Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-333/10 (Đ. J.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-333/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 333/10, rješavajući apelaciju Đ. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đ. J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 596 od 16. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000438 od 4. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-06-000-308 od 28. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đ. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 596 od 16. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000438 od 4. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000-308 od 28. januara 2008. godine

2. Presudom Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000-308 od 28. januara 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000438 od 4. aprila 2008. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srpska - Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske – Služba javne bezbjednosti Prijedor – Sektor Prijedor (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova radi povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 KM, zbog povrede slobode, straha i brige iznos od 50.000,00 KM i zbog umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 50,000,00 KM, što ukupno iznosi 200.000,00 KM, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.580,00 KM.

3. Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantov zahtjev da se tužena obaveže da mu nadoknadi nematerijalnu štetu u ukupnom iznosu od 200,000,00 KM, a svoj tužbeni zahtjev zasniva na shvatanju da je dugotrajnim vođenjem krivičnog postupka, te zbog javnog kompromitovanja u sredstvima javnog informisanja, te postupcima tužene u toku istražnog postupka pretrpio nematerijalnu štetu. Dakle, Osnovni sud je kao nesporno utvrdio da apelant u ovoj parnici traži naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog vođenja krivičnog postupka protiv njega. Dalje je Osnovni sud utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene, da mu je radni odnos prestao na osnovu sporazuma zaključno sa 14. martom 1996. godine, da je bio raspoređen na poslove policajca u Policijskoj stanici Prijedor II (u daljnjem tekstu: PS Prijedor). Takođe, Osnovni sud je utvrdio da se pred Okružnim sudom protiv apelanta vodio krivični postupak zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), koji je okončan oslobađajućom presudom Okružnog suda od 11. februara 2005. godine, da apelant u toku trajanja krivičnog postupka nije bio lišen slobode, te da nije došlo do njegove osude, ali da je vođenje ovog postupka bilo propraćeno izvještavanjem u sredstvima javnog informisanja. Dakle, među parničnim strankama je sporno da li je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. S tim u vezi, ovaj sud smatra da pri činjenici da apelant nije bio lišen slobode i da nije došlo do njegove osude, apelantu ne pripada pravo na naknadu štete iz čl. 425. i 429. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07 i 68/07, u daljnjem tekstu: ZKPRS). Naime, odredbom člana 425. ZKPRS je regulisano pitanje naknade štete zbog neopravdane osude, dok je odredbom člana 429. istog zakona regulisano pitanje naknade štete u slučajevima lišavanja slobode. Prema tome, ZKPRS niti jednom svojom odredbom ne reguliše pitanje naknade štete zbog neopravdanog i neosnovano provedenog krivičnog postupka. Osim toga, Osnovni sud smatra da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete ni po opštim pravilima o odgovornosti za štetu koja su sadržana u Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 27/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO) zbog toga što za vrijeme vođenja krivičnog postupka, shodno odredbi člana 3. ZKPRS, vlada presumpcija nevinosti, pa se uzima da okrivljeni nije učino krivično djelo koje mu se stavlja na teret sve dok se ne donese pravosnažna presuda o njegovoj krivičnoj odgovornosti, a presumcija nevinosti važi za sve slučajeve vođenja krivičnog postupka pri čemu je bez značaja o kojem se krivičnom djelu radi. Osnovni sud smatra da, ako je apelant zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo bio izložen neprijatnostima u odnosu na okolinu, onda je to problem okruženja, a ne Republike Srpske, čiji su organi u skladu sa zakonom preduzimali određene radnje u postupku, odnosno čiji su organi Republike Srpske te radnje preduzimali u skladu sa ovlaštenjima, te ničim nisu ugrozili apelantov ugled i dostojanstvo. Osnovni sud je, takođe, ukazao da, kada je u pitanju odgovornost za štetu nastalu u vezi sa obavljanjem službe ili druge djelatnosti državnog organa, jedna od pretpostavki za naknadu štete je da je šteta nanijeta nezakonitim radom lica ili organa koji obavljaju tu službu ili djelatnost. Pod nezakonitim radom može se smatrati svako postupanje ili propuštanje koje je suprotno odredbama ili načelima pravnog poretka, a nepravilno postupanje ili propuštanje je ono djelovanje koje je suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu trebalo osporavati normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti s tim da se pod navedenim pojmovima ne podrazumijevaju nezakonitosti koje proizlaze iz pogrešne primjene materijalnog prava. Slijedeći navedeno, Osnovni sud smatra da bi oštećeni osnovano mogao tražiti naknadu štete, potrebno je da se radi o obavljanju službe ili druge djelatnosti državnog organa i da je šteta posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada lica ili organa koji obavljaju tu službu ili djelatnost uz postojanje elemenata volje da se nešto nezakonito ili nepravilno učini u primjeni zakona, kako bi se time oštetila prava ili interesi trećih lica. S obzirom na to da su u konkretnom slučaju organi tužene radnje u vezi sa apelantovim krivičnim gonjenjem preduzimali u skladu sa zakonom datim ovlaštenjima, to nema protivpravnosti u postupanju organa ili lica u okviru obavljanja poslova, pa stoga nema ni odštetne odgovornosti tužene za rad njenih organa, u skladu sa odredbom člana 155. stav 1. ZOO. Prema tome, kako se naknada nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti dosuđuje u jednom iznosu, i to samo u slučaju neopravdane osude i lišavanja slobode, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti i slobode s obzirom na to da mu ne pripada ni pravo na naknadu nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda. Slijedeći navedeno, ne dosuđuje se ni posebna novčana naknada za pretrpljeni strah, jer je ova povreda nematerijalnih dobara sadržana u povredi ugleda, časti, slobode i prava ličnosti, i to, kao što je već rečeno, samo u slučaju neopravdane osude i neosnovanog lišavanja slobode, pa s obzirom na to da u konkretnoj pravnoj stvari nije donijeta osuđujuća presuda, a da je apelantov ugled bio zaštićen presumpcijom nevinosti, to apelantu ne pripada pravo na naknadu štete zbog narušavanja ugleda u smislu člana 200. ZOO. Takođe, Osnovni sud je na temelju nalaza vještaka neuropsihijatra utvrdio je da je apelantova opšta životna aktivnost očuvana, kao i njegove radne sposobnosti, te da preživljeni stres nije ostavio trajne posljedice u vidu teške duševne ili tjelesne bolesti, radne nesposobnosti ili umanjenja životne aktivnosti, pa je kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud zaključio da je neosnovan i dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti. O troškovima postupka ovaj sud je odlučio na temelju člana 386. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP).

4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, postupajući u skladu sa članom 221. ZPP u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, odlučio kao u izreci presude. Na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, Okružni sud smatra da je među parničnim strankama bilo sporno da li je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Imajući u vidu da je, u smislu odredbe člana

155. ZOO, šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (neimovinska šteta), te odredbu člana 154. stav 1. istog zakona kojom je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice i da prouzrokovanje štete ima kao posljedicu odgovornost za štetu pod uslovima i na način propisan zakonom. Pri tome Okružni sud je, takođe, ukazao da treba imati u vidu da za nastanak obligacionog odnosa za jednu stranu proizlazi obaveza da naknadi prouzrokovanu štetu, a za drugu pravo da dobije naknadu, da je potrebno postojanje štetnika i oštećenika između kojih nastaje taj odnos, kao i postojanje štetne radnje, štete i uzročne veze, kao i opštih uslova za postojanje tog odnosa. Ponekad je, takođe, potrebno postojanje odgovarajućih posebnih uslova za koje je vezano postojanje odgovarajućeg vida odgovornosti za prouzrokovanu štetu, kao što je to u konkretnom slučaju propisano odredbom čla. 425. i 429. ZKPRS. Polazeći od činjenice da apelant nije bio lišen slobode, niti je došlo do neosnovane osude, Okružni sud je zaključio da mu ne pripada pravo na naknadu štete. Prema ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelantu ne pripada ni pravo na naknadu nematerijalne štete ni po opštim pravilima o odgovornosti za štetu sadržanim u članu 200. ZOO zbog toga što za vrijeme vođenja krivičnog postupka, shodno odredbi člana 3. ZKPRS, vlada presumpcija nevinosti, pa se uzima da okrivljeni nije učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret sve dok se ne donese pravosnažna odluka o njegovoj krivičnoj odgovornosti. Stoga, pravilno zaključuje prvostepeni sud da apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete niti u skladu sa odredbom člana 200. ZOO, kojom je propisano da, između ostalog, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, sud će dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete. Takav stav prvostepenog suda je, prema ocjeni Okružnog suda, pravilan i zakonit i apelantova žalba ne može dovesti do drugačijeg ishoda ove parnice. Okružni sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor da je prvostepena presuda donesena na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na obim izvedenih dokaza tokom trajanja prvostepenog postupka, pa je takav prigovor lišen svakog osnova. Uostalom, teret dokazivanja činjenica koje se tiču osnovanosti i neosnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj parnici je bio na apelantu. Takođe, Okružni sud smatra neosnovanim apelantov prigovor da je prvostepena presuda donesena na temelju proizvoljno primijenjenog materijalnog prava, ocjenjujući da je prvostepeni sud na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo. Posebno smatra neutemeljenim prigovor da nije bilo mjesta za dosuđenje tuženoj troškova parničnog postupka, jer je takav prigovor, prema ocjeni ovog suda, suprotan članu 386. stav 1. ZPP, kojom odredbom je propisano da stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove postupka.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 596 od 16. decembra 2009. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da ovaj sud smatra da u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude među parničnim strankama nije bilo sporno da je pred Okružnim sudom vođen krivični postupak protiv apelanta zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, da je tome prethodio dugotrajni istražni postupak, kao i postupak pred organima Ministarstva unutrašnjih poslova, da apelant nije lišen slobode, da je Okružni sud 11. februara 2005. godine donio oslobađajuću presudu, tj. da nije došlo do osude apelanta, ali da je vođenje ovog postupka bilo propraćeno izvještavanjem u sredstvima javnog informisanja. Vrhovni sud smatra da je pravilan stav nižestepenih sudova da sama činjenica da je protiv apelanta vođen krivični postupak nije dovoljna za postojanje odgovornosti tužene za nematerijalnu štetu koju potražuje zbog postojanja presumpcije nevinosti. Naime, odredbom člana 3. stav 1. ZKPRS, koji je bio na snazi u vrijeme vođenja predmetnog krivičnog postupka protiv apelanta, propisano je da se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica. Ova presumcija vrijedi u svim slučajevima vođenja krivičnog postupka, bez obzira na to za koje je krivično djelo postupak pokrenut i vođen, pa su u toku vođenja predmetnog krivičnog postupka apelantov ugled i čast bili zaštićeni ovom presumpcijom. Nesporno je da apelant u toku krivičnog postupka nije bio lišen slobode i da je taj postupak okončan oslobađajućom presudom, što svakako predstavlja moralnu satisfakciju za apelanta. Vrhovni sud, takođe, smatra da bi postojala deliktna odgovornost tužene za štetu u smislu člana 172. ZOO prema ocjeni tog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je bilo potrebno dokazati da su organi tužene nadležni za pokretanje i vođenje krivičnog postupka protivpravno postupali. Suprotno navodima revizije, provedenim dokazima je utvrđeno da su organi tužene koji su preduzimali radnje koje su prethodile donošenju oslobađajuće presude za apelanta u krivičnom postupku postupali u skladu sa zakonskim ovlaštenjima. Provjeravanje činjenica bitnih za ocjenu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret ne može se smatrati nezakonitim radnjama organa nadležnih za otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnog djela, kao ni davanje informacija o toku krivičnog postupka koji je vođen protiv apelanta. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da, kako na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da su nadležni organi tužene izašli iz okvira zakonom datih ovlaštenja, to nema osnova za odgovornost na strani tužene u smislu člana 172. ZOO za štetu koju je apelant pretrpio. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da osporena odluka nema nedostataka na koje apelant ukazuje revizijom, kao ni onih na koje ovaj sud, u smislu člana 241. ZPP, pazi po službenoj dužnosti, te je primjenom odredaba člana 248. istog zakona odlučio kao u izreci presude.

6. Apelant smatra da mu je postupanjem redovnih sudova u parničnom postupku, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, navodi hronologiju toka krivičnog postupka koji je vođen protiv njega. Ističe da je Tužiteljstvo nakon tri godine vođenja istražnog postupka odustalo od optužbe zbog nepostojanja validnih dokaza, odnosno osnovane sumnje da je učestvovao u bilo kakvom zločinu na području Prijedora. Apelant nije eksplicitno naveo u čemu se sastoji povreda prava na koje se poziva u apelaciji osim što je ukazao da su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene važećih zakonskih odredaba zaključili da Ministarstvo unutrašnjih poslova nije odgovorno za pričinjenu mu nematerijalnu štetu, „koje je razičitim vidovima konstrukcija, špekulacija pokušalo jedno sasvim jasno stanje zamagliti i izvući zaključak o njegovoj odgovornosti“.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

[...]

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-333/10 (Đ. J.) | Sudska praksa | Aktio