Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-218/10 (S. O.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-218/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 218/10, rješavajući apelaciju Slobodana Oroza na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Oroza podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 416 od 2. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-06-001 340 od 14. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-651/04 od 26. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Oroz (u daljnjem tekstu: apelant), iz Laktaša, podnio je 18. januara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 416 od 2. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001 340 od 14. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-651/04 od 26. maja 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. januara 2011. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-651/04 od 26. maja 2006. godine odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom da se tužena S. G. iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da u roku od 15 dana od prijema presude vrati apelantu iznos od 55.000,00 KM koji je od apelanta primila na zajam, skupa sa zakonskom kamatom, počev od dana 15. januara 2002. godine kada je došla u docnju sa plaćanjem pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi parnične troškove, i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Na okolnosti navoda tužbe, Osnovni sud je izveo veći broj dokaza, čiji je sadržaj prezentirao i u obrazloženju presude. Sud je zatim istakao da je odredbom člana 126. Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 105/08; u daljnjem tekstu: ZPP RS) propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Nakon provedenog postupka, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao da je sa tuženom zaključio usmeni ugovor o zajmu na sredstva predata tuženoj. Iz izvedenih dokaza utvrđeno je da je samo prvi dio novca u iznosu od 20.000 DM preuzela tužena, ali sa namjerom da ga proslijedi svjedoku D. M, što je isti dan uradila, s tim da je tužena u cjelosti osporila navode apelanta, te svoje navode potkrijepila i dokazima. Prema odredbi člana 63. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i (Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO) kad strane vjeruju da su saglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili o osnovu, ili o predmetu obaveze, ugovor ne nastaje iz čega proizilazi da apelant neosnovano od tužene potražuje sporni novac. Osnovni sud je nesporno utvrdio da novce drži saslušani svjedok D. M. Osnovni sud je dalje istakao da je za pravilno rješenje predmetnog spora trebalo utvrditi u kakvom su pravnom odnosu bile stranke i da li se radi o ugovoru o posredovanju po kome je apelant dao nalog tuženoj da ga dovede u vezu sa osobom kojoj treba novac na ime zajma ili o ugovoru o zajmu po kome je apelant novce dao na zajam tuženoj bez kamata sa rokom vraćanja od 30 dana. Kako je dalje naveo Osnovni sud, da bi ugovor o zajmu nastao potrebno je da se stranke saglase o njegovim bitnim elementima. Tužena je tokom parničnog postupka tvrdila da nije svojom voljom preuzela obavezu vraćanja novca apelantu, te je evidentno da, prema zaključku Osnovnog suda, saglasnost volja parničnih stranaka u njihovom obvezno - pravnom odnosu nije dogovorena. Iz činjeničnog supstrata tužbe, kako je naveo sud, proizilazi da je apelant svoj zahtjev bazirao na usmenom ugovoru o zajmu, što je tužena u cjelosti osporila. Navedeno je da se, u smislu odredbe člana 557. ZOO, ugovorom o zajmu obavezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena isti iznos novca. Predaja predmeta zajma ne treba da bude uslov zaključenja ugovora, već izvršenje obaveze zajmodavca iz već nastalog ugovora. Obaveza zajmoprimca da vrati istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta uslovljena je izvršenjem obaveze zajmodavca. Da bi ugovor o zajmu nastao potrebno je da se stranke saglase o njegovim bitnim elementima. Obzirom da svaka stranka treba da dokaže istinitost svojih činjeničnih navoda, te budući da apelant na osnovu dokaza izvedenih na ročištu za glavnu raspravu nije uvjerio sud u činjenične navode tužbe to je zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan.
4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001 340 od 14. novembra 2007. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je naveo da je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanta pozivom na odredbu člana 126. ZPP RS jer apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Navedeno je da iz stanja spisa i osporene presude proizilazi da su parnične stranke pred sudom izvele dokaze koje su smatrale potrebnim u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica, shodno odredbi člana 7. stav 1. ZPP RS. Ispravnom ocjenom izvedenih dokaza, na način kako je to regulisano odredbom čl. 8. i 123. ZPP RS kao i primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu člana 126. istog zakona, prvostepeni sud je, po mišljenju Okružnog suda, donio ispravnu odluku kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta. Apelant je kao dokaz da je pozajmio novac tuženoj predložio i izveo dokaz saslušanjem svjedoka O. Z. i G. D. Međutim, na temelju iskaza ovih svjedoka, kako je naveo Okružni sud, nije dokazao da je sa i tuženom zaključio ugovor o zajmu i da je iznos od 55.000,00 KM preuzela tužena. Naprotiv, tužena je dokazala da iznos od 55.000,00 KM nije primila ona nego D. M., a samim tim je i dokazala da iznos od 20.000,00 KM kojeg je ona preuzela od apelanta je ustupila D.M. Svjedok D. M. je potvrdila navode tužene da je primila iznos od 55.000,00 KM i da ju je tužena dovela u vezu sa apelantom. Kada se ima u vidu da svjedoci svoj iskaz daju nakon što su prethodno upozoreni od strane suda na posljedice davanja lažnog iskaza, onda je, po mišljenju Okružnog suda, teško prihvatiti činjenicu da bi neko na sebe preuzeo odgovornost, a da nije zaista i primio iznos od 55.000,00 KM. Navedeno je da je apelant je uz žalbu priložio i pismene izjave svjedoka O.Z. i G.D., a koji svjedoci su već saslušani pred prvostepenim sudom. Međutim Okružni sud je istakao da ako je stranka u prvostepenom postupku iznijela činjenice i dokaze, a sud ih nije uvažio, takve činjenice i dokazi nisu novi i ne mogu se iznositi u žalbi. U konkretnom slučaju, pozivanje apelanta na izjave svjedoka i dostavljanje njihovih iskaza, nisu dokazi koje ima u vidu odredba član 207. ZPP RS. Zbog toga navodi žalbe da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da nije obrazložio svoju odluku na osnovu izvedenih dokaza, po ocjeni Okružnog suda, iznijeti su paušalno i neargumentovano. Naprotiv, prema zaključku Okružnog suda, prvostepeni sud je izvršio ocjenu dokaza na način kako to reguliše odredba člana 8. ZPP RS i na osnovu analize izvedenih dokaza izveo zaključak da apelant nije dokazao činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev zbog čega je i donio pobijanu odluku primjenom člana 126. ZPP RS.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 416 od 2. decembra 2009. godine revizija apelanta je odbijena. Po mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je navod revizije da je osporena odluka zasnovana na pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza, što bi predstavljalo povredu odredbe člana 8. ZPP RS. Suprotno navodima revizije, nižestepeni sudovi su, po mišljenju Vrhovnog suda, sve izvedene dokaze cijenili upravo na način kako to nalaže odredba člana 8. ZPP i iz tako utvrđenih činjenica pravilno izveli zaključak da apelant nije dokazao da je sa tuženom zaključio ugovor o zajmu i da joj je po tom osnovu predao ukupno iznos od 55.000 KM. Vrhovni sud navodi da su tačni navodi revizije da je tužena učinila nespornim da je od apelanta primila prvi iznos pozajmice od 20.000 KM. Međutim, iz te nesporne činjenice ne može se izvesti zaključak da je tužena priznala postojanje ugovora o zajmu u smislu člana 557. ZOO, kako to želi prikazati apelant. Ovo stoga što je provedenim dokazima utvrđeno da je apelant znao da taj iznos novca daje na zajam D. M, a ne tuženoj, pa iz činjenice da je on novac predao tuženoj, a ne D. M. lično, ne može se zasnovati obaveza tužene da primljeni iznos od 20.000 KM vrati apelantu, jer je utvrđeno da je taj iznos tužena predala D. M. Kako apelant nije dokazao da je sa tuženom zaključio usmeni ugovor o zajmu i po tom osnovu joj predao 55.000 KM, pravilno su nižestepeni sudovi, po ocjeni Vrhovnog suda, primijenili odredbe člana 123. u vezi sa članom 126. ZPP RS i odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Kako je Vrhovni sud zaključio, pravilno je drugostepeni sud zaključio da pismene izjave svjedoka O. Z. i G. D. nisu novi dokazi u smislu člana 207. ZPP RS, jer su ovi svjedoci saslušani u postupku pred prvostepenim sudom. Zato drugostepeni sud nije bio u obavezi da po žalbi apelanta radi izvođenja novih dokaza u smislu člana 217. stav 2. ZPP RS održi raspravu, pa je Vrhovni sud navode revizije istaknuti u ovom pravcu ocijenio neosnovani. Konačno, po mišljenju Vrhovnog suda, pogrešno apelant smatra da tuženoj ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka koji se odnose na porez u traženoj visini od 10%. Prema odredbi člana 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 65/05-u daljnjem tekstu: Tarifa) u postupku naplate i priznavanju nagrade za rad advokata prema ovoj tarifi, kao i u postupku odlučivanja suda ili drugog organa o troškovima postupka na teret protivne strane, nagrada predviđena ovom tarifom uvećava se za iznos poreza na promet usluga. Kako je tuženu u ovoj parnici zastupao punomoćnik koji je advokat, u skladu sa navedenom odredbom, pripada joj pravo na naknadu troškova u traženom iznosu u skladu sa članom
369. ZPP RS. Iz naprijed izloženog proizlazi da osporena presuda nema nedostataka na koje je ukazano revizijom apelanta, kao ni onih na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, pa je zato primjenom odredbe člana 248. ZPP RS revizija odbijena kao neosnovana.
6. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ne spori činjenicu da je kao brat tužene zaključio ugovor o zajmu u iznosu od 55.000 KM, a i ranije je pozajmljivao novac i imao puno povjerenje da će vratiti pozajmljeni iznos. To što treće lice, D. M. priznala da je navodno njoj posudio navedeni iznos apelant smatra da u pitanju klasična manipulacija, jer apelant navodi da istu ne pozna i da je podnio tužbu protiv nje ne bi mogao dokazati tu činjenicu. Apelant navodi da iz provedenih dokaza proizilazi, pogotovo iz saslušanja parničnih stranaka, da je zaključio usmeni ugovor o zajmu sa tuženom, da joj je predao iznos od 55.000 KM, da mu nije poznato da li je i pod kojim uslovima tužena posudila trećem licu D. M. Apelant zaključuje da je tužena priznala da joj on predao prvih 20.000 KM., da je treće lice D. M. prilikom saslušanja kao svjedoka pred prvostepenim sudom priznala da je 20.000 KM primila od tužene, pa je logično da je preuzela i ostali iznos od 35.000 KM. Što se tiče troškovnika tužene, sud tvrdi da ima pravo na 10 % poreza na traženi iznos, što upućuje na zaključak da je sudu nepoznato da tog poreza nema, a što je sve u skladu sa ovakvom presudom. Apelant predlaže da se apelacija usvoji i utvrdi povreda njegovih ustavnih prava, te da Ustavni sud meritorno odluči o ovoj pravnoj stvari, tako da usvoji tužbeni zahtjev u cjelosti ili da ukine presudu Vrhovnog suda, broj 118-0 - Rev-08-000 416 od 2. decembra 2009. godine i vrati na ponovno odlučivanje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, izvršili analizu provedenih dokaza, te u smislu načela slobodne ocjene dokaza dali jasno i iscrpno obrazloženje o svim odlučnim činjenicama. Pri tome su naveli razloge zbog kojih je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te su za takav svoj zaključak dali jasno, detaljno i argumentovano obrazloženje. Sudovi su citirali odredbu člana 123. stav 1. ZPP RS kojom je propisano „da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev“, te su dovodeći ti odredbu u vezu sa odredbom člana 126. ZPP RS, zaključili da apelant nije u smislu navedene odredbe ZPP RS dokazao da je njegov tužbeni zahtjev osnovan i da je tužena u obavezi da mu isplati iznos od 55.000,00 KM na ime duga, a takvo obrazloženje, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i u pogledu troškova parničnog postupka koji pripadaju tuženoj, a takvo obrazloženje, imajući u vidu relevantne odredbe ZPP RS i Tarife, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić