Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3340/10 (H. H.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3340/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 3340/10, rješavajući apelaciju Hajrudina Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Halilovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 001640 09 U od 3. juna 2010. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo broj UP-II-03-41-1828/08 od 28. aprila 2009. godine i Rješenja Službe za komunalno-stambene poslove, boračko-invalidsku zaštitu i raseljena lica Općine Lukavac broj 08/6-41-1-873/08 od 6.

novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Puračića kod Lukavca podnio je 4. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 001640 09 U od 3. juna 2010. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj UP-II-03- 41-1828/08 od 28. aprila 2009. godine i Rješenja Službe za komunalno-stambene poslove, boračko-invalidsku zaštitu i raseljena lica Općine Lukavac (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 08/6- 41-1-873/08 od 6. novembra 2008. godine. Apelant je 10. septembra 2010. godine, samoinicijativno, dopunio apelaciju i dostavio dodatnu medicinsku dokumentaciju, a dopisom od 4. decembra 2012. godine je zatražio da Ustavni sud o njegovoj apelaciji odluči prioritetno.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 001640 09 U od 3. juna 2010. godine odbijena je apelantova tužba protiv Rješenja drugostepenog organa broj UP-II-03-41-1828/08 od 28. aprila 2009. godine. U obrazloženju osporene presude je navedeno da je prvostepeni organ Rješenjem broj 08/6-41-1-873/08 od 6. novembra 2008. godine odbio apelantov zahtjev za priznavanje lične invalidnine odnosno svojstva ratnog vojnog invalida po osnovu oboljenja kičme, te da je to rješenje doneseno u ponovnom postupku prema uputama drugostepenog organa. Također, Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je na osnovu nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za prvostepeni postupak medicinskog vještačenja u Tuzli (u daljnjem tekstu: nalaz prvostepene komisije) od 23. oktobra 2008. godine utvrđeno da kod apelanta „postoje rane, povrede koje se uzimaju kao osnov za priznavanje vojnog invaliditeta [...], te da postoje bolesti koje se uzimaju kao osnov za priznavanje vojnog invaliditeta i to PTSP hronična forma, a da postoje bolesti koje se ne uzimaju u obzir za priznavanje vojnog invaliditeta i to lumboishialgia bil.“.

3. Kantonalni sud je naveo da je navedenim nalazom konstatirano da je apelant više puta ocjenjivan, a posljednji put je to bilo u postupku revizije 16. novembra 2006. godine kada mu je utvrđen „vojni invaliditet 30% IX grupa STALNO“. Dalje, sud je naveo da je također vidljivo koja je medicinska dokumentacija uzeta u obzir kod donošenja nalaza prvostepene komisije iz oktobra 2008. godine, te da je ocijenjeno da kod apelanta postoji vojni invaliditet „cijenjen po tački 61a-20% (blaža kontraktura lijevog ramenog zgloba), posljedice ranjavanja 03.11.1992. godine. Pri tome je za oboljenje PTSP sa trajnim promjenama ličnosti koje su nastale nakon demobilizacije evidentirano od 2003. godine, utvrđeno da se radi o oboljenju za koje se ne može pouzdano zaključiti da je prouzrokovano usljed ratnih okolnosti, ali se može zaključiti da su te okolnosti uticale na nepovoljan tok – pogoršanje radi čega invaliditet cijenjen po tački 234b-40% a primjenom člana 10. stav 2 Pravilnika i člana 11. Zakona umanjen za 20% iznosi 20%, tako da ukupan procenat vojnog invaliditeta po članu 4. stav 1. Pravilnika iznosi 30% IX grupa STALNO, dok za oboljenje kičme je utvrđeno da se vojni invaliditet cijeni ispod 20% jer se tokom rata radilo o lumboishialgiji, a protruzija diska L/S kičme dijagnosticirana 2007. godine“.

4. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je u žalbenom postupku pred drugostepenim organom pribavljen nalaz i mišljenje Ljekarske komisije za drugostepeni postupak medicinskog vještačenja u Sarajevu (u daljnjem tekstu: nalaz drugostepene komisije) od 10. aprila 2009. godine, kojim je potvrđen nalaz prvostepene komisije. Kantonalni sud je naveo da je drugostepena komisija ocijenila priložene nalaze, te da je utvrdila da se, po osnovu nalaza koji se tiču oboljenja kičme, radi o bolesti „na čiji nastanak nije uticala služba u OS BiH pa je vojni invaliditet cijenjen 0% obzirom da se radi o bolesti zbog koje se nije kontinuirano liječio u toku službe u OS pa niti je na nastanak iste imala služba u oružanim snagama a utvrđeno je da je funkcionalni status kičme bio uredan 2007. godine na ocjeni radne sposobnosti kada je penzionisan“. Kantonalni sud je naveo da, čak i kada bi se prihvatio nalaz prvostepene komisije da je vojni invaliditet 20%, apelantu po tom osnovu ne pripada pravo na utvrđenje procenta vojnog invaliditeta, s obzirom na odredbu člana 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ br. 33/04 i 70/07). Naime, kako je dalje navedeno, tom odredbom je propisano da je ratni vojni invalid „državljanin BiH koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve odbrane u sastavu Oružanih snaga, učestvujući u odbrani BiH u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz člana 2. stav 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolesti ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje 20%“. Međutim, kako je apelantov vojni invaliditet ocijenjen ispod 20%, Kantonalni sud je zaključio da su odluke upravnih organa pravilne i zakonite.

5. Također, Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani ni apelantovi navodi da članovi ljekarske komisije, „ljekari koji su potpisali nalaze, ocjenu i mišljenje nisu u mogućnosti pravilno ocijeniti psihičke smetnje tipa hronične forme PTSD sa trajnim promjenama ličnosti“. Naime, Kantonalni sud je ukazao na to da su obje ljekarske komisije dale nalaze i mišljenje o procentu vojnog invaliditeta na osnovu Pravilnika o utvrđivanju vojnog invaliditeta („Službene novine FBiH“ broj 41/04), te da su nalazi obje ljekarske komisije „dati sa punim obrazloženjem, da su isti potpuni, jasni i sadrže sve činjenice i okolnosti za pravilno rješenje“. Također, Kantonalni sud je odbio i apelantov prigovor da je procent njegovog vojnog invaliditeta trebao biti ocijenjen po tački 234č. umjesto po tački 234b. Naime, sud je naveo da odredba tačke 234č. propisuje da se „dijagnoza PTSP obavezno postavlja u skladu sa multimetodijskim pristupom na osnovu dvaju mišljenja psihijatara čiji se nalaz zasniva na kliničkom strukturiranom pregledu u skladu sa MKB 10, odnosno DSM 4 i priloga čiji se nalaz zasniva na najmanje jednom instrumentu za dijagnosticiranje PTSP, te na primjeni MMPI-2“, a da kod apelanta nije postavljena dijagnoza PTSP-a na propisani način. Na osnovu svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je procent apelantovog vojnog invaliditeta od 30% utvrđen uz pravilnu primjenu zakonskih odredaba i odredbe člana 10. Pravilnika o utvrđivanju vojnog invaliditeta.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i „ostala prava“ koja nije eksplicitno naveo. Apelant detaljno iznosi činjenično stanje, te ističe da je tokom rata nekoliko puta ranjen, o čemu ima relevantnu dokumentaciju. Dalje, navodi da je kao posljedica učešća u ratu kod njega nastupio PTSP, „koji je prvi put dijagnosticiran 1995. godine“, te da se to oboljenje „po mišljenju nekoliko NPS, sudskih vještaka, to psihičko oboljenje razvijalo u više etapa“, koje detaljno navodi. Apelant smatra da je ovo oboljenje sigurno nastalo i „moglo nastati samo zbog ratnih trauma“ i straha pretrpljenog tokom rata. Dalje, navodi da CT nalaz mozga od 4. maja 2006. godine ukazuje na „tegobe iz domena PTSP-a“. Apelant smatra da su njegove psihičke probleme ocijenili ljekari „koji nisu kompetentni za tu oblast“, te da na takvim nalazima organi i Kantonalni sud nisu mogli zasnovati svoje odluke. Apelant navodi da je nesporno da je kod njega osim psihičkih posljedica došlo i do fizičkih posljedica zbog nekoliko ranjavanja i povređivanja, odnosno do oštećenja kičme koje je „dovelo do procenta većeg od 20%“ vojnog invaliditeta. Apelant detaljno iznosi sadržaj medicinske dokumentacije koju je dostavio uz apelaciju, te navodi, između ostalog, da je „posrijedi nastojanje države da se po svaku cijenu 'riješi' svih onih koji se po ovom osnovu finansiraju iz budžeta“.

7. Dopunom apelacije od 4. decembra 2012. godine apelant je zatražio prioritetno rješavanje. U dopisu koji je dostavio Ustavnom sudu apelant je naveo da je lošeg zdravstvenog stanja, te da mu se zbog specifičnosti oboljenja i neizvjesnosti oko odluke „remeti zdravstveno stanje“. Imajući u vidu ovaj zahtjev, Malo vijeće Ustavnog suda je, na osnovu člana 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine odlučilo da se povodom apelantove apelacije hitno postupa.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju sud i upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3340/10 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio