Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-239/10 (N. R.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-239/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 239/10, rješavajući apelaciju Nade Ranković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Ranković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 466 od 8. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 622 od 28. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj P-268/03 od 31. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Ranković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kragujevca-Republika Srbija, koju zastupa Marijan R. Savić, advokat iz Teslića, podnijela je 15. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 466 od 8. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 622 od 28. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
268/03 od 31. jula 2007. godine.
2. Apelantica je kod Osnovnog suda tužbom protiv Zdravka Janjića (u daljnjem tekstu: tuženi) pokrenula parnični ostupak radi pobijanja ugovora o doživotnom izdržavanju. U tužbi je navela da je Rješenjem iz ostavinskog postupka broj O-62/02 od 10. aprila 2003. godine upućena da pokrene parnični postupak i zatraži da se raskine ugovor o doživotnom izdržavanju koji su zaključili njen otac pok. Ljubomir Janjić kao primalac izdržavanja i njen brat-tuženi kao davalac izdržavanja.
3. Osnovni sud je Presudom broj P-268/03 od 31. jula 2007. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda osim u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, odbio kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se raskine Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen pred Osnovnim sudom u Tesliću 25. aprila 2001. godine pod brojem Ov 1740/2001 (u daljnjem tekstu: Ugovor) između Ljubomira Janjića kao primaoca izdržavanja i tuženog kao davaoca izdržavanja. Apelantica je obavezana da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je istakao da je u konkretnom postupku bila sporna činjenica da li je tuženi ispunio svoju obavezu izdržavanja iz ugovora na koju okolnost su provedeni dokazi saslušanjem svjedoka. Većina svjedoka (Duška Jović, Boro Stojković, Vlado Borić, Nebojša Draklul i Ivo Vrbica) je potvrdila navode i iskaz tuženog prema kojem se on, na nagovor oca, pok. Ljubomira Janjića, opredijelio da ostane u domaćinstvu sa ocem i majkom i da se o njima brine, te je na nagovor oca, pok. Ljubomira Janjića prihvatio da sa njim zaključi predmetni ugovor. Osim toga, saslušani svjedoci su potvrdili da je tuženi živio sa ocem i majkom i o njima se brinuo, pa kako po ocjeni Osnovnog suda iskazi nedvosmisleno potvrđuju da je tuženi izdržavao oca i majku, zaključeno je da apelantica ničim nije dokazala svoje tužbene navode da tuženi nije ispunio svoju obavezu izdržavanja oca kao primaoca izdržavanja. Zbog navedenog, Osnovni sud je zaključio da se nisu stekli uslovi za raskid ugovora iz člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju uslijed čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
4. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Gž-07-000 622 od 28. januara 2008. godine kojom je žalba djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je iznos od 2.024,00 KM snižen na iznos od 1.620,00 KM a u preostalom dijelu je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Prema ocjeni Okružnog suda, Osnovni sud je pravilno primijenio materijalno pravo iako je za odlučenje dao djelimično neadekvatne razloge. Naime, prvostepeni sud je, po ocjeni Okružnog suda, pravilno utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je tuženi izdržavao ne samo zajedničkog oca parničnih stranaka već i majku sve do njihove smrti, da nikada nije napuštao zajedničko domaćinstvo, da je snosio troškove liječenja i sahrane a da istovremeno apelantica nije vodila brigu o roditeljima i da je samo povremeno dolazila u posjete, te da nije prigovarala zaključenju ugovora s kojim je ranije bila upoznata. Međutim, apelantica je kao zakonska nasljednica pok. Ljubomira Janjića tužbenim zahtjevom zatražila da se raskine ugovor iako je ugovor prestao smrću oca parničnih stranaka, a u smislu odredbe člana 123. stav 3. ZON-a, to pravo pripada samo ugovornim stranama. Naime, to znači da je samo pok. Ljubomir Janjić za svog života mogao zatražiti raskid ugovora a apelantica je, s druge strane, mogla tražiti utvrđenje da su se za života pok. Ljubomira Janjića stekli uslovi za raskid ugovora. Osim toga, apelantica je u toku postupka pred prvostepenim sudom zatražila poništenje ugovora u dijelu kojim je obuhvaćena kuća, što je prvostepeni sud tretirao kao preinačenje tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo nakon pripremnog ročišta, pa to nije dozvolio. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je apelantica već u tužbi zatražila raskid i poništenje ugovora, te se ne bi moglo smatrati da se radi o preinačenju tužbenog zahtjeva na što je žalba osnovano ukazala. Međutim, apelantica u postupku pred prvostepenim sudom nije dokazala da je njen zahtjev osnovan, jer je i sama u svom iskazu navela da je njihov otac u vrijeme zaključenja ugovora bio poslovno sposoban i da je ugovor sa tuženim zaključio u dogovoru s njom, pa su neosnovani svi žalbeni prigovori istaknuti u ovom pravcu. Okružni sud je ocijenio da u konkretnoj parnici nisu bili ispunjeni uslovi za raskid ugovora, niti za ništavost ugovora zbog čega je primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku RS prvostepena presuda potvrđena.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 466 od 8. oktobra 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantičinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju je navedeno da, prema odredbi člana 123. stav 3. ZON-a, svaka strana može tražiti raskid ugovora o doživotnom izdržavanju ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi pravo traženja raskida ugovora o doživotnom izdržavanju zbog neizvršenja ugovorenih obaveza, a pored ugovornih strana, prema stanovištu sudske prakse, raskid ugovora mogu tražiti samo nasljednici lica koje je po ugovoru imalo pravo da prima izdržavanje. U konkretnom slučaju Ljubomir Janjić (otac apelantice i tuženog) u svojstvu primaoca izdržavanja je umro 5. februara 2002. godine. Do svoje smrti on nije podnio tužbu za raskid ugovora koji je zaključio sa tuženim a apelantica je predmetnu tužbu podnijela 27. oktobra 2003. godine. Iz stanja spisa proizlazi, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, da je apelantica tužbom zahtijevala raskid ugovora a na ročištu za glavnu raspravu je, pored glavnog zahtjeva, istakla i zahtjev za poništenje ugovora. Stoga je, po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud zahtjev za poništenje ugovora pravilno tretirao kao preinačenje tužbe, a drugostepeni sud u vezi s tim izveo pogrešan zaključak. Međutim, s obzirom na odlučenje tog suda kojim je apelantičina žalba odbijena, neosnovan je revizioni prigovor u odnosu na ovaj dio presude drugostepenog suda. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilan je, po mišljenju Vrhovnog suda, zaključak Okružnog suda da, u smislu odredbe iz člana 123. ZON-a, apelantičin tužbeni zahtjev nije osnovan, jer nije dokazala svoje tvrdnje iz tužbe.
6. Apelantica smatra da joj je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava apelantica obrazlaže pogrešnom ocjenom dokaza i pogrešnom primjenom materijalnog prava. U vezi s pogrešnom ocjenom dokaza, istakla je da je prvostepeni sud prihvatio njen usmeni iskaz dat u svojstvu parnične stranke, ali ne i pisanu izjavu u kojoj je hronološki navela događanja u vezi sa svojim tužbenim zahtjevom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U odnosu na apelantičine navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu, nakon čega je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja. Apelantica je tokom postupka saslušana u svojstvu parnične stranke na okolnost tvrdnji iz tužbe, dakle neposredno, te nije od utjecaja što prvostepeni sud nije prihvatio njenu pisanu izjavu sa istim sadržajem. Iz obrazloženja presuda proizlazi da apelantica ničim nije dokazala da tuženi nije ispunio svoju obavezu iz ugovora, pa su redovni sudovi zaključili da se nisu stekli uslovi za raskid ugovora, zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i detaljno obrazložili svoje presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu osim što je apelantica nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić