Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-26/10 (P. S.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Protek roka
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-26/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 26/10, rješavajući apelaciju Pere Simića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2 i 4 tačka 4, te člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Pere Simića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev- 31/09 od 1. decembra 2009. godine, Gž-14/90 od 2. juna 2009.

godine i P-432/08 od 18. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Pere Simića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Gž- 63/07 od 10. decembra 2007. godine i P-259/05 od 8. juna 2007.

godine, te Rješenja broj S1 3 I 0011220 I od 18. oktobra 2010.

godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 4. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-31/09 od 1. decembra 2009. godine, Gž-14/90 od 2. juna 2009. godine, P-432/08 od 18. novembra 2008. godine, te protiv presuda Suda BiH br. Gž-63/07 od 10. decembra 2007. godine i P-259/05 od 8. juna 2007. godine. Apelant je u više navrata dopunjavao apelaciju na način da je dostavljao brojne dokumente koje je smatrao relevantnim, a dopunom apelacije od 27. oktobra 2012. godine osporio je i Rješenje Suda BiH broj S1 3 I 0011220 I od 18. oktobra 2010. godine.

Činjenice u odnosu na postupak P-259/05

2. Apelant je 21. maja 2005. godine podnio tužbu Sudu BiH protiv Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: tužena) broj 34-7101-1/04 od 8. februara 2005. godine, kojim je odbijen njegov prigovor na Odluku o izboru kandidata po raspisanim internim oglasima, tražeći da Sud BiH to rješenje poništi kao nezakonito i da obaveže tuženu da ga „vrati na rad“. Presudom Suda BiH broj P-259/05 od 8. juna 2007. godine, koja je potvrđena Presudom istog suda broj Gž-63/07 od 10. decembra 2007. godine, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i poništeno je osporeno rješenje. Istovremeno, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu da ga vrati u radni odnos i rasporedi na poslove na kojima je radio. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant kao radnik tužene u procesu reorganizacije entitetskih carinskih službi i formiranja UIOBiH postao „zaposlenik države“ shodno članu 30 stav 2 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 44/03), počevši od 1. januara 2004. godine, pa „dok se ne donese konačna odluka u vezi sa njegovim statusom i budućim zaposlenjem [kod tužene]“. Dalje, prvostepeni sud je naveo da je tužena raspisala interne oglase za popunu upražnjenih radnih mjesta na koje se apelant prijavio, ali nije izabran. Nakon objavljivanja Odluke o izboru kandidata, apelant je izjavio prigovor koji je tužena rješenjem od 8. februara 2005. godine odbila.

3. Sud je, rješavajući u upravnom sporu protiv navedenog rješenja, utvrdio da rješenje od 8. februara 2005. godine nije zakonito, pa ga je poništio i to zato što apelanta u postupku intervjua nisu ocijenili svi članovi Komisije, zaključivši da je time doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale kandidate. Sud je naveo i da „nije posebno cijenio ispunjenost uslova za upošljavanje kod tužene“, zato što će „tužena prilikom ponovnog razmatranja prijave [apelanta] prvo utvrditi da li [apelant] ispunjava sve propisane i objavljene uslove iz internog oglasa, a zatim u Zakonom i Pravilnikom utvrđenoj proceduri izvršiti ponovno bodovanje“. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na vraćanje na radno mjesto na kom je ranije radio, Sud BiH je zaključio da je taj apelantov zahtjev neosnovan zato što će „u zavisnosti od ishoda ponovnog postupka izbora i ocjenjivanja [apelanta] zavisiti i njegovo pravo na uspostavu radno-pravnog statusa“.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene odluke, Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalno pravo.

Činjenice u odnosu na postupak P-432/08

5. Apelant je 25. maja 2005. godine podnio drugu tužbu protiv tužene, kojom je tražio da sud poništi Rješenje tužene broj 34-2448-297 od 25. februara 2005. godine i da obaveže tuženu da apelanta vrati na posao i da mu isplati izgubljenu zaradu. Presudom Suda BiH broj P-432/08 od 18. novembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom broj Gž- 14/09 od 2. juna 2009. godine, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa je osporeno rješenje poništeno kao nezakonito. Istovremeno, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da sud obaveže tuženu da apelanta vrati na posao i rasporedi ga „na radno mjesto na kojem je radio na određeno vrijeme u 2007. godini ili na druge odgovarajuće poslove, te da mu isplati 51.549,00 KM“ na ime izgubljene zarade (neto plata, regres, topli obrok i stimulacija) u periodu pobliže označenom u dispozitivu prvostepene odluke. U obrazloženju ove odluke Sud BiH je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da je apelant u procesu reorganizacije konkurisao na radna mjesta po internim oglasima od 27. oktobra 2004. godine, te da po okončanju postupka nije odabran i raspoređen na odgovarajuće radno mjesto. Sud BiH je naveo da je „prije svega cijenio činjenicu da je Presudom Suda BiH broj P-259/05 od 8.6.2007. godine, koja je potvrđena Presudom istog suda broj Gž-63/07 od 10.12.2007. godine, poništeno rješenje tužene [od 8. februara 2005. godine] kojim je odbijen prigovor apelanta na izbor kandidata po internom oglasu“. Sud BiH je naveo da je to poništeno rješenje bilo „osnov za donošenje rješenja čija se zakonitost osporava u ovom postupku, obzirom da ta dva rješenja čine pravno jedinstvo u postupku reorganizacije“.

6. Naime, kako je dalje obrazložio Sud BiH, apelant je, nakon sprovedenog postupka po internim oglasima, stavljen na raspolaganje, a nakon proteka zakonom propisanog roka prestao mu je radni odnos. Preduslov za donošenje rješenja o stavljanju radnika na raspolaganje, prema Pravilniku o načinu raspolaganja i odabira državnih službenika i zaposlenika tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik tužene), bilo je okončanje postupka raspoređivanja zaposlenih. Međutim, kako je zaključio Sud BiH, ne može se smatrati da je taj postupak okončan, jer je pravosnažnom presudom Suda BiH broj P-259/05 od 8. juna 2007. godine poništeno rješenje tužene kojim je odbijen apelantov prigovor protiv Odluke o izboru kandidata po internim oglasima. Zbog toga, kako je Sud BiH naveo, „nezakonitost odluke o izboru kandidata po internom oglasu, čini nezakonitim i osporeno rješenje“ od 25. februara 2005. godine o stavljanju apelanta na raspolaganje.

7. U odnosu na apelantov zahtjev za isplatu naknada iz osnova rada, Sud BiH je utvrdio da je pravosnažnom presudom tog suda broj P-259/05 od 8. juna 2007. godine odbijen apelantov tužbeni zahtjev da ga tužena vrati na posao i rasporedi na poslove na kojima je radio na određeno vrijeme u toku 2007. godine. Sud je zaključio da je neosnovan prigovor tužene da se radi o presuđenoj stvari „jer se razlikuje činjenični osnov na kojem su zasnovani identični tužbeni zahtjevi“, ali da to ne utiče na zaključak Suda BiH da taj dio tužbenog zahtjeva u ovom predmetu treba odbiti. Naime, Sud BiH je zaključio da apelantu ne pripada pravo na vraćanje na posao zato što je on, shodno članu 30 stav 2 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH, stekao status zaposlenika tuženog „od 1. januara 2004. godine pa dok se ne okonča postupak restrukturiranja“. Budući da je apelant pravosnažnom presudom broj P-259/05 stekao pravo na preispitivanje odluke donesene po internim oglasima, „dakle, pravo da se njegova prijava razmatra na zakonit način“, od ishoda tog postupka će zavisiti i njegovo pravo na uspostavljanje radnopravnog statusa. Sud BiH je naveo da, s obzirom na to da apelantu ne pripada pravo na vraćanje na posao „izvan propisa koji regulišu interno zapošljavanje kod tužene, ne pripada mu pravo ni na platu i druga primanja“, jer je nesporno da u periodu za koji traži platu i naknade apelant nije ni radio. Sem toga, „odluka o naknadi u vidu izgubljene zarade, može se donijeti tek nakon donošenja ponovne odluke o izboru kandidata u odnosu na [apelanta], ukoliko bi postojao osnov za tvrdnju da je upravo radnjom tužene prouzrokovana šteta [apelantu], koja se ogleda u izgubljenoj zaradi“.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Naročito, u drugostepenoj presudi je obrazloženo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 30 stav 2 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH, kojom je propisano da će od 1. januara 2004. godine zaposlenici ranijih carinskih uprava postati zaposlenici države, pa proizilazi da apelant nije imao status državnog službenika već status „zaposlenika države“, i to dok se, shodno članu 30 stav 4 istog zakona, ne donese konačna odluka u vezi sa njegovim statusom i budućim zaposlenjem kod tužene. Stoga je ocijenjeno da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da apelantu ne pripada pravo na vraćanje na posao zato što on nikada nije zasnovao radni odnos sa tuženom, „već je kao raniji zaposlenik Carinske službe u Bijeljini, postao zaposlenik države do donošenja konačne odluke o njegovom statusu i budućem zaposlenju [kod tužene], nakon provedenog postupka organizacionog restrukturiranja“. Sem toga, drugostepeni sud je naveo da „poništenje pobijanih rješenja tužene ne predstavlja automatski odluku o prijemu [apelanta] na neko od radnih mjesta na koje je [apelant] podnio prijavu po internom oglasu. Tu odluku tužena će donijeti u ponovljenom postupku [...]“, te da sud u radnim sporovima „nije ovlašten utvrditi koji kandidat treba biti izabran, već samo ispituje zakonitost odluke o izboru kandidata prijavljenih na oglas“.

9. Sud BiH je, zatim, Presudom broj Rev-31/09 od 1. decembra 2009. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. U obrazloženju ove odluke je navedeno da je drugostepeno vijeće tog suda pravilno ocijenilo da apelant nikada nije zasnovao radni odnos sa tuženom, te da nije imao status državnog službenika, već zaposlenika o čijem se radnopravnom statusu trebala donijeti konačna odluka nakon sprovedenog postupka organizacionog restrukturiranja. Takođe, Sud BiH je zaključio da se apelantovo pozivanje na druge predmete u kojima je suđeno pred istim sudom ne može prihvatiti kao revizioni prigovor, „jer Sud u svakom konkretnom slučaju sudi po zakonu a ne sudskoj praksi i svaki činjenični osnov traži odgovarajuću primjenu materijalnog prava različito od slučaja do slučaja“. Takođe, Sud BiH je zaključio da je apelantovo pozivanje na član 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) paušalno, jer apelant „nije ukazao kako i na koji način i u odnosu na koja lica je prema [njemu] od strane Suda i tužene postupljeno drugačije nego prema drugim licima u istim ili sličnim situacijama“.

10. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 I 0011220 I od 18. oktobra 2010. godine odbijen je apelantov prijedlog za izvršenje pravosnažnih presuda broj P-259/05 i P- 432/08, zato što su tim presudama odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi da se tužena obaveže da ga vrati na posao i da mu isplati iznos od 51.549,00 KM na ime izgubljene zarade. Takođe, Sud BiH je naveo da tužena nije obavezana izrekama navedenih presuda na donošenje novih umjesto poništenih rješenja, a da sud, na osnovu člana 18 Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 18/03), određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave i u onom obimu koji je obuhvaćen izrekom izvršne isprave.

11. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije i pravo na rad iz člana 6 stav 1 i člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 25 iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant je u više navrata vrlo opširno iznosio činjenično stanje, pa je Ustavnom sudu u više navrata dostavljao raznu dokumentaciju. Iako je apelant naveo da osporava presude koje su donesene u postupku koji je pravosnažno okončan Presudom broj P-259/05, nije naveo zbog čega osporava te presude. S druge strane, iz navoda koji se tiču postupka broj P-432/08, koji je okončan revizionom odlukom Suda BiH broj Rev-31/09, suština apelantovih vrlo opširnih navoda odnosi se na njegovo nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i načinom primjene materijalnog prava. Naročito, apelant osporava pravni stav Suda BiH u sva tri stepena da on i drugi zaposlenici ranije carinske uprave nisu imali status državnog službenika već zaposlenika države. Apelant je, takođe, dostavio brojne odluke koje se tiču drugih tužilaca, navodeći da postoji „dvostruka sudska praksa kad su u pitanju drugi sporovi po istom osnovu“. Dalje, navodi da sudska vijeća „uopšte nisu odlučila o dijelu tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava [apelanta] na godišnji odmor za 2004. godinu, isplatu regresa jer je ovo pravo iz radnog odnosa kad je faktički radio kod tužene“. Apelant smatra da „ovakve presude nemaju pravnog dejstva, one su same sebi cilj, one su samo dispozicija bez ikakvih sankcija“, pa predlaže da Ustavni sud održi javnu raspravu i da ga pozove da prisustvuje, te da donese odluku kojom će obavezati tuženu da apelanta vrati u radni odnos i rasporedi na poslove na kojima je radio određeno vrijeme, da mu na ime izgubljene zarade isplati naknadu štete u ukupnom iznosu od 51.549,00 KM sa zateznim kamatama, te da obaveže tuženu da mu uplati doprinose nadležnim fondovima zdravstvenog i penzijskog osiguranja.

12. Dopunom apelacije od 26. oktobra 2012. godine apelant je naveo da osporava i Rješenje Suda BiH S1 3 I 0011220 I od 18. oktobra 2010. godine, kojim je odbijen njegov prijedlog za izvršenje presuda Suda BiH broj P-259/05 i P-432/08, ali to nije posebno obrazložio. Navodi koji su izneseni u ovoj dopuni tiču se apelantovih razmatranja o sistematizaciji radnih mjesta kod tužene, broju zaposlenih, obavezama tužene da sprovede pravosnažne sudske odluke, te navodima da mu je uskraćen pristup informacijama o tome koja su lica primljena u radni odnos kod tužene na određeno vrijeme u različitim periodima.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2 i 4 tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 st. 1, 2 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

[...] 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[...] (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; [...] Dopustivost prima facie

14. Apelant je osporio Presudu Suda BiH broj Rev-31/09 od 1. decembra 2009. godine, Presudu istog suda broj Gž-14/90 od 2. juna 2009. godine i Presudu istog suda P- 432/08 od 18. novembra 2008. godine i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, na sva tri stepena odlučivanja, dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Ustavni sud zapaža i da se apelant pozvao na pravo na rad, ali da to nije posebno obrazložio, već navode o kršenju tog prava zasniva isključivo na razlozima koje je naveo i u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, koje je Ustavni sud već razmotrio. Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na rad očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Što se tiče pozivanja na pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant sem paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim. Dopustivost u odnosu na odluke iz postupka P-259/05 i na Rješenje broj S1 3 I 0011220 I

20. Apelant je osporio i Presudu Suda BiH broj Gž-63/07 od 10. decembra 2007. godine, kojom je potvrđena Presuda istog suda broj P-259/05 od 8. juna 2007. godine, te Rješenje tog suda broj S1 3 I 0011220 I od 18. oktobra 2010. godine.

21. S obzirom na to da je apelantu osporena odluka Suda BiH broj Gž-63/07 od 10. decembra 2007. godine, kako je sam naveo, uručena 12. decembra 2007. godine, a da je protiv te odluke apelaciju podnio 4. januara 2010. godine, proizilazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje predviđen članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.

22. Takođe, apelantu je Rješenje Suda BiH S1 3 I 0011220 I od 18. oktobra 2010. godine uručeno 16. novembra 2010. godine, a apelant je ovo rješenje osporio tek dopunom apelacije od 27. oktobra 2012. godine, što znači da je i u odnosu na ovo rješenje apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje predviđen članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Stoga je Ustavni sud i u odnosu na ovo osporeno rješenje zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.

23. Imajući u vidu odredbe člana 16 st. 2 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-26/10 (P. S.) | Sudska praksa | Aktio