Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-25/10 (E. B.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-25/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 25/10, rješavajući apelaciju Ernia Benedettija, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Ernia Benedettija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 364 od 27. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-000 896 od 11. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-

663/05 od 4. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ernio Benedetti (u daljnjem tekstu: apelant) iz Italije, kog zastupa Momir Mirjanić, advokat iz Gradiške, podnio je 30. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koja je registrovana 4. januara 2010. godine pod brojem AP 25/10, protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 364 od 27. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000 896 od 11. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-663/05 od 4. januara 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-663/05 od 4. januara 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži javna prodaja nepokretnosti pobliže navedenih u izreci presude, koje su svojina Slobodanke Milić-Tairi (u daljnjem tekstu: tužena), te da je slijedom toga tužena dužna da trpi da se iz cijene postignute prodajom predmetne založene nepokretnosti namiri apelantovo potraživanju u iznosu od 63.118,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom, ili da umjesto prodaje predmetne nepokretnosti tužena isplati navedeni novčani iznos apelantu, uz naknadu troškova postupka (stav I izreke presude). Određeno je da se raskida Ugovor o zajmu od 8. aprila 2002. godine, koji je zaključen između apelanta kao zajmodavca i tužene kao zajmoprimca, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem OV I-1323/02 od 11. aprila 2002. godine, zbog neispunjenja obaveze apelanta kao zajmodavca (stav II izreke presude). Naloženo je brisanje založnog prava zasnovanog na predmetnim nepokretnostima tužene (stav III izreke presude).

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i tužena zaključili Ugovor o zajmu od 8. aprila 2002. godine prema kom se apelant obavezao da pozajmi tuženoj iznos od 36.000,00 evra, odnosno opremu i obrtna sredstva za obavljanje slastičarske djelatnosti u toj vrijednosti, dok se tužena obavezala da vrati apelantu novčani iznos od 36.000,00 evra do 8. aprila 2003. godine sa kamatom od 12% godišnje. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz Rješenja tog suda broj Dn. 545/2 proizilazi da je radi obezbjeđenja apelantovog potraživanja po osnovu zaključenog ugovora o zajmu zasnovano založno pravo na nepokretnostima tužene, pobliže navedenim u izreci presude. Osnovni sud je ukazao na to da je u konkretnom slučaju nesporno da je opremu (koja je predmet ugovora o zajmu) tuženoj kao vlasnici kafe-slastičarne "Zuhra" trebala isporučiti firma "Somiter" iz Italije, čiji je apelant suvlasnik. Međutim, Osnovni sud je naveo da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je predmetni ugovor o zajmu i realizovan, odnosno nije dokazao da je isporučio predmetnu opremu tuženoj kako je to predviđeno u tački 3 predmetnog ugovora o zajmu. Pri tome, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 9 Zakona o spoljnotrgovinskoj politici ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/99) kojima je propisano da se "izvoz ili uvoz roba smatra završenim kada su robe prošle carinu i carinsku liniju, te da se kao datum izvoza ili uvoza smatra datum prihvatanja deklaracije za robe od strane nadležne carinske administracije". U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da u konkretnom slučaju ne postoji izvozna niti uvozna carinska deklaracija, niti postoji bilo kakav drugi dokument koji bi išao u prilog tome da se možda radi o robi koja je oslobođena carinskih obaveza, što sve ukazuje na to da roba koja je predmet ugovora o zajmu nije uvezena u Bosnu i Hercegovinu. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da apelant u predmetnom postupku nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbi člana 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je stoga odlučio kao u izreci presude.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-07-000 896 od 11. oktobra 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelant i tužena zaključili Ugovor o zajmu od 8. aprila 2002. godine, te da je u članu 3 tog ugovora, između ostalog, navedeno da se obaveza zajmodavca na predaju novca smatra izvršenom isporukom opreme koja je predmet tog ugovora. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnivao na fakturama firme "Somiter" br. 252, 255 i 364, te iskazima svjedoka Hamdije Dogana i Milice Sember (koji su izjavili da je predmetnu robu preuzeo suprug tužene). Međutim, Okružni sud je naveo da, prema ocjeni tog suda, iskazi navedenih svjedoka ne predstavljaju pouzdan dokaz da je apelant zaista isporučio predmetnu opremu tuženoj. Naime, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o isporuci robe od preduzeća čije je sjedište u Italiji, te da se stoga na okolnosti izvoza i uvoza robe primjenjuju odredbe člana 9 Zakona o spoljnotrgovinskoj politici kojima je propisano da se "izvoz ili uvoz roba smatra završenim kada su robe prošle carinu i carinsku liniju, te da se kao datum izvoza ili uvoza smatra datum prihvatanja deklaracije za robe od strane nadležne carinske administracije". Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, te činjenicu da apelant kao tužilac u postupku pred prvostepenim sudom nije ponudio nijedan materijalni dokaz (npr. otpremnicu) da je opremu isporučio tuženoj, niti dokaz da je oprema uopšte uvezena u Bosnu i Hercegovinu, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije ispunio obavezu predaje novca (koja se smatra izvršenom isporukom robe) kako je to određeno tačkom 3 predmetnog ugovora. Što se tiče faktura br. 252, 255 i 364 koje je kao dokaze ponudio apelant, Okružni sud je naveo da te fakture nemaju pravni značaj u predmetnoj pravnoj stvari, budući da ne predstavljaju dokaz da je roba isporučena, već samo poziv na plaćanje iznosa iz faktura za robu navedenu u tim fakturama. Što se tiče apelantovog prijedloga za izvođenje novih dokaza taksativno navedenih u žalbi, Okružni sud je naveo da nije mogao u toj fazi postupka uzeti u obzir te dokaze, budući da apelant nije dokazao da ih bez svoje krivice nije mogao predložiti do zaključenja glavne rasprave. Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i u dijelu u kom je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu tužene kojim je raskinut ugovor o zajmu i naloženo brisanje založnog prava na nepokretnostima tužene. Naime, Okružni sud je ukazao na to da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da apelant nije ispunio svoju obavezu predaje novca tuženoj (jer nije isporučio robu), a da to predstavlja razlog za raskid ugovora u smislu odredbi člana 124 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 364 od 27. oktobra 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno zaključili da apelant nije dokazao da je izvršio svoju ugovornu obavezu, kao i da su se u konkretnom slučaju ispunili uslovi za raskid predmetnog ugovora o zajmu zbog neispunjenja ugovorne obaveze apelanta kao zajmodavca u smislu odredbi člana 124 ZOO-a. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da je, prema odredbama člana 559 stav 1 ZOO-a, zajmodavac dužan da preda zajmoprimcu određene stvari u ugovoreno vrijeme. Međutim, Vrhovni sud je ukazao na to da apelant u toku prvostepenog postupka nije dokazao da je izvršio tu ugovornu obavezu. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se fakture, koje je apelant predočio sudu kao dokaz da je izvršio svoju obavezu kao zajmodavac, ne mogu dovesti u vezu sa predmetnim ugovorom o zajmu od 8. aprila 2002. godine, budući da se te fakture odnose na prodaju robe (između ostalog i teretnog vozila), kao i da glase na manji iznos od onog navedenog u ugovoru o zajmu. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je vještak finansijske struke u svom nalazu, između ostalog, naveo da ne postoji dokumentacija o isporuci i preuzimanju robe, niti dokumentacija o plaćanju dijela duga na osnovu koje bi se moglo utvrditi da je predmetni ugovor o zajmu zaista i realizovan. Vrhovni sud je naveo da iskaz svjedoka Hamdije Dogana nije mogao poslužiti kao valjan dokaz da je apelant izvršio svoju ugovornu obavezu prema tuženoj iz ugovora o zajmu, budući da se navedeni svjedok prvenstveno izjašnjavao o dogovorima između apelanta i supruga tužene. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da se priznanice koje je potpisao suprug tužene, takođe, ne mogu dovesti u vezu sa spornim ugovorom o zajmu. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno postupio kada nije uzeo u obzir nove dokaze koje je apelant prvi put priložio uz žalbu, budući da apelant nije pružio dokaze iz kojih bi se utvrdilo da bez svoje krivice te nove dokaze nije mogao predložiti do donošenja prvostepene presude u smislu odredbi člana 207 ZPP.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te stoga donijeli nezakonite odluke. U vezi s tim, apelant navodi da iz izvedenih dokaza (iskaza svjedoka Hamdije Dogana i pisane izjave supruga tužene) jasno proizilazi da je apelant isporučio robu tuženoj, te da je stoga njegov postavljeni tužbeni zahtjev osnovan. Takođe, apelant smatra da je drugostepeni sud neosnovano odbio da prihvati kao dokaz izvozno-uvozne dokumente koje je apelant uspio pribaviti tek 2007. godine, te koje je dostavio uz žalbu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 123 ZPP propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje na to da su redovni sudovi, na osnovu sprovedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužilac) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlukom redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-25/10 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio