Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-32/10 (O. B. i S. B.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-32/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 32/10, rješavajući apelaciju Omera Begovića i Saiba Begovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Begovića i Saiba Begovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 000003 09 Gž od 28. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Omer Begović i Saib Begović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gornjeg Vakufa-
Uskoplja, koje zastupa Midhat Gekić, advokat iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, podnijeli su 5. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 000003 09 Gž od 28. oktobra 2009. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda (uz apelaciju nije dostavljena punomoć za zastupanje), od apelanata je 13. septembra 2010. godine zatraženo da dopune apelaciju. Apelanti su 30. septembra 2010. godine dostavili traženu dopunu.
2. Rješenjem Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 000003 07 P od 9. septembra 2008. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev Adema Čauševića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se utvrdi da su ga apelanti smetali u zadnjem i faktičkom posjedu nekretnina označenih kao k.č. broj 936 k.o. Ždrimci na način da su 6. januara 2007. godine angažiranjem bagera izvršili kopanje zemljišta i uklanjanje sedam betonskih cijevi za odvod vode sa zemljišta tužitelja pri tom uništivši četiri cijevi dok su tri cijevi oštećene. Dosljedno navedenom, tužitelju je odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se naloži apelantima da se ubuduće uzdrže od uznemiravanja u posjedu predmetne nekretnine pod prijetnjom novčane kazne. Rješenjem je naloženo tužitelju da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u visini od 1.080,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je tužitelj 1. novembra 2007. godine podnio tužbu protiv apelanata navodeći da je posjednik i vlasnik predmetne nekretnine-parcele koja graniči sa parcelom apelanta Omera Begovića označenom kao k.č. broj 933/1 k.o Ždrimci. Tužitelj je naveo da je predmetnu parcelu kupio 1985. godine od Vahida Skakića i da je po izvršenoj kupovini uveden u posjed parcele i upisan u posjedovnu evidenciju kao posjednik. Tužitelj je, također, naveo da su ga navedenog datuma apelanti omeli u posjedu na način da su bez njegovog znanja i saglasnosti angažirali lice poimenično navedeno u rješenju da iskopa i ukloni betonske cijevi koje je tužitelj postavio u maju 2006. godine radi odvoda vode i nesmetanog pristupa na predmetnu parcelu, te da su apelanti pri tom potpuno uništili četiri cijevi a tri oštetili.
4. U vezi sa navedenim, u rješenju je obrazloženo da je sud u postupku na osnovu provedenih dokaza precizirani u rješenju nesporno utvrdio da se u smislu starog premjera radi o parceli označenoj kao k.č. 351/3 upisanoj u zk. ul. 404 k.o Ždrimci, vlasništvo apelanta Omera Begovića 1/1, dok ta parcela po podlogama i popisnom listu novog premjera za koje nije izvršeno izlaganje odgovara parceli označenoj kao k.č. 936 iz p.l. 159 k.o. Ždrimci a koja se 1/1 nalazi u tužiteljevom posjedu. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da navedeno predstavlja odlučni dokaz za sud prema kojem je definitivno vidljivo da je tužitelj samo u posjedu prava služnosti prolaza i prijevoza preko parcele apelanata i da ta služnost predstavlja sezonsku služnost koju mu apelanti i ne osporavaju, zbog čega tužitelj, prema mišljenju Općinskog suda, nema nikakva prava da na parceli apelanata radi bilo kakve radove. Prema obrazloženju Općinskog suda, iz navedenog proizlazi i pravo apelanata na zaštitu predmetne parcele ali i pravo tužitelja na zaštitu prava posjeda sezonskog prolaza i prijevoza koje mu apelanti ne spore. Obrazloženo je i da činjenica da uvid u kopiju katastarskog plana od 4. novembra 2003. godine za taj sud ne predstavlja relevantan dokaz jer novi planovi još nisu izloženi, pa prema tome Općinski sud smatra da je apelant Omer Begović vlasnik sporne parcele zbog čega je za taj sud nesporno utvrdio da je tužitelj prekoračio ovlaštenja iz posjeda prava služnosti sezonskog prolaza i prijevoza na način da je uprkos protivljenju apelanata nasipao predmetni prolazi i postavio betonske cijevi radi utvrđivanja prolaza i odvoda vode.
5. Protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 46 0 P 000003 09 Gž od 28. oktobra 2009. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepeno rješenje tako da je utvrdio da su apelanti smetali tužitelja u zadnjem i faktičkom posjedu nekretnina označenih kao k.č. br. 936 k.o. Ždrimci na način preciziran u rješenju, te je naloženo apelantima da se uzdrže od daljnjeg smetanja na ovaj ili sličan način kao i da tužitelju naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.470,00 KM u roku od 15 dana. U obrazloženju je navedeno da je iz spisa predmeta, osporenog rješenja i žalbe vidljivo da je prvostepeni sud nesporno utvrdio činjenice bitne za odluku u konkretnoj pravnoj stvari ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da je neosporno utvrđeno da je tužitelj posjednik predmetne parcele i da je na njoj u maju 2006. godine postavio betonske cijevi radi odvodnje vode i izgradnje prilaza javnom putu koje su apelanti angažiranjem radnika i bagera izvadili. Prema obrazloženju rješenja, članom 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano je da posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja, dok je članom 75. stav 1. istog zakona propisano da posjed stvari ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičku vlast na stvari. Dalje, navedeno je da je članom 83. Zakona propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika, te i da posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja ima pravo zaštite od smetanja posjeda osim prema osobi od koje je na taj način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 82. Zakona.
6. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, kako je u prvostepenom postupku utvrđeno da tužitelj u posjedu drži spornu parcelu, te da su apelanti izvršili smetanje posjeda tako da su prekopali dio parcele koju u posjedu drži tužitelj i povadili betonske cijevi, to su u skladu sa navedenim zakonskim odredbama učinili smetanje posjeda. Osim toga, obrazloženo je da, kako je smetanje posjeda učinjeno 6. januara 2007. godine a tužba podnesena 11. januara 2007. godine, to nisu protekli rokovi propisani zakonom čime je ispunjen i ovaj uvjet za posjedovnu zaštitu. Dalje je navedeno da u parnicama zbog smetanja posjeda sud utvrđuje samo posljednji mirni posjed i čin smetanja posjeda pri čemu nije od utjecaja vlasništvo na nekretnini. Prema mišljenju Kantonalnog suda, nije jasno zbog čega se prvostepeni sud bavio utvrđivanjem tih činjenica jer je među strankama nesporno da tužitelj najkasnije od maja 2006. godine drži u posjedu pravo služnosti puta na spornoj parceli. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je usvojio žalbu tužitelja i preinačio prvostepeno rješenje na način preciziran u izreci rješenja i pri tom primjenom člana 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio i odluku o troškovima s obzirom na uspjeh u parnici dosudivši tužitelju troškove prema opredijeljenom zahtjevu shodno relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa).
7. Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjem prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da tužitelj nikada nije bio posjednik sporne parcele u najširem smislu te riječi već da je samo imao pravo stvarne služnosti sezonskog provoza kao i da je sporna parcela prilikom najnovijeg aviosnimanja upisana kao posjed tužitelja iako je tužitelj nikada nije koristio i držao u posjedu. Apelanti smatraju da je, suprotno zaključku Kantonalnog suda, tužitelj njih smetao u posjedu pa da su zbog toga imali pravo na samopomoć u vidu preoravanja i iskopavanja cijevi i uspostavljanja ranijeg stanja. Također, smatraju da je drugostepeni sud pogrešno donio i odluku o troškovima postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao detaljno i argumentirano obrazloženje zašto je trebalo usvojiti tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrditi da su apelanti izvršili smetanje posljednjeg mirnog i faktičkog posjeda prava služnosti puta koje je imao tužitelj. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da se Kantonalni sud u obrazloženju pozvao na relevantne odredbe Zakona dovodeći ih u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, podsjeća na to da, suprotno navodima apelanata, shodno odredbama Zakona, posjedovnu zaštitu imaju i osobe koje imaju posljednji mirni posjed prava služnosti puta preko neke parcele a što je u konkretnom slučaju imao tužitelj i što u postupku i nije bilo sporno, zbog čega su ovi navodi apelanata neosnovani. Ustavni sud smatra neosnovanim i navode vezane za preinačenje odluke o troškovima postupka budući da je iz osporenog rješenja vidljivo da su troškovi dosuđeni u skladu sa odredbama ZPP i Tarife. Ustavni sud ističe da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić