Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2267/10 (M. K., N. M., E. R., O. B., S. D., E. Š., E. S., N. Đ. i M. F.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2267/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 2267/10, rješavajući apelaciju Mirsada Krilića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Mirsada Krilića, Nazifa Musagića, Esada Ramića, Osme Bukvića, Sabahete Džanković, Edine Šehić, Emira Seferovića, Nasera Đuguma i Muje Fadžana, podnesene protiv:
- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000179 od 25. marta 2010. godine, broj 070-0- Rev-09-
000180 od 16. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000173 od 23. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000101 od 25. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000106 od 16. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000178 od 16. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-
000104 od 25. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-002244 od 11. maja 2010. godine i broj 070-0-Rev-09-000107 od 22. juna 2010. godine;
- presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000328 od 30. septembra 2008. godine, broj 010-0-Gž-08-000336 od 1. oktobra 2008. godine, broj 010-0-Gž-08-000324 od 30. septembra 2008. godine, broj 010-0-Gž-08-000325 od 7. novembra 2008. godine, broj 010-0-Gž-08-000329 od 5. novembra 2008. godine, broj 010-0-Gž-08-
000326 od 30. septembra 2008. godine, broj 010-0-Gž-08-000327 od 5. novembra 2008. godine, broj 010-0-Gž-08-000644 od 21. septembra 2009. godine i broj 010-0-Gž-08-000417 od 6. novembra 2008. godine;
- presuda Općinskog suda u Livnu-Odjeljenje u Tomislavgradu broj 068-2-P-07-000197 od 28. marta 2008. godine, broj 068-2-P-07-
000198 od 2. aprila 2008. godine, broj 068-2-P-07-000278 od 28. marta 2008. godine, broj 068-2-P-07-000187 od 28. marta 2008. godine, broj 068-2-P-07-000176 od 26. marta 2008. godine, broj 068-2-P-07-
000171 od 28. marta 2008. godine, broj 068-2-P-07-000173 od 28. marta 2008. godine, broj 068-2-P-07-000039 od 25. juna 2008. godine i broj 068-2-P-07-000393 od 24. aprila 2008. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Krilić, Nazif Musagić, Esad Ramić, Osmo Bukvić, Sabaheta Džanković, Edina Šehić, Emir Seferović, Naser Đugum i Mujo Fadžan (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Tomislavgrada, koje zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnijeli su u periodu od 7. juna do 16. augusta 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Livnu-Odjeljenje u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2267/10, AP 2299/10, AP 2375/10, AP 2376/10,AP 2379/10, AP 2380/10, AP 2382/10, AP 3307/10 i AP 3579/10, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2267/10. Ukupno je spojeno devet predmeta.
3. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke pred Općinskim sudom protiv bivšeg poslodavca, preduzeća „Kapis“ d..o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate novčanih potraživanja na ime naknade plaća za period od 1993. do 2000. godine, te uplate doprinosa za PIO. Presudama Općinskog suda tuženi je obavezan da apelantima na ime naknada proisteklih iz radnog odnosa isplati iznose precizirane u izrekama prvostepenih presuda zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, dok je višak tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da se „utvrdi da su bili diskriminirani od strane tuženog u ostvarivanju svojih prava na rad zbog nacionalnog porijekla i vjerske pripadnosti“, te isplatu naknada proisteklih iz radnog odnosa za period od 1993. do 1999. godine odbio kao neosnovan.
4. Općinski sud je u obrazloženju presuda naveo da su apelanti bili u radnom odnosu kod tuženog do 1993. godine kada su upućeni na čekanje, te da se s tim u vezi obraćali Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) radi reguliranja radnopravnog statusa. Rješenjima Komisije je utvrđeno da apelanti ispunjavaju uvjete iz člana 143. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju, te je naloženo tuženom da u roku od 15 dana riješi njihov radnopravni status. Dalje, Općinski sud je utvrdio da, budući da apelanti nisu pozvani na posao u zakonom predviđenom roku, po sili zakona im je prestao radni odnos 5. maja 2000. godine u skladu sa članom 143. ZOR-a. Nadalje, Općinski sud je naveo da je nesporna činjenica da su se apelanti obraćali zahtjevom za rješavanje radnopravnog statusa tuženom, pa imaju pravo na naknadu plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, kada im je prestao radni odnos i kada su im prestala sva prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na isplatu plaće.
5. Osim toga, Općinski sud je naveo i da zastarijevanje navedenih potraživanja počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je zaposleniku utvrđen status radnika na čekanju, te da, budući da su apelanti podnijeli tužbe 2005. godine, tj. u zakonskom roku, nisu zastarjela njihova potraživanja „za razdoblje od 1. decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine“. Kako bi u navedenom razdoblju apelantima, da su radili, pripadalo pravo na naknadu plaće, a Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o načinu sprovođenja i izvršenja radne obaveze na području općine Livno od 27. jula 1993. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Općine Livno) je predviđeno da zaposleniku za vrijeme čekanja posla pripada 35% od iznosa plaće koju bi primao da je radio, Općinski sud je utvrdio da apelantima pripada pravo na naknadu plaće u iznosima preciziranim u prvostepenoj presudi za period od 1. decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 143. stav 3. ZOR-a kojima je propisano da uposlenik za vrijeme čekanja posla ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, tj. ne može tražiti puni iznos plaće kao da je radio, a kako apelanti traže u predmetnim tužbama. Općinski sud je, dalje, utvrdio da apelantima pripada i pravo na uplatu doprinosa za PIO za navedeni period, kao i zakonska zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva tom sudu za isplatu navedenih potraživanja. Pri tome je Općinski sud imao u vidu da je odredbom člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da na povremena dospjela novčana davanja teče zakonska kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za isplatu. Osim toga, Općinski sud je istakao da su preostali dijelovi tužbenih zahtjeva apelanata, koji se odnose na isplatu naknada plaće i doprinosa za period od 1993. do 1999. godine i povratak na posao neosnovani. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je relevantnim odredbama ZOR-a propisano da ukoliko uposlenik ima status uposlenika na čekanju, pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla se uspostavlja od momenta podnošenja zahtjeva poslodavcu, a budući da su se apelanti tuženom obratili sa takvim zahtjevom 1999. godine, pripada im pravo na naknadu plaće od tog momenta do prestanka radnog odnosa po sili zakona. Općinski sud je, također, istakao da nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u dokumentaciju i saslušanjem apelanata u svojstvu parnične stranke o navodnoj diskriminaciji po osnovu nacionalne pripadnosti) od strane ovog suda nije utvrđena diskriminacija od strane tuženog u vezi sa ostvarivanjem prava apelanata na rad.
6. Rješavajući po žalbama apelanata i tuženog izjavljenim protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je u pojedinim predmetima donio presude kojima je uglavnom djelimično usvojio žalbe apelanata i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, tako da je utvrdio da apelantima pripada pravo na naknadu plaća, odnosno doprinosa za PIO za period od 1993. do 2000. godine (umjesto od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine) i u većim iznosima nego je to utvrđeno u prvostepenim presudama, dok je u preostalom dijelu odbio žalbe apelanata i potvrdio prvostepenu presudu. U pojedinim predmetima, Kantonalni sud je odbio u cjelosti žalbe apelanata i potvrdio prvostepene presude. Osim toga, Kantonalni sud je žalbe tuženog u svim predmetima odbio kao neosnovane.
7. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je naveo da je apelantima uspostavljen radnopravni status radnika na čekanju posla u vremenu od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine. Kantonalni sud je ponovio stav prvostepenog suda u odnosu na period u kojem apelantima kao zaposlenicima u statusu čekanja posla naknada plaće pripada od trenutka podnošenja zahtjeva tuženom kao poslodavcu pa do ex lege prestanka radnog odnosa, ali ne i za period prije podnošenja zahtjeva tuženom. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da, budući da je nesporna činjenica da tuženi apelantima nije uplaćivao doprinose za PIO za period od 1993. do 2000. godine, a apelanti su aktivno legitimirani da traže pred nadležnim sudom uplatu ovih doprinosa, to je tuženi obavezan da apelantima uplati ove doprinose za navedeni period. Kantonalni sud je, također, zaključio da su neosnovani prigovori apelanata da su diskriminirani u ostvarivanju svojih prava na rad, jer apelanti u toku postupka nisu potkrijepili dokazima takve svoje navode, niti su u smislu člana 5. ZOR-a pružili očigledan dokaz o diskriminaciji, pa je u tom dijelu žalbu apelanata valjalo odbiti i prvostepenu presudu potvrditi.
8. U predmetima u kojima je odbio u cjelosti žalbe apelanata i tuženog i potvrdio prvostepene presude, Kantonalni sud je u obrazloženju presuda naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i primijenio materijalno pravo, zbog čega su njihove žalbe neosnovane.
9. Protiv drugostepenih presuda apelanti i tuženi su izjavili revizije Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio presude precizirane u izreci ove odluke kojima je revizije apelanata djelimično uvažio i drugostepene presude preinačio u dijelu u koje je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknada plaće za period od 1993. do 2000. godine i u dijelu kojim je odlučeno o početku toka zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose naknade plaća, tako što je tuženog obavezao da apelantima za navedeni period isplati tražene naknade u iznosima bliže naznačenim u izreci presuda Vrhovnog suda. Vrhovni sud je revizije apelanata u preostalom dijelu odbio. Osim toga, Vrhovni sud je u svim predmetima revizije tuženog odbio kao neosnovane.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presuda istakao da drugostepeni sud, pogrešnom primjenom člana 143. ZOR-a, nije apelantima dosudio naknadu plaće za cijelo vrijeme čekanja posla, jer apelantima pripada pravo na naknadu plaće, kao i doprinosa koji se vezuju uz naknadu plaće, od vremena kada im je priznat status zaposlenika na čekanju, pa do prestanka radnog odnosa po sili zakona, tj, za period od 1993. do 2000. godine. Međutim, Vrhovni sud je istakao da apelanti neosnovano tvrde da im pripada naknada plaće za vrijeme čekanja u visini prosječne plaće ostvarene u posljednja tri mjeseca prema odredbi člana 45. Pravilnika prednika tuženog iz 1987. godine, jer u situaciji kada poslodavac nije odredio naknadu plaća za vrijeme čekanja, kao u konkretnom slučaju, postupa se po izmijenjenoj Odluci Općine Livno od 27. jula 1993. godine, prema kojoj zaposleniku za vrijeme čekanja posla pripada naknada u visini od 35% plaće koju bi ostvario da je radio, tj. ne u punom iznosu kao da je radio. Vrhovni sud je, također, istakao da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno odlučili kada su odbili apelante sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje da su diskriminirani po osnovu nacionalne pripadnosti u ostvarenju svojih prava iz radnog odnosa, te da navodi tužitelja da su zaposlenici hrvatske nacionalnosti primali naknadu plaća za vrijeme čekanja posla u većim iznosima, tj. kao da su radili, ne mogu uticati na drugačiju odluku ovog suda. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelantima, koji su imali priznat status zaposlenika na čekanju, u prestao radni odnos po sili zakona, obzirom da u zakonskom roku nije bio pozvan na rad kod tuženog kao poslodavca. Prema stavu Vrhovnog suda, apelanti nisu ničim dokazali da ih poslodavac u roku od šest mjeseci nije pozvao na rad zbog diskriminacije po bilo kojeg osnovu, nit da je u periodu od jedne godine do vremena kada je apelantima prestao radi odnos zaposlio drugo lice iste kvalifikacije ili stručne spreme (član 143. stav 8. ZOR-a), zbog čega su njihove revizije u ovom dijelu neosnovane.
11. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te bitnim povredama pravila parničnog postupka od strane redovnih sudova, a naročito Vrhovnog suda. Apelanti smatraju da su sudovima dostavili dovoljno dokaza koji ukazuju na diskriminaciju apelanata od strane tuženog, ali da sudovi nisu imali u vidu te dokaze. Apelanti, navode da se diskriminacija naročito očitovala u činjenici da je tuženi zaposlenicima koji su pripadnici hrvatske nacionalnosti isplaćivao naknade za vrijeme čekanja posla u punom iznosu kao da su radili, dok njima nije nikako isplaćivao naknade. S tim u vezi, apelanti smatraju da su sudovi trebali naložiti tuženom da im isplati puni iznos naknade plaća i doprinose, a ne u iznosu od 35%, pri tome se neosnovano pozivajući na Odluku Općine Livno iz 1993. godine. Osim toga, apelanti su istakli da im je povrijeđeno pravo na efikasno suđenje jer su predmetni postupci završeni tek 2010. godine.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, te proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelanti ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Vezano za navode apelanata da je postupak pred sudovima trajao nerazumno dugo, Ustavni sud primjećuje da su apelanti parnične postupke, koji su predmet apelacija, pokrenuli podnošenjem tužbi 2005. godine i da su okončani osporenim presudama Vrhovnog suda 2010. godine, iz čega proizlazi da su predmetni postupci trajali ukupno pet godina. Ustavni sud smatra da je dužina ovih postupaka u ukupnom trajanju od pet godina, u okviru kojih su sudovi odlučivali na tri instance, bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je došlo do povrede njihovih prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje, te zaključuje da, vezano za ove navode, apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana
17. Dalje, apelanti navode povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član
14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32. i 33).
18. U konkretnom slučaju, apelanti u pogledu prava na nediskriminaciju, osim ponavljanja navoda koji su izanalizirani i jasno obrazloženi u postupku pred redovnim sudovima, naročito Vrhovnim sudom, nisu dostavili bilo kakve dokaze koji bi mogli pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su i njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić