Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-336/10 (A.D. «Petrol» Banja Luka PC Trebinje)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-336/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP-336/10, rješavajući apelaciju A.D. «Petrol» Banja Luka PC Trbinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.D. “Petrol” Banja Luka PC Trebinje podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-09-000 174 od 17. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.D. «Petrol» Banja Luka PC Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Rato Runjevac advokat iz Trebinja, podnio je 22. januara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000 174 od 17. novembra 2009. godine.

2. Rješavajući o tužbi Vojislava Rupara (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi isplate, Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu broj 095-0-P-07-000-301 od 20. aprila 2009. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se apelant obaveže da tužitelju na ime neisplaćene razlike otpremnine isplati iznos od 5.065,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. oktobra 2006. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasnovao na odredbi iz člana 127. stav 2. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» broj 55/07, prečišćeni tekst; u daljnjem tekstu: ZOR) i odredbi iz člana 57. tačka 7. Kolektivnog ugovora Energetike RS («Službeni glasnik RS» broj 4/01), kojima je propisano da visina otpremnine ovisi od dužine trajanja rada radnika kod poslodavca i iznosi najmanje trećinu prosječne mjesečne plaće radnika isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa, za svaku navršenu godinu radnog staža kod poslodavca. Budući da je tužitelj penzionisan 12. oktobra 2006. godine sa navršenih 44 godine, 11 mjeseci i 13 dana radnog staža, apelant mu je trebao, kako je istakao u tužbi, isplatiti iznos od 7.066,40 KM a tuženi mu je isplatio 2.339,10 KM. U toku postupka tužitelj je uskladio svoj tužbeni zahtjev na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Apelant je u odgovoru na tužbu istakao prigovor neblagovremenosti tužbe, navodeći da je odluka o određivanju prava na otpremninu i njene visine donesena 11. oktobra 2006. godine, a tužba podnesena 16. novembra 2007. godine, dakle izvan prekluzivnog roka od godine dana od saznanja za povredu prava iz osnova rada, kako je propisano u odredbi člana 118. stav

1. ZOR-a. U pogledu neosnovanosti istaknutog prigovora neblagovremenosti tužbe, Osnovni sud je naveo da je apelant odluku kojom tužitelju prestaje radni odnos zaista donio 11. oktobra 2006. godine, ali u postupku nije dokazao kada ju je dostavio tužitelju, niti je na tu okolnost predlagan dokaz koji je eventualno trebalo provesti na glavnoj raspravi. S druge strane, tužitelj je sve vrijeme trajanja postupka tvrdio da mu je otpremnina isplaćena 31. januara 2007. godine, kada je saznao za visinu otpremnine, pa kako apelant nije dokazao da je odluku dostavio prije isplate, sud je prihvatio da je tužitelj tek 31. januara 2007. godine saznao za visinu otpremnine. Kako je tužba u konkretnoj parnici podnesena 16. novembra 2007. godine, Osnovni sud je zaključio da nije protekao zakonski rok od godine dana za podnošenje tužbe, odnosno da je tužba blagovremena. Obrazlažući razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, Osnovni sud je istakao da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev utemeljio na odredbi iz člana 127. stav 2. ZOR-a koja se mogla primijeniti samo na pravne odnose koji su nastali do 5. aprila 2006. godine, kada je stupio na snagu Opšti kolektivni ugovor iz 2006. godine. Navedeni Ugovor naime uopšte ne propisuje visinu otpremnine prilikom penzionisanja radnika, a u momentu kada je tužitelj penzionisan apelant je u svom Pravilniku o radu imao odredbu kojom je propisana visina otpremnine prilikom odlaska u penziju. Odredbom člana 57. stav 4. Pravilnika o radu propisano je da visina otpremnine iznosi šest prosječnih mjesečnih plaća preduzeća, a to znači da se u momentu penzionisanja tužitelja (10. oktobar 2006. godine) nije više mogla primijeniti odredba člana 127. stav

2. ZOR.a, pa je po mišljenju Osnovnog suda apelant pravilno postupio kada je tužitelju otpremnininu obračunao u skladu s odredbom člana 57. stav 4. Pravilnika o radu.

3. Okružni sud je odlučujući o žalbi tužitelja donio presudu broj 015-0-Gž-09-000 174 od 17. novembra 2009. godine, kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena na način što je apelant obavezan da tužitelju na ime neisplaćene razlike otpremnine isplati iznos od 5.065,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 11. oktobra 2006. godine do isplate te da mu nakandi troškove parničnog postupka. Po shvatanju Okružnog suda, pravni zaključak prvostepenog suda je pogrešan. S tim u vezi, Okružni sud je istako da je prilikom odlučivanja Osnovni sud izgubio iz vida odredbu člana

12. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a («Službeni glasnik RS» broj 20/07) kojom je u odredbu člana 127. istog Zakona dodat i stav 4., kojim je propisano da se pravo na otpremninu ili novčanu naknadu u drugim slučajevima prestanka radnog odosa utvrđuje kolektivnim ugovorom. Opšti kolektivni ugovor od 5. aprila 2006. godine je, kako je dalje obrazloženo, odlukom Ustavnog suda RS proglašen neustavnim («Službeni glasnik RS» broj 25/08) dana 29. augusta 2008. godine, pa se isti u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti. Stoga, kako je odredbom člana 130. stav 2. ZOR-a propisano da se Kolektivnim ugovorom ne može odrediti manji obim prava od onog koji je određen zakonom, a imajući u vidu i odredbu člana 127. stav 2. ZOR-a u vezi sa članom 12. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a koji je bio na snazi u vrijeme penzionisanja tužitelja, bilo je nužno, kako je zaključo Okružni sud, da prvostepeni sud primijeni odredbu člana 127. stav 2. ZOR-a a ne Pravilnik o radu apelanta kao i Opšti kolektivni ugovor koji je proglašen neustavnim. S obzirom da je prvostepeni sud u konkretnoj parnici, po mišljenju Okružnog suda pogrešno primijenio materijalno pravo, prvostepena presuda je preinačena i tužbeni zahtjev usvojen na odnovu odredbe iz člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku RS.

4. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava, budući da je Okružni sud pri donošenju svoje odluke potpuno zanemario propise koji uređuju oblast obračuna visine otpremnine – Kolektivni ugovor, Pravilnik o radu i Ugovor o radu primijenjujući direktno Zakon o radu, čime je u suštini, po mišljenju apelanta, vršio ocjenu zakonitosti propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno i detaljno obrazložo svoju presudu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što je apelant nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-336/10 (A.D. «Petrol» Banja Luka PC… | Sudska praksa | Aktio