Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2313/10 („Kapis“ d.o.o. Tomislavgrad)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2313/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 2313/10, rješavajući apelaciju „KAPIS“ d.o.o. Tomislavgrad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije “KAPIS“ d.o.o. Tomislavgrad podnesene protiv: -presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-
0-Rev-09-000179 od 25. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-
000180 od 16. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000178 od 16. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000106 od 16. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000173 od 23. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000101 od 25. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-
000104 od 25. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000100 od 22. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-002244 od 11. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000422 od 25. maja 2010. godine, broj 070-
0-Rev-09-000172 od 25. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000102 od 25. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-002245 od13. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000423 od 27. maja 2010. godine, broj 070-
0-Rev-09-000107 od 22. juna 2010. godine, -presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000328 od 30. septembra 2008. godine, broj 010-0-Gž-08-000336 od 1. oktobra 2008. godine, broj 010-0-Gž-08-000329 od 5. novembra 2008. godine, broj 010-0-Gž-08-000324 od 30. septembra 2008. godine, broj 010-0-
Gž-08-000325 od 7. novembra 2008. godine, broj 010-0-Gž-08-000327 od 5. novembra 2008. godine, broj 010-0-Gž-08-000647 od 6. novembra 2008. godine, broj 010-0-Gž-08-000644 od 21. septembra 2009. godine, broj 010-0-Gž-08-000733 od 18. decembra 2008. godine, broj 010-0-Gž-08-000332 od 30. septembra 2008. godine, broj 010-0-
Gž-08-000643 od 5. novembra 2010. godine, broj 010-0-Gž-08-000416 od 21. septembra 2010. godine, -presuda Općinskog suda u Livnu-Odjeljenje u Tomislavgradu broj 068-2-P-07-000197 od 28. marta 2008. godine, broj 068-2-P-07-
000198 od 2. aprila 2008. godine, broj 068-2-P-07-000176 od 26. marta 2008. godine, broj 068-2-P-07-000278 od 28. marta 2008. godine, broj 068-2-P-07-000187 od 28. marta 2008. godine, broj 068-2-P-07-
000173 od 28. marta 2008. godine, broj 068-2-P-07-000333 od 25. juna 2008. godine, broj 068-2-P-07-000039 od 25. juna 2008. godine, broj 068-2-P-07-000150 od 25. septembra 2008. godine, broj 068-2-P-07-
000279 od 2. aprila 2008. godine, broj 068-2-P-07-000175 od 26. juna 2008. godine, broj 068-2-P-07-000036 24. aprila 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. „Kapis“ d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je u periodu od 10. juna do 7. oktobra 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Livnu-Odjeljenje u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2313/10, AP 2363/10, AP 2392/10, AP 2400/10, AP 2434/10, AP 2447/10, AP 2449/10, AP 2873/10, AP 3439/10, AP 3458/10, AP 3459/10, AP 3563/10, AP 3699/10, AP 3939/10 i AP 4369/10, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2313/10. Ukupno je spojeno 15 predmeta.
3. Zaposlenici apelanta (u daljnjem tekstu: tužitelji) pokrenuli su tužbama parnične postupke pred Općinskim sudom protiv apelanta radi isplate novčanih potraživanja na ime naknade plaća za period od 1993. do 2000. godine, te uplatu doprinosa za PIO. Presudama Općinskog suda apelant je u cjelosti ili djelimično obavezan da tužiteljima na ime naknada proisteklih iz radnog odnosa isplati iznose precizirane u izrekama prvostepenih presuda zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka za period od novembra/decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine.
4. Općinski sud je u obrazloženju presuda naveo da su tužitelji bili u radnom odnosu kod apelanta do 1993. godine kada su upućeni na čekanje, te da se s tim u vezi obraćali Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) radi reguliranja radnopravnog statusa. Rješenjima Komisije je utvrđeno da tužitelji ispunjavaju uvjete iz člana 143. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju, te je naloženo poslodavcu da u roku od 15 dana riješi njihov radnopravni status. Dalje, Općinski sud je utvrdio da, budući da tužitelji nisu pozvani na posao u zakonom predviđenom roku, po sili zakona im je prestao radni odnos 5. maja 2000. godine u skladu sa članom 143. ZOR-a, kojim je propisano da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Nadalje, Općinski sud je naveo da je nesporna činjenica da su se tužitelji obraćali zahtjevom za rješavanje radnopravnog statusa apelantu kao poslodavcu, pa imaju pravo na naknadu plaće za period od novembra/decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, kada im je prestao radni odnos i kada su im prestala sva prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na isplatu plaće. Za period od novembra/decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine potraživanja naknade plaće za vrijeme čekanja posla su osnovana s tim da, prema odredbi člana 143. stav 3. ZOR-a, za vrijeme čekanja zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, a ne može potraživati punu plaću kao da je radio i kako tužitelji traže u preciziranim tužbenim zahtjevima.
5. Osim toga, Općinski sud je naveo i da zastarijevanje navedenih potraživanja počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je zaposleniku utvrđen status radnika na čekanju, te da, budući da su tužitelji podnijeli tužbu u zakonskom roku, nisu zastarjela njihova potraživanja „za razdoblje od novembra/decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine“. Kako bi u navedenom razdoblju tužiteljima, da su radili, pripadalo pravo na naknadu plaće, a Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o načinu sprovođenja i izvršenja radne obaveze na području općine Livno od 27. jula 1993. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Općine Livno) je predviđeno da zaposleniku za vrijeme čekanja posla pripada 35% od iznosa plaće koju bi primao da je radio, Općinski sud je utvrdio da tužiteljima pripada pravo na naknadu plaće u iznosima preciziranim u prvostepenoj presudi. Sud je dalje utvrdio da tužiteljima pripada i pravo na uplatu doprinosa za PIO za navedeni period, kao i zakonska zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva tom sudu za isplatu navedenih potraživanja. Pri tome je Općinski sud imao u vidu da je odredbom člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da na povremena dospjela novčana davanja teče zakonska kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za isplatu. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da su preostali dijelovi tužbenih zahtjeva tužitelja, koji se odnose na isplatu naknada plaće i doprinosa za period od 1993. do 1999. godine, povratak na posao, te navodi da su diskriminirani od strane apelanta zbog nacionalnog porijekla i vjerske pripadnosti, neosnovani.
6. Rješavajući po žalbama apelanta i tužitelja izjavljenim protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je u pojedinim predmetima donio presude kojima je uglavnom djelimično usvojio žalbe tužitelja i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, tako da je utvrdio da tužiteljima pripada pravo na naknadu plaća, odnosno doprinosa za PIO za period od 1993. do 2000. godine (umjesto od novembra/decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine) i u većim iznosima nego je to utvrđeno u prvostepenim presudama, dok je u preostalom dijelu odbio žalbe tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu. U pojedinim predmetima, Kantonalni sud je odbio u cjelosti žalbe tužitelja i potvrdio prvostepene presude. Osim toga, Kantonalni sud je apelantove žalbe u svim predmetima odbio kao neosnovane.
7. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je naveo da je tužiteljima uspostavljen radnopravni status radnika na čekanju posla u vremenu od novembra/decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine. Kantonalni sud je ponovio stav prvostepenog suda u odnosu na period u kojem tužiteljima kao zaposlenicima u statusu čekanja posla naknada plaće pripada od trenutka podnošenja zahtjeva apelantu kao poslodavcu pa do ex lege prestanka radnog odnosa, ali ne i za period prije podnošenja zahtjeva apelantu. Međutim, pošto je apelant u svojim rješenjima o uspostavljanju radnopravnog statusa utvrdio da tužiteljima za navedeni period pripada plaća, „a ne razlika plaće kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud“, te imajući u vidu sve navedeno i činjenicu da, kada bi tužitelji radili u navedenom periodu, ostvarili bi plaću u iznosima preciziranim u drugostepenoj odluci, Kantonalni sud je ocijenio da je u tom dijelu žalbu tužitelja valjalo djelimično uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti na način da se apelant obaveže da tužiteljima za period „od novembra/decembra 1999. do 5. maja 2000. godine“ isplati plaće u većim iznosima u odnosu na ranije dosuđene iznose u prvostepenim presudama. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da, budući da je nesporna činjenica da apelant tužiteljima nije uplaćivao doprinose za PIO za period od 1993. do 2000. godine, a tužitelji su aktivno legitimirani da traže pred nadležnim sudom uplatu ovih doprinosa, to je apelant obavezan da tužiteljima uplati ove doprinose za navedeni period. Kantonalni sud je zaključio da je u preostalom dijelu žalbu tužitelja valjalo odbiti i prvostepenu presudu potvrditi.
8. U predmetima u kojima je odbio u cjelosti žalbe i tužitelja i apelanta i potvrdio prvostepene presude, Kantonalni sud je u obrazloženju presuda naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i primijenio materijalno pravo, zbog čega su žalbe apelanta i tužitelja neosnovane.
9. Protiv drugostepenih presuda apelant i tužitelji su izjavili revizije Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio presude precizirane u izreci ove odluke kojima je revizije tužitelja djelimično uvažio i drugostepene presude preinačio u dijelu u koje je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknada plaće za period od 1993. do 2000. godine i u dijelu kojim je odlučeno o početku toka zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose naknade plaća, tako što je apelanta obavezao da tužiteljima za navedeni period isplati tražene naknade u iznosima bliže naznačenim u izreci presuda Vrhovnog suda. Vrhovni sud je revizije tužitelja u preostalom dijelu odbio. Osim toga, Vrhovni sud je revizije apelanta odbio kao neosnovane.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presuda istakao da drugostepeni sud, pogrešnom primjenom člana 143. ZOR-a, nije tužiteljima dosudio naknadu plaće za cijelo vrijeme čekanja posla, jer tužiteljima pripada pravo na naknadu plaće, kao i doprinosa koji se vezuju uz naknadu plaće, od vremena kada im je priznat status zaposlenika na čekanju, pa do prestanka radnog odnosa po sili zakona, tj, za period od 1993. do 2000. godine. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da tužitelji neosnovano tvrde da im pripada naknada plaće za vrijeme čekanja u visini prosječne plaće ostvarene u posljednja tri mjeseca prema odredbi člana 45. Pravilnika prednika apelanta iz 1987. godine, jer u situaciji kada poslodavac nije odredio naknadu plaća za vrijeme čekanja, kao u konkretnom slučaju, postupa se po izmijenjenoj Odluci Općine Livno od 27. jula 1993. godine, prema kojoj zaposleniku za vrijeme čekanja posla pripada naknada u visini od 35% plaće koju bi ostvario da je radio. Vrhovni sud je, također, istakao da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno odlučili kada su odbili tužitelje sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje da su diskriminirani po osnovu nacionalne pripadnosti u ostvarenju svojih prava iz radnog odnosa, te da navodi tužitelja da su zaposlenici hrvatske nacionalnosti primali naknadu plaća za vrijeme čekanja posla u većim iznosima, tj. kao da su radili, ne mogu uticati na drugačiju odluku ovog suda.
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da su tužbeni zahtjevi tužitelja zastarjeli, jer su tužitelji tužbe podnijeli 2005. godine, a njihova potraživanja se odnose na period prije 5. maja 2000. godine. Osim toga, apelant ističe da tužitelji kao uposlenici imaju pravo samo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla i to od 5. novembra 1999. godine kada je stupio na snagu ZOR, te da se taj zakon ne može primjenjivati retroaktivno, tj. na proteklo vrijeme prije donošenja tog zakona. Apelant je, također, istakao da su sporne naknade za tužitelje dodjeljivane na osnovu Odluke Općinskog HVO Livno, iako Općina Livno sa Općinom Tomislavgrad „nema nikakve veze“, jer u tom smislu ima svoje posebne odluke, te da se Odluka koja je primjenjivana u toku rata na području Bosne i Hercegovine ne može primjenjivati nakon završetka ratnog stanja. Nadalje, apelant smatra da su sudovi tužbe tužitelja trebali odbaciti jer su protekli zakonski rokovi za njihovo podnošenje utvrđeni članom 106. ZOR-a, kako u pogledu statusnog pitanja, tako i u pogledu samog novčanog potraživanja i traženja zaštite prava pred sudom. Apelant je naglasio da smatra da su tužitelji svoj radno-pravni status već riješili u skladu sa odredbama člana 143. ZOR-a, te da sudovi nisu bili ovlašteni da se bave tim pitanjem, a to znači da ukoliko tužitelji nisu pozvani na posao, silom zakona im je prestao radni odnos uz pravo na naknade plaće za šest mjeseci i u visini koju odredi poslodavac, a ne za cijelo razdoblje, tj. od 1993. do 2000. godine, kako su sudovi utvrdili.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, te proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić