Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-332/10 (Z. M.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-332/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 332/10, rješavajući apelaciju Zorana Milojice na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Milojice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 127 od 11. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-07-001866 od 28. novembra 2007.
godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 077-0-P-06-000- 309 od 6. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Milojica (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banja Luke, podnio je 26. januara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 127 od 11. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001866 od 28. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000-309 od 6. septembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000-309 od 6. septembra 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena RS - MUP RS - SJB Prijedor - Sektor Prijedor (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova radi povrede ugleda i časti iznos od 100.000,00 KM, zbog povrede slobode i zbog straha i brige iznos od 50.000,00 KM i zbog umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 50.000,00 KM, što ukupno iznosi 200.000,00 KM, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom apelant je obavezana da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.320,00 KM, a oslobođen je od plaćanja troškova postupka koji se odnose na taksu na tužbu u iznosu od 1.000,00 KM i taksu na presudu u iznosu od 1.000,00 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu nadoknadi nematerijalnu štetu, a svoj tužbeni zahtjev zasniva na shvatanju da je dugotrajnim vođenjem krivičnog postupka, te zbog javnog kompromitovanja u sredstvima javnog informisanja, te postupcima tužene u toku istražnog postupka pretrpio nematerijalnu štetu. Nadalje je navedeno da je među strankama nesporno da se pred Okružnim sudom protiv apelanta vodio krivični postupak zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo „ratni zločin protiv civilnog stanovništva“ iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona RS („Službeni glasnik RS“, br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZ RS). Nesporno je i to da je Okružni sud 11. februara 2005. godine donio presudu kojom je apelant oslobođen od optužbe. Također, među strankama je nesporno da apelant u toku trajanja krivičnog postupka nije bio lišen slobode, kao i to da nije došlo do njegove osude. Kod tih nespornih činjenica, Osnovni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete iz čl. 425. i 429. Zakona o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“, br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08; u daljnjem tekstu: ZKP RS). Naime, odredbom člana 425. ZKP RS je regulisano pitanje naknade štete zbog neopravdane osude, dok je odredbom člana 429. istog Zakona regulisano pitanje naknade štete u slučajevima lišenja slobode. Navedeno je da ZKP RS ni jednom svojom odredbom ne reguliše pitanje naknade štete zbog neopravdano i neosnovano provedenog krivičnog postupka. Osnovni sud je utvrdio da apelantu ne pripada ni pravo na naknadu štete po opštim pravilima o odgovornosti za štetu koja su sadržana u Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) iz razloga što za vrijeme vođenja krivičnog postupka, shodno odredbi člana 3. ZKP RS, vlada presumpcija nevinosti, pa se uzima da okrivljeni nije učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret sve dok se ne donese pravosnažna presuda o njegovoj krivičnoj odgovornosti, a presumpcija nevinosti važi za sve slučajeve vođenja krivičnog postupka, pri čemu je bez značaja o kojem se krivičnom djelu radi. Kako u konkretnoj pravnoj stvari osuđujuća presuda nije donesena, ugled apelanta je, po ocjeni Osnovnog suda, bio zaštićen ovom presumpcijom, pa mu stoga ne pripada pravo na naknadu štete zbog narušavanja ugleda u smislu člana 200. ZOO-a. Krivični postupak protiv apelanta je pokrenut zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo, a kad se na kraju osnovana sumnja pokazala kao neosnovana, donesena je oslobađajuća presuda. Ako je apelant, po mišljenju Osnovnog suda, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo bio izložen neprijatnostima u odnosu na okolinu, onda je problem okruženja, a ne tužene čiji su organi u skladu sa zakonom preduzimali određene radnje u postupku jer su organi tužene te radnje preduzimali u skladu sa ovlaštenjima i ničim nisu ugrozili ugled i dostojanstvo apelanta. Apelant je državljanin Republike Srpske, pa kao i ostali državljani može doći u situaciju da suoči sa organima tužene, a ako ti organi, po mišljenju Osnovnog suda, obave posao iz svoje nadležnosti u skladu sa zakonom, ne može se tuženoj nametnuti obaveza naknade nematarijalne štete. Kako se naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti dosuđuje u jednom iznosu i to samo u slučaju neopravdane osude i lišenja slobode, to apelantu, kako je zaključio Osnovni sud, ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti i slobode s obzirom da mu ne pripada ni pravo na naknadu nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda. Slijedom navedenog ne dosuđjuje se ni posebna novčana naknada za pretrpljeni strah jer ova povreda nematerijalnih dobara je sadržana u povredi ugleda, časti slobode i prava ličnosti i to osude i neosnovanog lišenja slobode. Vezano za umanjenje opšte životne sposobnosti, na osnovu nalaza vještaka neuropsihijatra je utvrđeno da je opšta životna aktivnost apelanta očuvana jer je isti dobrog, opšteg odnosno tjelesnog zdravlja i očuvanog tjelesnog integriteta, te da ne boluje od teške duševne bolesti niti je mentalno zaostalo, a što su glavne pretpostavke za umanjenje opšte životne aktivnosti. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je istakao da smatra da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijane štete zbog umanjenja životne aktivnosti. Na osnovu svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001866 od 28. novembra 2007. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kako je naveo Okružni sud, pravilno je pravno shvatanje prvostepenog suda da, za vrijeme vođenja krivičnog postupka, shodno članu 3. ZKP RS, vlada presumcija nevinosti, prema kojoj se uzima da okrivljeni nije učinio krivično djelo za koje se tereti, sve dok se ne donese pravosnažna presuda o njegovoj krivičnoj odgovornosti, te da presumcija nevinosti važi za sve slučajeve vođenja krivičnog postupka. Također, po ocjeni Okružnog suda, pravilno prvostepeni sud takođe nalazi da, kod činjenice da u konkrtnom slučaju nije donijeta osuđujuća krivična presuda, da je ugled apelanta bio zaštićen ovom presumcijom. Slijedi prema tome, da su organi tužene, radnje u vezi krivičnog gonjenja apelanta, preduzimali u skladu sa zakonom datim ovlaštenjima i da takvim svojim postupanjem nisu ugrozili ugled i dostojanstvo apelanta. Okružni sud navodi i odredbu člana 155. stav 1. i člana 200. stav 1. ZOO prema kojima je nematerijalna šteta svaka pojava psihičkog ili fizičkog bola ili straha nastala kao posljedica povrede prava ličnosti. Međutim, ako nema protivpravnosti u postupanju organa ili lica u okviru obavljanja poslova - djelatnosti, nema ni odštetne odgovornosti tužene za rad njenih organa. Po ocjeni Okružnog suda, nema osnova potraživanju apelanta ni naknade za pretrpljeni strah i za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, koje povrede su, s obzirom na činjenični osnov potraživanja, sadržane u povredi ugleda, časti i slobode. Budući da u ovoj pravnoj stvari nije došlo do neopravdane osude, a da su organi tužene postupak koji je prethodio donošenju presude krivičnog suda o odbijanju optužbe protiv apelanta proveli na zakonom propisani način, traženi vidovi štete, kod navedenog stanja stvari, ne predstavljaju zakonom priznate vidove štete. Pozivanje apelanta na objavljivanje u sredstvima javnog informisanja činjenica o vođenju krivičnog postupka protiv apelanta, po ocjeni Okružnog suda, nema uticaja na ishod spora. Okružni sud smatra da su neprihvatljivi žalbeni navodi kojim apelant navodi da je prvostepeni sud trebalo dosuditi nematerijalnu štetu, ako ne u traženom, onda u iznosu kao određeni vid satisfakcije. Imajući u vidu da zahtjev apelanta iz prednje navedenih razloga nije osnovan, Okružni sud je potvrdio prvostepenu presudu da nema mjesta utvrđivanju visine traženih vidova štete.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 127 od 11. novembra 2009. godine revizija apelanta je odbijena. Vrhovni sud je utvrdio da su pravilno nižestepeni sudovi zaključli da se ne može zahtijevati naknada neimovinske štete samo zbog toga što je protiv nekog lica vođen krivični postupak, osim ako se ne dokaže da su organi nadležni za pokretanje i vođenje krivičnog postupka protivpravno postupali. U konkretnoj situaciji, apelant ne potražuje naknadu štete zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode na što bi imao pravo da su ove radnje preduzimane prema njemu, a krivični postupak se pravosnažno okončao oslobađajućom presudom. Nesporno je među stranama da su nadlezni organi tužene (MUP, tužilaštvo, sud) prema apelantu preduzimali samo one radnje koje su propisane ZKP RS. Pravilno nižestepeni sudovi zaključuju da je odgovornost tužene za naknadu štete isključena zbog presumcije nevinosti. Kako u konkretnoj situaciji osuđujuća presuda nije donesena, odnosno postupak je okončan oslobađajućom presudom od 11. februara 2005. godine, ugled i čast apelanta su bili zaštićeni presumpcijom nevinosti, pa mu ne pripada pravo na naknadu štete u smislu člana 200. ZOO. Kako je Vrhovni sud zaključio, provjeravanje okolnosti, odnosno činjenica koje su dovele do takvog stepena osnovanosti sumnje da je apelant počinio krivično djelo, ne može se smatrati nezakonitim radnjama nadležnih organa u smislu navedene odredbe člana 17. stav 1 Ustava Republike Srpske. Kako je naveo Vrhovni sud, nesporno je da u toku krivičnog postupka nije došlo do lišavanja slobode apelanta a postupak je rezultirao oslobađajućom presudom što svakako predstavlja moralnu satisfakciju za apelanta. Na drugačiju odluku suda ne može uticati ni tvrdnja apelanta isticana tokom postupka i u reviziji da je šteta njegovom ugledu i dostojanstvu nanesena neistinitim informacijama iznošenim u sredstvima javnog informisanja. Ovo iz razloga što tokom ovog parničnog postupka nije dokazano da su nadležni organi izišli iz okvira zakonom datih ovlaštenja o vođenju postupka i da su datim obavještenjima iznosili ili pronosili neistine, nego samo podatke o samom toku postupka koji je vođen protiv apelanta. Ukoliko je u sredstvima javnog informisanja bilo netačnih informacija, a koje ne potiču od organa nadležnih za vođenje postupka, apelant može eventualnu naknadu štete ostvariti od odgovornih lica po Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“, broj 37/01). Prema navedenom, kako je Vrhovni sud zaključio, pravilan je zaključak drugostepenog suda u pobijanoj odluci da ne postoji osnov odgovornosti tužene za naknadu štete, a samim tim da nije bilo mjesta utvrđivanju visine naknada traženih vidova štete.
6. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i nepravilno primjenili materijalno pravo te navodi da je kroz dokazani postupak učinjeno vjerodostojnim da su se ovlaštena lica Ministarstva unutrašnjih poslova ogrješila od sve zakonske norme, profesionalne, kolegijalne i moralne kodekse. On smatra da je Ministarstvo unutrašnjih poslova različitim vidovima konstrukcija, spekulacija, pokušalo jedno sasvim jasno stanje zamagliti i iz njega izvući zaključak o odgovornosti apelanta. Radnici Ministarstva unutrašnjih poslova, koji su obavljali informativne razgovore sa apelantom su vodili postupak sa samo jednom željom i jednim ciljem da se apelanta dovede u fazu optuženja i diskvalifikacije. U tome nisu uspjeli tako da je Tužilaštvo nakon tri godine vođenja istražnog postupka odustalo od optužeenja zbog nepostojanja valjanih dokaza da je apelant učestvovao u bilo kakvom zločinu na području Prijedora, u čemu apelant vidi povredu prava na pravičan postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić