Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-299/10 (D. G.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-299/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 299/10, rješavajući apelaciju Danila Gordića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danila Gordića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 585 od 15. oktobra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-000 028 od 11. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Danilo Gordić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka podnio je 18. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 585 od 15. oktobra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-
0-Gž-08-000 028 od 11. marta 2008. godine.
2. Apelant je pred Osnovnim sudom u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenuo parnični postupak protiv Milomira Mavraka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi povrata pokretne stvari. Osnovni sud je Presudom broj 095-1-P-06-000-110 od 15. marta 2007. godine obavezao tuženog da apelantu vrati pokretnu stvar (traktor marke IMT tip 579, bliže oznake navedene u izreci presude) i naknadi mu troškove parničnog postupka. Istom presudom je odbijen alternativni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tuženi umjesto povrata stvari isplati iznos od 10.500,00 KM.
3. Osnovni sud je, obrazlažući presudu, istakao da je apelant u tužbi naveo da je traktor kupio u fabrici «Soko» u Mostaru 1991. godine, da je početkom ratnih djejstava izbjegao iz Mostara a traktor ostavio ispred kuće. U novembru 2005. godine je saznao da se njegov traktor nalazi kod B. K., koji je traktor kupio od tuženog. Po saznanju da tuženi nije bio vlasnik tarktora, B. K. je tuženom vratio traktor a ovaj je njemu vratio novac. Tuženi je osporio postavljeni tužbeni zahtjev, tvrdeći da je sporni traktor legalno kupio u oktobru 2002. godine od Mirka Jakovljevića. Obrazlažući dalje Osnovni sud je istakao da je apelant odustao od dokazivanja vlasništva na spornom traktoru putem vještačenja, jer je tuženi priznao da je sporni traktor kupio, pa je na osnovu toga izveden zaključak da je apelant vlasnik spornog traktora koji je u posjedu tuženog. Osnovni sud je primijenio odredbu iz člana 460. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarača, ali kupac koji nije znao, niti je morao znati da je stvar tuđa može, ako se usljed toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete. Iz ove odredbe proizlazi da na vlasnika takav ugovor ne utječe pa može tražiti predaju stvari bez obzira kod koga se ona nalazi, jer ima jači pravni osnov od savjesnog posjednika. Alternativni tužbeni zahtjev je odbijen, jer apelant u postupku nije dokazao tržišnu vrijednost pokretne stvari.
4. Okružni sud je Presudom broj 015-0-Gž-08-000 028 od 11. marta 2008. godine preinačio prvostepenu presudu i apelantov tužbeni zahtjev odbio. U odnosu na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev presuda je postala pravosnažna, jer u tom dijelu žalba nije bila izjavljena. Odlučujući o žalbi, Okružni sud je zakazao raspravu u smislu odredbe iz člana 217. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP) i ponovo izveo dokaz saslušanjem apelanta kao parnične stranke i čitanjem potvrde preduzeća «Soko» Mostar uz saglasnost obje parnične stranke, jer je ovaj dokaz proveden pred prvostepenim sudom, ali to u zapisniku nije konstatovano. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepena presuda je donesena uz pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza iz čega je proizašla i pogrešna primjena materijalnog prava. Okružni sud je svoju odluku utemeljio na odredbi člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni glasnik RS» broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO) kojom je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povrat individualno određene stvari (stav 1), ali vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (stav 2). S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je apelant imao obavezu dokazati da je stvar koju traži njegova, da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, te identitet stvari s obzirom na to da se može tražiti samo povrat individualno određene stvari. Prema mišljenju Okružnog suda, u konkretnoj parnici je nesporna samo činjenica da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog dok identitet stvari nije utvrđen na nesumnjiv način. S tim u vezi je navedeno da je apelant odustao od provođenja dokaza vještačenjem na okolnost «utvrđenja tipa i drugih karakteristika» stvari a na tu bitnu činjenicu ne upućuju, sa nesumnjivom sigurnošću, ni drugi izvedeni dokazi. Stoga, kako je dalje navedeno, apelant nije dokazao vlasništvo na spornom traktoru, a tu činjenicu je bio dužan dokazati, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 585 od 15. oktobra 2009. godine apelantovu reviziju protiv drugostepene presude odbio, potvrđujući pravilnost i zakonitost presude Okružnog suda čije je razloge i obrazloženje prihvatio kao svoje.
6. Apelant smatra da mu je presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnim stavovima ovih sudova iz kojih je proistekla i pogrešna primjena materijalnog prava, jer je činjenica da je sporni traktor bio u njegovom vlasništvu utvrđena u prvostepenom postupku. Prema apelantovom mišljenju, neshvatljivo je da Vrhovni sud i Okružni sud od tuženog nikad nisu zatražili potvrdu o vlasništvu, odnosno da je tu obavezu imao samo on kao tužitelj.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, nakon održane rasprave, utvrdio da apelant nije dokazao svoje vlasništvo na pokretnoj stvari, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja njegov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Odlučenje drugostepenog suda potvrđeno je u postupku pred Vrhovnim sudom povodom apelantove revizije uz obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu proizvoljna. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što je apelant nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić