedu, već druga lica. Zaključeno je da je neosnovan i navod revizije da je trebalo primijeniti odredbu člana 47. Zakona o građevinskom zemljištu zato što je utvrđenje prava vlasništva po tom pravnom osnovu u nadležnosti općinskog organa uprave, a ne suda. Ne ulazeći u pitanje materijalnopravnih ovlaštenja tog organa, Vrhovni sud je ukazao na to da predmet gradnje nije zgrada u smislu te odredbe, već pokretna stvar.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što osporene presude ne sadrže objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, te se ocjena dokaza i primjena materijalnog prava doima proizvoljnom. Apelant smatra da su pogrešno interpretirane odredbe čl. 20-22. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koje propisuju način i uvjete sticanja prava vlasništva, kao i da je pogrešna interpretacija odredbe člana 47. Zakona o građevinskom zemljištu, koja propisuje uvjete legalizacije objekta koji imaju isti ili sličan pravni status kao predmetni poslovni objekt. Apelant tvrdi da kako se u konkretnom slučaju radi o objektu izgrađenom na gradskom građevinskom zemljištu, za njegovo uklanjanje je potreban nalog nadležnog organa, a koji se ne može dobiti bez dokaza o pravu vlasništva na objektu i preuzimanja objekta u posjed. Dalje, apelant navodi da stav Vrhovnog suda ide na štetu apelantove imovine na način da se apelantu onemogućava da dođe u posjed svoje imovine, a s druge strane omogućava se tuženim da dođu u posjed i koriste nespornu apelantovu imovinu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da su osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje i imovinu zbog proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju analizirali sve predložene i izvedene dokaze u smislu načela slobodne ocjene dokaza i na osnovu toga utvrdili činjenično stanje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić