Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-225/10 (D. P.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-225/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 225/10, rješavajući apelaciju Dragane Puzigaća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragane Puzigaća podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 362 od 13. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-06-000 366 od 12. novembra 2007.
godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj Rs-42/05 od 21.
decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragana Puzigaća (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnijela je 15. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 362 od 13. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 366 od 12. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-42/05 od 21. decembra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-42/05 od 21. decembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 366 od 12. novembra 2007. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su ništava rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: tuženi) br. Su-1725-1/04 od 29. oktobra 2004. godine i Su- 2221/04 od 7. decembra 2004. godine, na osnovu kojih joj je prestao radni odnos kod tuženog, slijedom čega je odbijen i njen zahtjev da je tuženi vrati na posao.
3. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 362 od 13. oktobra 2009. godine odbio apelanticinu reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelantica bila radnica tuženog od 1. marta 1996. godine, te da je u vrijeme donošenja osporenih rješenja obavljala poslove daktilografa. Osporenim rješenjem od 29. oktobra 2004. godine utvrđen je prestanak apelanticinog radnog odnosa zbog prestanka potrebe za njenim radom zbog organizacionih promjena kod tuženog, a drugim osporenim rješenjem od 7. decembra 2004. godine odbijen je njen prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa. Vrhovni sud je naveo da je Osnovni sud zaključio da je tuženi postupio u skladu sa odredbama člana 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik RS“ br. 11/94, 3/96 i 6/97; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima). S druge strane, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07), ali da to nije dovelo u pitanje pravilnost prvostepene presude, zbog čega je apelanticina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je neosnovan apelanticin prigovor da je na sporni pravni odnos trebalo primijeniti Zakon o administrativnoj službi u upravi RS („Službeni glasnik RS“ broj 16/02), zato što apelantica nije imala status državnog službenika, pa se stoga na nju mogao primijeniti samo Zakon o radnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih rješenja. Dalje, Vrhovni sud je ukazao na to da su nižestepeni sudovi utvrdili da je došlo do smanjenja broja zaposlenih kod tuženog i to na osnovu Pravilnika o utvrđivanju kriterijuma za određivanje potrebnog broja administrativnog i tehničko-pomoćnog osoblja u sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 77/03; u daljnjem tekstu: Pravilnik o određivanju kriterijuma), te Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Osnovnom sudu u Banjoj Luci iz augusta 2004. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o organizaciji). Također, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da su apelantici priznata i prava zagarantovana Zakonom o radu, Opštim i Posebnim kolektivnim ugovorom za oblast pravosuđa, „a prije svega pravo na otkazni rok i pravo na otpremninu“. Također, utvrđeno je i da je tuženi odredio kriterijume po kojima je odlučivano ko od zaposlenih radnika treba nastaviti raditi kod tuženog, radnici su bodovani, a apelantica je zauzela pretposljednje mjesto na toj listi. Na osnovu svega navedenog je, kako je naveo Vrhovni sud, utvrđeno da su rješenja tuženog o prestanku apelanticinog radnog odnosa zakonita.
5. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju U obrazloženju ovih navoda apelantica iznosi činjenično stanje, te, između ostalog, navodi da su sudovi različito primijenili materijalno pravo i to tako da su prvostepeni i Vrhovni sud primijenili Zakon o radnim odnosima, dok je drugostepeni sud u svojoj odluci primijenio Zakon o radu, te Opšti i Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u upravi RS. Dalje, apelantica navodi da je odluka o prestanku radnog odnosa donesena na osnovu Pravilnika o organizaciji iz 2004. godine „koji je baziran na [Pravilniku o kriterijumima]“, ali da Pravilnik o organizaciji nikada nije podnesen „na davanje saglasnosti VSTS-u [...] zbog čega isti nije stupio na snagu“, pa se u skladu s njim nije moglo odlučivati o apelanticinom radnopravnom statusu. Apelantica, također, smatra da je tuženi nezakonito proveo postupak smanjenja broja zaposlenih radnika tako što je raspisao „interni oglas za zapošljavanje već zaposlenih radnika“, a nije utvrdio objektivne kriterijume prema kojima bi kategorisao i rasporedio radnike. Također, smatra da je teret dokazivanja bio na tuženom kao poslodavcu „koji nije u postupku pred nižestepenim sudovima dokazao da je [apelantici] radni odnos prestao u skladu sa važećom zakonskom regulativom“. Apelantica smatra da je „očigledno da je osnovni cilj [tuženog] bio da otpusti nepodobne radnike koji nisu imali zaštitu neposrednih rukovodilaca, a zatim da nakon nekoliko mjeseci zaposli nove radnike“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da u apelaciji nema ničega što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što je apelantica nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić