Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2936/10 (H.S. iz Mostara, A.B. iz Mostara, I.Č. iz Drežnice, O.A. iz Drežnice; S.G. iz Mostara, I.R. iz Mostara, M.V. iz Bune, N.Š. iz Bune i drugi)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2936/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 2936/10, rješavajući apelacije H.S. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije H.S., A.B., I.Č., O.A.; S.G., I.R., M.V., N.Š.; Đ.I., R.G., E.H.; H.H., Z.V., H.Dž., S.Š.; V.Š.; N.I., I.T., R.M., J.A.; Z.S.; M.P.; J.K., B.Š., T.M., P.A.; O.V., M.L., I.K., M.I.; M.Č., N.Č.; D.B., S.E., Dž.M., A.Ž.; O.D., D.Ć., J.S., E.M., te Dž.T., A.K., M.H. i S.K. podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 010295 10 Rsž od 20. maja 2010. godine, broj 58 0 P 009137 09 Gž od 13. januara 2010. godine, broj 58 0 P 012367 09 Gž od 13. maja 2010. godine, broj 58 0 P 011653 09 Gž od 10. decembra 2009. godine, broj 53 0 Rs 018932 10 Rsž od 10. marta 2011. godine, broj 58 0 Rs 011771 10 Rsz od 6. maja 2011. godine, 58 0 Rs 020898 10 Rsz od 10. juna 2010. godine, broj 58 0 Rs 037011 10 Rsž od 2. juna 2010. godine, broj 58 0 Rs 011639 10 Rsž od 27. maja 2010. godine, broj 58 0 Rs 012350 10 Rsž od 7. oktobra 2010. godine, broj 58 0 P 020452 10 Gž od 30. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 012397 10 Rsz od 11. augusta 2010. godine, broj 58 0 Rs 010398 10 Rsž od 30. septembra 2010. godine i broj 58 0 P 013028 09 Gž od 10. juna 2010. godinei presuda Općinskog suda u Mostaru i Općinskog suda u Čapljini broj 07 58 P 010295 06 P od 18. novembra 2009. godine, broj 07 58 P 009137 06 od 13. februara 2009. godine, broj 07 58 P 012367 06 P od 8. oktobra 2009. godine, broj 07 58 P 011653 06 P od 16. marta 2009. godine, broj 53 0 P 018 932 09 P od 16. novembra 2009. godine, broj 07 58 Rs 011771 06 Rs od 4. juna 2010. godine, broj 07 58 P 020898 06 P od 17. decembra 2009. godine, broj 58 0 P 037011 07 P od 18. decembra 2009. godine, broj 07 58 P 011639 06 P od 15. februara 2010. godine, broj 07 58 Rs 012350 06 Rs od 27. maja 2010. godine, broj 07 58 P 020452 06 P od 27. januara 2010. godine, broj 07 58 Rs 012397 06 Rs od 8. aprila 2010. godine, broj 07 58 Rs 010398 06 Rs od 26. aprila 2010. godine i broj 07 58 P 013028 06 P od 30. septembra 2009. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. H.S. iz Mostara, A.B. iz Mostara, I.Č. iz Drežnice, O.A. iz Drežnice; S.G. iz Mostara, I.R. iz Mostara, M.V. iz Bune, N.Š. iz Bune; Đ.I., R.G., E.H. svi iz Mostara; H.H., Z.V., H.Dž. svi iz Sarajeva, te S.Š. iz Hadžića; V.Š. iz Neuma; N.I. iz Jablanice, I.T. iz Mostara, R.M. iz Konjica, J.A. iz Konjica; Z.S. iz Mostara; M.P. iz Konjica; J.K. iz Konjica, B.Š. iz Mostara, T.M. iz Mostara, P.A. iz Konjica; O.V. iz Nevesinja, M.L. iz Mostara, I.K. iz Mostara, M.I. iz Jablanice; M.Č., N.Č. oboje iz Mostara; D.B. iz Vrapčića, S.E. iz Vrapčića, Dž.M. iz Mostara, A.Ž. iz Mostara; O.D., D.Ć., J.S., E.M. svi iz Mostara, te Dž.T., A.K., M.H. i S.K. svi iz Stoca (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su u periodu od 13. jula 2010. godine do 31. oktobra 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), te presuda Općinskog suda u Mostaru i Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sudovi), navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 2936/10, AP 360/11, AP 1459/11, AP 1936/11, AP 2165/11, AP 2779/11, AP 2817/11, AP 2819/11, AP 2822/11, AP 3424/11, AP 4117/11, AP 4123/11, AP 4125/11 i AP 4239/11. Dakle, ukupno je podneseno 14 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2936/10.

3. Općinski sudovi su u pravnim stvarima apelanata protiv tuženog Hercegovačko-neretvanskog kantona, Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) donijeli presude, navedene u izreci ove odluke, kojima su obavezali tuženog da apelantima, kao zaposlenicima tuženog, isplati naknade na ime ishrane, naknade na ime neisplaćene i manje isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora, naknade na ime prevoza, naknade na ime povećanja plaće u dane praznika, naknade na ime rada noću i prekovremenog rada, naknade na ime povećanja plaće po osnovu rezultata rada, kamate na isplaćeni dug i doprinose na ime penzijskog osiguranja Federalnom zavodu PIO, kao i da im naknadi troškove parničnih postupaka, a sve u iznosima pobliže preciziranim u izrekama prvostepenih presuda, dok su apelanti odbijeni u cijelosti sa tužbenim zahtjevima za isplatu naknada na ime povećanja plaće po osnovu rada subotom i nedjeljom.

4. U obrazloženjima presuda, prvostepeni sudovi su, između ostalog, istakli da su razmatrajući tužbene zahtjeve apelanata imali u vidu član 71. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) kojim je predviđeno da zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za otežane uslove rada, prekovremeni rad i rad noću, te za rad nedjeljom i praznikom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Međutim, Općinski sudovi su konstatovali da se kod odlučivanja o uvećanju plaće za rad subotom i nedjeljom mora voditi računa o preraspodjeli radnog vremena u skladu sa članom 33. ZOR, jer je zbog prirode posla koji obavljaju apelanti, utvrđeno da je njihov rad organizovan u smjenama. U vezi s tim, sudovi su naveli da su, prema nalazima i mišljenjima vještaka finansijske struke, subote i nedjelje spadale apelantima u njihov redovan dan. Naime, istaknuto je da je članom 27. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 23/00 i 50/00) propisano da se osnovna plaća uvećava najmanje za 30% za rad subotom i nedjeljom, ali samo ako su oni neradni dani za apelante. Isto tako, prvostepeni sudovi su naveli da su subota i nedjelja u pravilu neradni dani za većinu zaposlenih, ali da, ako se radi o poslovima za koje postoji potreba za obavljanje bez prekida, kao što je posao policajca, onda se rad organizuje u smjenama, pa sedmični odmor ne mora biti u subotu i nedjelju već može biti nekim drugim radnim danom, koji je za druge zaposlenike radni dan. Na kraju, konstatovano je da je tokom postupaka utvrđeno da subote i nedjelje, u vremenskim periodima na koje se odnose potraživanja, spadaju u dane kada su apelanti radili po rasporedu, jer se rad policajaca organizuje u smjenama, pa sedmični odmor ne mora biti u subotu i nedjelju već može biti nekim drugim radnim danom, koji je za druge zaposlenike radni dan, kao i da su sami vještaci finansijske struke u svojim nalazima istakli da je rad subotom i nedjeljom apelantima spadao u redovan radni dan, te su zbog toga sudovi odbili apelante u cijelosti sa tužbenim zahtjevima po tom osnovu.

5. Odlučujući o žalbama tuženog i apelanata protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je donio osporene presude, navedene u izreci ove odluke, kojima je potvrđivao u cijelosti prvostepene presude ili djelimično uvažavao žalbe tuženog ili apelanata, te djelimično preinačavao, odnosno ukidao prvostepene presude u određenim dijelovima.

6. Kantonalni sud je u obrazloženjima presuda, između ostalog, istakao da su prvostepeni sudovi u pogledu zahtjeva apelanata koji se odnose na isplatu povećanja plaća po osnovu rada subotom i nedjeljom, dali valjane razloge za odbijanje tih isplata. Isto tako, drugostepeni sud je naveo da u cijelosti prihvata te razloge, zato što je na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrđeno da je rad apelanata koji rade u turnusima specifičan, pa im slobodni dani nisu uvijek subota i nedjelja, nego, zavisno od rasporeda njihovog rada, drugi dani u radnoj sedmici korišteni kao slobodni dani. Shodno tome, Kantonalni sud je konstatovao da su neosnovani i žalbeni navodi koji se odnose na ovaj dio tužbenih zahtjeva.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacija se uglavnom hronološki opisuje tok postupaka. Apelanti, između ostalog, tvrde da redovni sudovi pogrešno smatraju da je zaposlenikovo pravo na povećanje plaće zbog rada subotom i nedjeljom u vezi sa prekovremenim radom i preraspodjelom radnog vremena kako to propisuje član 33. ZOR. Naime, prema mišljenju apelanata, preraspodjela radnog vremena je značajna za regulisanje prava i obaveza zaposlenika koja se odnose na najveći broj radnih sati tokom jednog dana koji zaposlenici mogu raditi, te za prava zaposlenika za povećanje plate na osnovu prekovremenog rada. Zatim, apelanti ukazuju da članom 71. ZOR na jasan i nedvosmislen način utvrđeno pravo na povećanje plaće zaposleniku koji obavlja rad nedjeljom. Isto tako, apelanti konstatuju da bi po shvatanju redovnih sudova samo rad noću i prekovremeni rad nedjeljom bio taj za koji bi poslodavac bio obavezan za isplatu povećanja plaće, a kako zakonodavac nije propisao obavezu povećanja plaće nedjeljom samo za prekovremene i noćne sate, to je više nego očito da i osoba koja obavlja rad u smjenama ili turnusima ima pravo na povećanje plaće zbog rada nedjeljom. Također, apelanti ukazuju da je i Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ustanovljeno pravo na povećanje plaće za rad na dan sedmičnog odmora, pa da im i iz tih razloga pripada pravo na povećanu plaću zbog rada subotom i nedjeljom. Konačno, apelanti ističu da redovni sudovi svoje odluke obrazlažu i zasnivaju na činjenicama utvrđenim tokom prvostepenih postupaka, ali da te odluke nemaju svoju logičku povezanost između utvrđenih činjenica i zaključaka sudova, već, naprotiv, da iz utvrđenih činjenica proizlazi zaključak da apelanti imaju pravo na povećanje plaće po osnovu rada subotom i nedjeljom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

11. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Općinski sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić