Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-294/10 (O. S.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pristup sudu
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-294/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 294/10, rješavajući apelaciju Ostoje Smiljanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ostoje Smiljanića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Pžp-
09-000 038 od 20. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu, broj 075-0-Pr-08-000 591 od 30. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ostoja Smiljanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Blagojevića, općina Ribnik, podnio je 20. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Pžp-09-000 038 od 20. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 075-0-Pr-08-000 591 od 30. oktobra 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj 075-0-Pr-08-000 591 od 30. oktobra 2008. godine, apelant je oglašen odgovornim zbog propuštanja što je 20. augusta 2008. godine na način, u vrijeme i na mjestu preciziranom u rješenju, narušio javni red i mir grubim vrijeđanjem drugog lica, čime je počinio prekršaj iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru. Rješenjem je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM. Apelant je takođe obavezan da plati paušalne troškove postupka u iznosu od 50,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da apelant nije pristupio na usmeni pretres zakazan za 3. oktobar 2008. godine, a o istom je bio uredno obaviješten i svoj izostanak nije opravdao. Stoga je Osnovni sud, na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, apelanta oglasio odgovornim zbog propuštanja, a na osnovu dokaza dostavljenih od ovlaštenog organa. Naime, Osnovni sud je, na osnovu izjave predstavnika ovlaštenog organa, uvida u zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka Policijske stanice Ribnik i u spis predmeta, utvrdio da je apelant počinio prekršaj iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru, na način bliže preciziran u obrazloženju rješenja. Prilikom odmjeravanje visine novčane kazne, Osnovni sud je na strani apelanta cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i izrekao mu najnižu novčanu kaznu zakonom propisanu za tu vrstu prekršaja, smatrajući da je srazmjerna težini učinjenog prekršaja i stepenu odgovornosti apelanta, te da će se istim postići svrha kažnjavanja.
4. Rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Pžp-09-000 038 od 20. novembra 2009. godine, odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđeno rješenje Osnovnog suda.
5. U obrazloženju rješenje Okružnog suda je navedeno da se većina apelantovih žalbenih navoda odnosila na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, o kojima se Okružni sud nije mogao izjasniti, s obzirom da navedeno nije predviđeno članom 61. Zakona o prekršajima kao žalbeni osnov. Okružni sud je zaključio da nije relevantan apelantov navod da se opravdano nije odazvao pozivu suda za usmeni pretres, što je dokazivao medicinskom dokumentacijom. Naime, članom 55. Zakona o prekršajima je propisano da će, ukoliko se okrivljeni ne odazove pozivu suda za usmeni pretres zakazan na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupku, sud donijeti rješenje kojim će okrivljenog oglasiti odgovornim zbog propuštanja i izreći odgovarajuću sankciju na osnovu dokaza dostavljenih od strane ovlaštenog organa. Istaknuto je da je apelant imao mogućnost pojaviti se na usmenom pretresu ili tražiti odgađanje istog (ukoliko je znao da će u to vrijeme biti spriječen da dođe), te u skladu sa odredbom člana 47. Zakona o prekršajima, iznijeti svoju odbranu i istu potkrijepiti odgovarajućim dokazima. Nakon utvrđivanja činjeničnog stanja, uvažavajuću navedenu medicinsku dokumentaciju, sud bi donio odgovarajuću odluku. Okružni sud je dalje naveo da kako prethodno navedeno podrazumijeva primjenu načela slobodne ocjene dokaza, apelant je imao interes pojaviti se pred sudom i iznijeti svoju odbranu, iz razloga što se činjenično stanje utvrđuje pred prvostepenim sudom i ne može biti predmet pobijanja u žalbenom postupku. Istaknuto je da je usmeni pretres pred prvostepenim sudom održan 3. oktobra 2008. godine, dok je priloženi nalaz ljekara specijaliste Doma zdravlja Ribnik datiran na 22. septembar 2009. godine. Stoga je Okružni sud je zaključio da navedeni nalaz nije relevantan u predmetnom prekršajnom postupku, s obzirom na utvrđeni vremenski razmak između navedenih događaja.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pristup sudu kao element tog prava. Povredu navedenog prava vidi u tome što redovni sudovi nisu uvažili apelantovu opravdanu spriječenost i nemogućnost prisustvovanja usmenom pretresu, koju je apelant opravdao validnom medicinskom dokumentacijom. Takođe, apelant tvrdi da činjenični i materijalno-pravni osnov prekršaja za koji je oglašen odgovornim je neosnovan i izazvan grubim ponašanjem oštećenih, kao i pripadnika Policijske stanice Ribnik, koji su iz šikanoznih razloga prema apelantu sporni događaj montirali i preuveličali.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, najprije, ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član
6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i pravu na pristup sudu kao elementu tog prava, a koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i logične razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmotrio i navode apelanta vezane za navodnu nemogućnost apelanta da prisustvuje usmenom pretresu te je, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o prekršajima, dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, zbog čega se, u oklonostima konkretnog predmeta, navodi apelanta o povredi prava na pristup sudu pokazuju očigledno neosnovanim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim navoda koje je isticao i tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić