Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-262/10 (M. B.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-262/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 262/10, rješavajući apelaciju Milisava Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milisava Babića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71-0-P- 053971 09 Gž od 25. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71-0-P-053971 01 P od 13. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milisav Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71-0-P-053971 09 Gž od 25. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71-0-P -053971 01 P od 13. jula 2009. godine.

2. „Kompanija Dušanić“ d.o.o Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 2. jula 2001. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv apelanta radi isplate duga u iznosu od 8.950,00 KM.

3. Presudom Osnovnog suda broj 71-0-P -053971 01 P od 13. jula 2009. godine obavezan je apelant da tužitelju isplati kupoprodajnu cijenu u iznosu od 8.950,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe 2. jula 2001. godine do isplate, dok je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate preko dosuđenog iznosa. Također, apelant je obavezan da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.178,40 KM, dok je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude (saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke i svjedoka, čitanjem materijalnih dokaza, te nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke), utvrđeno da je tužilac kao prodavalac isporučio građevinski materijal apelantu kao kupcu u vrijednosti od 8.950,00 KM i da je apelant taj građevinski materijal preuzeo sa specifikacijom kao na nota-računu broj 25/00 od 22. juna 2000. godine, a što u toku postupka i nije bilo sporno među parničnim strankama. Dalje, u odnosu na spornu činjenicu da li je apelant platio tužitelju preuzetu robu, Osnovni sud je naveo da je vještak finansijske struke, nakon uvida u finansijsku dokumentaciju tužitelja, konstatovao da postoji evidentiran dug na apelantovo ime na kartici sumnjivih i spornih potraživanja pravnih i fizičkih lica. Također, Osnovni sud je utvrdio da u spisku pečata kod tužitelja nema evidentiranog pečata „plaćeno“ na apelantovo ime. Dalje, Osnovni sud je istakao da apelant provedenim dokazima nije dokazao svoje tvrdnje da je robu platio vozačima prilikom preuzimanja robe, a s obzirom na to da sudu nije predočio kompjutersku uplatnicu sa utisnutim pečatom „plaćeno“ kakvu tužitelj kao prodavac izdaje kupcu prilikom plaćanja robe, Osnovni sud je zaključio da je paušalna i nedokazana apelantova tvrdnja da je platio tužitelju preuzetu robu u iznosu od 8.950,00 KM. Budući da je, prema mišljenju Osnovnog suda, tužitelj izvedenim dokazima dokazao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, to je sud odlučio kao u izreci presude. Odluku o zateznoj kamati Osnovni sud je temeljio na odredbama čl. 277. i 324. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a odluku o troškovima postupka na odredbama člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71-0-P -053971 09 Gž od 25. novembra 2009. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te je zaključio da iz istog nesporno proizlazi da je tužilac svojim kamionima odvezao i predao apelantu kupljeni građevinski materijal, koji je apelant preuzeo. Također, Okružni sud je istakao da u cijelosti prihvata pravni zaključak prvostepenog suda da apelant izvedenim dokazima tokom prvostepenog postupka nije dokazao da je platio tužiocu kupoprodajnu cijenu za kupljenu robu. Također, Okružni sud je ukazao da apelant nije osporio nalaz vještaka finansijske struke prema kojem na nota-računima tužioca ne postoji pečat „plaćeno“ na apelantovo ime. Dalje, Okružni sud je zaključio da nije osnovan apelantov žalbeni prigovor da je u njegovo ime izmirio predmetni dug vlasnik tužioca Petar Dušanić, koji je, prema apelantovom mišljenju, jedino i bio ovlašten da podnese tužbu protiv njega. Naime, Okružni sud je istakao da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je postojao sporazum Petra Dušanića i apelanta o prenosu predmetnog potraživanja, ukazujući pritom da iz iskaza Petra Dušanića, kojeg je prvostepeni sud saslušao u svojstvu svjedoka, jasno proizlazi da on nije u apelantovo ime platio predmetni dug, već da je u skladištu građevinskog materijala tužitelja pokrio manjak skladištaru Goranu Lukanoviću. Budući da je izjava Petra Dušanića u saglasnosti sa drugim izvedenim dokazima, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio navedenu izjavu, te je ocijenio zajedno sa ostalim izvedenim dokazima. Na kraju, Okružni sud je istakao da nije osnovan ni apelantov žalbeni prigovor da je tužilac imao različite pečate i štambilje koje je koristio radi duplog naplaćivanja robe, ukazujući pritom da apelant nije u prilog navedenoj tvrdnji ponudio niti jedan dokaz.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi svode se na to da je činjenično stanje „proizvoljno utvrđeno“, jer je u toku postupka ukazivao da je tužitelj mogao imati „duple pečate i naplaćivati već plaćenu robu“. Naime, apelant je istakao da je u toku postupka dokazao da je „Petar Dušanić 31. decembra 2000. godine“ izmirio predmetni dug tužitelju u apelantovo ime. Apelant smatra da je on u ovom slučaju „mogao biti dužan samo Petru Dušaniću kao fizičkom licu, a ni u kom slučaju 'Kompaniji Dušanić'“ koja je vlasništvo Petra Dušanića. Dalje, prema apelantovom mišljenju, činjenica da tužitelj i „nakon izmirenja duga isti vodi kao spornim potraživanjem, ni u kom slučaju ne može biti dokaz da je i dalje tužitelju dužan“. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke, te predmet vrati na ponovni postupak.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno i jasno obrazložili zašto je udovoljeno tužbenom zahtjevu u situaciji kad apelant nije u skladu sa relevantnim odredbama ZPP dokazao da je tužitelju platio sporno potraživanje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-262/10 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio