Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-33/10 (B. B.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-33/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 33/10, rješavajući apelaciju Biljane Bulatović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biljane Bulatović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 000090 09 Gž od 13. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 000090 08 P od 22. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Biljana Bulatović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Vukadin Perišić iz Foče, podnijela je 5. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 000090 09 Gž od 13. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 000090 08 P od 22. februara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 000090 08 P od 22. februara 2009. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud poništi Odluku direktora Osnovne škola «Sveti Sava» iz Foče (u daljnjem tekstu: tužena) po obavještenju broj 147-0318-04/08 od 16. aprila 2008. godine i Odluku Školskog odbora tužene kao drugostepenog organa broj 183-0201/08 od 15. maja 2008. godine i da utvrdi da je tužena dužna izvršiti ponovni izbor kandidata koji je po raspisanom konkursu ispunjavao najbolje uvjete, te da se apelantici naknade troškovi postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantica tom sudu podnijela tužbu sa sadržajem preciziranim u izreci presude i da je apelantica u tužbi navela da se na oglas za radno mjesto računovođe kod tužene javila ona i još dvije kandidatkinje, te da je na predmetno radno mjesto primljena kandidatkinja sa završenom ekonomskom školom iako apelantica ima završen ekonomski fakultet. Navedeno je i da je apelantica u tužbi istakla da je direktor tužene morao uvažiti prednost visoke stručne spreme koju apelantica ima u odnosu na srednju školu koju je završila primljena kandidatkinja a što direktor tužene kao ni Školski odbor tužene u žalbenom postupku nisu prihvatili, zbog čega apelantica smatra da su postupili nezakonito. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u postupku pred tim sudom, na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi, utvrđeno da je direktor tužene 26. marta 2008. godine raspisao oglas za popunu, između ostalog, i radnog mjesta računovođe, koji je objavljen u listu «Glas Srpske». Navedeno je i da je utvrđeno da su se na oglas za računovođu prijavile tri kandidatkinje, među kojima i apelantica, te da je nakon završetka oglasne procedure na predmetno radno mjesto primljena kandidatkinja poimenično navedena u presudi.

4. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je članom 11. Zakona o zapošljavanju («Službeni glasnik RS» broj 54/05) propisano da poslodavac samostalno odlučuje o izboru kandidata za zasnivanje radnog odnosa između onih koje je ponudio zavod ili agencija i drugih kandidata koji su se neposrednim putem obratili poslodavcu radi zasnivanja radnog odnosa, odnosno da postoji diskreciono pravo poslodavca koga će od ponuđenih kandidata primiti na radno mjesto. Dalje, navedeno je da je članom 84. Zakona o osnovnoj školi («Službeni glasnik RS» broj 38/04; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano, između ostalog, da poslove računovođe u osnovnoj školi može obavljati lice sa završenim ekonomskim fakultetom, višom ili srednjom ekonomskom školom, dok je članom 122. istog zakona propisano da računovođu i sekretara škole bira direktor škole na prijedlog Komisije za izbor i to sa liste kandidata koji ispunjavaju uvjete konkursa. Navedeno je da iz dokumentacije u predmetu i na osnovu dokaza provedenih na glavnoj raspravi proizlazi da su u konkretnom slučaju sve tri kandidatkinje ispunjavale i opće i posebne uvjete za obavljanje poslova računovođe. Utvrđeno je i da je po osnovu diskrecionog prava direktora tužene u radni odnos primljena kandidatkinja koja ima završenu srednju školu i koja je u to vrijeme bila nezaposlena i prijavljena na Zavod za zapošljavanje a ne apelantica koja je završila ekonomski fakultet, čime, prema zaključku Osnovnog suda, nije prekršena zakonska procedura za prijem u radni odnos na konkretno radno mjesto kod tužene. Zbog navedenog, Osnovni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 94 0 P 000090 09 Gž od 13. oktobra 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenice utvrđene u postupku pred Osnovnim sudom i naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku za koju je dao jasne razloge koje je prihvatio i Okružni sud. Obrazloženo je da je neprihvatljiv apelanticin žalbeni navod da je tužena nepravilno provela postupak izbora kandidata za radno mjesto računovođe zato što je raspisala «oglas» a ne «konkurs» jer kako je naveo Okružni sud, iako je tačno da je Zakonom propisano da se računovođa prima u radni odnos na osnovu konkursa objavljenog u dnevnim novinama, činjenica da je tužena raspisala oglas a ne konkurs a koji je nedvojbeno objavljen u dnevnom listu ni na kakav način ne utiče na pravilnost izbora kandidata i zakonitost odluke o izboru. Navedeno je i da, kako je članom 84. Zakona propisano da računovođa treba imati završen ekonomski fakultet, višu ili srednju školu ekonomskog smjera, ne proizlazi da je apelantica koja ima završen ekonomski fakultet trebala imati prednost nad kandidatkinjom koja ima završenu srednju ekonomsku školu. Okružni sud je obrazložio i da s obzirom na činjenicu da je primljena kandidatkinja u vrijeme prijema na predmetno radno mjesto bila nezaposleno lice, to je Zavod za zapošljavanje tuženoj kao poslodavcu imao pravo prioritetno predložiti da se na radno mjesto primi ta kandidatkinja kao nezaposleno lice, što je sve u skladu sa odredbom člana 11. stav 2. Zakona o zapošljavanju. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je neosnovan apelanticin žalbeni navod da je postupak izbora kandidata bio nezakonit jer u oglasu nije navedeno da će prednost imati nezaposlena lica prijavljena na predmetni oglas budući da, prema obrazloženju Okružnog suda, Zakon ne propisuje da konkurs za prijem u radni odnos računovođe mora sadržavati odgovarajuće odredbe Zakona o zapošljavanju. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da joj je navedeno pravo prekršeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je na javni oglas primljena kandidatkinja sa srednjom školom, dakle lice koje ne ispunjava uvjete za obavljanje poslova računovođe jer je za to radno mjesto predviđena završena visoka ili viša stručna sprema, a nije primljena apelantica koja ima završen ekonomski fakultet. Također, smatra da je u oglasu trebalo navesti da će prednost imati kandidati koji se nalaze na Zavodu za zapošljavanje zbog čega su, prema apelanticinom mišljenju, odluka o izboru i sam oglas nezakoniti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke pri tome se pozivajući na relevantne odredbe Zakona i Zakona o zapošljavanju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ističe da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-33/10 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio