Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-321/10 (V. B.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-321/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 321/10, rješavajući apelaciju Velimira Bjelčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velimira Bjelčevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-09-000 410 od 22. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-000 513 od 6. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj P-362/99 od 1. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Velimir Bjelčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupaju Dušan Lukić i Irena Puzić, advokati iz Doboja, podnio je 22. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 410 od 22. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 513 od 6. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-362/99 od 1. jula 2008. godine.
2. Apelant je pred Osnovnim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Stanislava i Radislava Božića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. U tužbi je naveo da je u septembru 1999. godine sa još tri radnika kod tuženih bio angažovan na poslovima sječe stabala kojom prilikom je teško povrijeđen. Budući da su tuženi organizirali posao a propustili su obezbijediti neophodne mjere za siguran rad, apelant je predložio da sud nakon provedenog postupka obaveže tužene da mu na ime materijalne štete solidarno isplate iznos od 32.700,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate. U pogledu nematerijalne štete, apelant je zahtijevao iznos od 88.000,00 KM koji predstavlja zbir iznosa za različite vidove ove štete (pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, pretrpljene duševne bolove). Konačno, apelant je zatražio i određeni novčani iznos na ime doživotne rente. Tuženi su u odgovoru na tužbu osporili postavljeni tužbeni zahtjev, ističući da u vezi sa apelantovim povređivanjem ne postoji njihova odgovornost, odnosno da njihovim propustima nije došlo do povređivanja.
3. Osnovni sud je Presudom broj P-362/99 od 1. jula 2008. godine obavezao tužene da apelantu na ime naknade štete solidarno isplate ukupan iznos od 42.950,00 KM sa kamatom od dana presuđenja do isplate, i to: na ime materijalne štete iznos od 15.950,00 KM koji se odnosi na izgubljenu zaradu i uništene odjevne predmete i na ime nematerijalne štete iznos od 27.000,00 KM koji predstavlja zbir različitih vidova ove štete, koji su bliže navedeni u izreci presude. Osim toga, tuženi su obavezani da apelantu solidarno, u obliku doživotne rente, mjesečno isplaćuju iznos od 250,00 KM počev od 1. januara 2005. godine dok za to budu postojali zakonski uslovi s tim što će zaostale obroke isplatiti odjednom a ubuduće do petog u mjesecu za tekući mjesec. Odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obavežu da mu na ime naknade materijalne štete za tuđu njegu i pomoć isplate iznos od 1.000,00 KM. Preko dosuđenih iznosa za naknadu štete (materijalene i nematerijalne) i iznosa na ime doživotne rente apelantov tužbeni zahtjev je odbijen.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da su na ročištu za glavnu raspravu izvedeni svi predloženi dokazi, te je nakon sudske ocjene dokaza nesporno utvrđeno da je apelant 22. septembra 1999. godine bio radno angažovan kod tuženih za potrebe sječe, okresavanja i rezanja bukovih stabala, te da je tog dana teško povrijeđen padom bukovog stabla na njega. Spornim se ukazalo pitanje, kako je dalje istakao Osnovni sud, da li su tuženi odgovorni za nastalu štetu koju je pretrpio apelant i ako jesu, u kojem iznosu su dužni naknaditi je apelantu. U konkretnom slučaju Osnovni sud je naveo da su tuženi kao lica koja se bave sječom šume, u smislu odredbe člana 206. stav
1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), solidarno odgovorni za štetu koju je pretrpio apelant. U navedenoj odredbi je propisano da za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno svi učesnici odgovaraju solidarno. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da nije od značaja činjenica što tuženi nisu radnici, niti vlasnici registrovanih preduzeća koja se bave sječom šume, a njihova odgovornost se, u smislu odredbe iz člana 158. ZOO, sastoji u nepažnji prilikom obavljanja poslova. Propusti tuženih koji su u uzročnoj vezi sa nastalim događajem ogledaju se u tome što pri radu, odnosno sječi, nisu primjenjivali propisane i neophodne mjere, niti su te mjere primjenjivali angažovani radnici. Iz nalaza i mišljenja vještaka iz oblasti zaštite na radu proizlazi da niko od radnika kritičnog dana nije imao nikakva zaštitna sredstva (šljem, rukavice, gumene cipele), te da je uzrok nesreće u kojoj je povrijeđen apelant nedostatak opšte kontrole nad radom prvotuženog, odnosno njegova loša organizacija kao vođe posla, što je u suprotnosti sa odredbom iz člana 3. Zakona o zaštiti na radu («Službeni glasnik RS» broj 26/93). Naime, mjere zaštite na radu za radnike koji obavljaju određene poslove na otvorenom prostoru u šumarstvu, sječi i uzgoju šume u preduzećima i za fizička lica koja samostalno obavljaju ovu djelatnost propisana su, osim citiranog Zakona, i Pravilnikom o zaštiti na radu u šumarstvu. Tuženi, kako je dalje navedeno, u sudskom postupku nisu dokazali da je apelant svojim postupanjem kritične prilike doprinio nastanku štetnog događaja.
5. Visinu naknade materijalne štete Osnovni sud je utvrdio na osnovu iskaza apelanta i saslušanih svjedoka, koji su saglasni u tvrdnji da apelant u vrijeme povređivanja nije bio stalno zaposlen u nekom preduzeću, ali je obezbjeđivao sredstva za egzistenciju svoje porodice i sebe na način što je radio kod privatnih poslodavaca raznih struka, te kao fizički radnik, ostvarujući dnevnicu u visini od 20 do 25 KM. U pogledu dosuđenog iznosa na ime nematerijalne štete, Osnovni sud je istakao da je imao u vidu stav sudske prakse redovnih sudova na području Republike Srpske i nalaz i mišljenje sudskog vještaka medicinske struke koji je utvrdio da je kod apelanta, usljed povređivanja, umanjenja opšta životna aktivnost od 51,5%. Osnovni sud je ocijenio da je visina dosuđenih iznosa na ime naknade nematerijalne štete pravična, dok je višak apelanovog tužbenog zahtjeva odbijen. Zahtjev za naknadu materijalne štete za tuđu njegu i pomoć je odbijen jer apelant u postupku nije dokazao da mu je takva pomoć pružana uz naknadu.
6. Okružni sud je, odlučujući o žalbama apelanta i tuženih protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 013-0-Gž-08-000 513 od 6. februara 2009. godine kojom je žalbe djelimično uvažio i pobijanu presudu preinačio u pogledu dosuđene visine materijalne i nematerijalne štete, te na ime doživotne rente na način što je dosuđene iznose smanjio (kako je bliže navedeno u izreci ove presude). U preostalom dijelu žalbe su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud propustio s dovoljnom pažnjom ocijeniti godine starosti apelanta u vrijeme povređivanja, odnosno da se radilo o osobi mlađe životne dobi (38 godina) čija je opšta životna aktivnost zbog povređivanja smanjena za 51,5%. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je pred drugostepenim vijećem otvorena rasprava i ponovo saslušani apelant i tuženi u svojstvu parničnih stranaka, te su saslušani svjedoci, nakon čega su svi iskazi dovedeni u vezu sa materijalnim dokazima. Zatim je ocijenjeno da je prvostepeni sud pobijanu presudu zasnovao na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju koje se ogleda u neosnovanoj ocjeni tog suda da se tuženi profesionalno bave sječom šume i da su stoga bili obavezni primijeniti zaštitne mjere. Naime, tuženi i saslušani svjedoci su u svojim iskazima bili saglasni da je sječa stabala kritičnog dana vršena isključivo za potrebe domaćinstva drugotuženog i da je apelant samoinicijativno, dakle bez poziva prvotuženog koji je bio vođa posla, krenuo na teren koji nije poznavao, našavši se u opasnoj situaciji, zbog čega je, prema ocjeni Okružnog suda, i došlo do njegovog povređivanja. Stoga, u konkretnoj situaciji nije bilo mjesta za primjenu odredbe člana 3. Zakona o zaštiti na radu koja propisuje ko i na koji način je dužan radnicima obezbijediti zaštitu prilikom obavljanja pojedinih poslova. Iz dokaza proizlazi da tuženi nemaju vlastitu firmu koja se profesionalno bavi sječom šume, nemaju vlastite radnike i na njih se citirana odredba ne može primijeniti. Okružni sud je ocijenio da je apelant doprinio nastanku štete u visini od 70 %, a odgovornost tuženih je utemeljena na odredbi člana 173. ZOO kojom je propisana naknada štete od opasne djelatnosti (sječa šume motornim pilama i sjekirama), pa je prvostepena presuda preinačena na način što su tuženi obavezani solidarno apelantu isplatiti, i to: na ime materijalne štete iznos od 4.785,00 (umjesto 15.950,00 KM), na ime nematerijalne štete koja se odnosi na pretrpljene fizičke bolove iznos od 1.500,00 KM (umjesto iznosa od 5.000,00 KM), na ime pretrpljenog straha iznos od 1.200,00 KM (umjesto iznosa od 4.000,00 KM), na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 6.000,00 KM (umjesto iznosa od 15.000,00 KM), na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 900,00 KM (umjesto iznosa od 3.000,00 KM), te na ime doživotne rente 75,00 KM (umjesto iznosa od 250,00 KM). U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0- Rev-09-000 410 od 22. oktobra 2009. godine odbio kao neosnovane revizije apelanta i tuženih, te je drugostepenu presudu potvrdio kao zakonitu i pravilnu. Vrhovni sud je, naime, potvrdio zaključak drugostepenog suda da je uzrok štetnog događaja bavljenje tuženih opasnom djelatanošću i da je apelant doprinio nastanku štete sa 70% (član 192. ZOO kojim je propisana podijeljena odgovornost), prihvatajući razloge i obrazloženje iz drugostepene presude kao svoje.
8. Apelant smatra da mu je presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava, konkretno propustom Okružnog suda i Vrhovnog suda da na konkretan slučaj primijene odredbu člana 3. Zakona o zaštiti na radu, koju je primijenio prvostepeni sud i na kojoj je, između ostalog, utemeljio svoje odlučenje. Osim toga, smatra da je pogrešno primijenjena odredba iz člana 192. ZOO koja se tiče podijeljene odgovornosti za štetni događaj, jer se iz činjeničnog stanja utvrđenog u postupku ne može sa sigurnošću utvrditi njegov procenat u nastanku štete, kako su pogrešno utvrdili Okružni i Vrhovni sud. Smatra da su iznosi koji su mu dosuđeni pobijanim presudama preniski i da ne mogu zadovoljiti potpunu naknadu kako u pogledu materijalne, tako i u pogledu nematerijalne štete.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud dovoljno jasno i detaljno obrazložili svoje presude primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što je apelant nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić