Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-338/10 (Preduzeće za završne i zanatske radove u građevinarstvu „Mozaik“ AD Prijedor)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-338/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 338/10, rješavajući apelaciju Preduzeća za završne i zanatske radove u građevinarstvu „Mozaik“ AD Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Preduzeća za završne i zanatske radove u građevinarstvu „Mozaik“ AD Prijedor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 1898 od 30. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-PŽ-06-000 023 od 18. juna 2007.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Ps-636/02 od 27.
oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Preduzeće za završne i zanatske radove u građevinarstvu „Mozaik“ AD Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, koje zastupa Đuro Ćopić, advokat iz Banje Luke, podnijelo je 23. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-08-000 1898 od 30. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-PŽ-06-000 023 od 18. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) Ps-636/02 od 27. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-636/02 od 27. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-PŽ-06-000 023 od 18. juna 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Razvojnu banku Jugoistočne Evrope a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati iznos od 46.800,00 KM po osnovu naknadno izvedenih građevinskih radova, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je zaključio da je nesporno da su apelant i tužena zaključili osnovni ugovor o građenju 28. septembra 1998. godine za izvođenje radova preciziranih tim ugovorom, kao i da su 1. marta 2000. godine zaključili aneks navedenog ugovora o građenju za izvođenje dodatnih radova preciziranih tim aneksom. Također je utvrđeno da je među parničnim strankama nesporno da je apelant izvršio sve ugovorene građevinske radove i da mu je tuženi isplatio cijene ugovorene ugovorom i aneksom ugovora. Dalje, utvrđeno je da je apelant naknadno izvršio i druge dodatne radove na objektu tužene, ali da o izvođenju tih radova nije zaključen pismeni ugovor između apelanta i tužene. Stoga je, kako je naveo sud, sporno pitanje u konkretnom slučaju bilo postojanje obaveze tužene da plati sporne naknadne radove. Osnovni sud je stanovišta da apelant kao izvođač radova ne može zahtijevati isplatu cijene za sporne naknadne radove, shodno odredbi člana 633. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zato što ih je obavio bez pismene saglasnosti tužene.
3. Dalje, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je nadzorni organ, preduzeće „Inving corp“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: nadzorni organ), dao usmeni nalog apelantu za izvođenje spornih dodatnih radova, a da je onda apelant dao nalog podizvođaču da izvede te radove. Međutim, kako je naveo Osnovni sud, nadzorni organ nije bio ovlašten da odobri izvođenje naknadnih radova, zato što je „za svako odstupanje od projekta građenja odnosno od projekta ugovorenih radova“ potrebna pismena saglasnost naručioca radova. Takvu saglasnost tužena kao naručilac radova je mogla dati, kako je dalje naveo sud, putem svog zakonskog zastupnika ili drugog lica ovlaštenog za zastupanje, a nadzorni organ se ne može smatrati zastupnikom naručioca radova – tužene, niti je za takvo što bio ovlašten. Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka, direktora Sektora za informacionu tehniku tužene, proizlazi da je on dao usmeni nalog nadzornom organu da se sporni dodatni radovi izvedu i to „po usmenom nalogu datom od strane direktora tužene“. Međutim, kako je obrazložio Osnovni sud, nadzorni organ nije bio ovlašten da izda nalog izvođaču radova da izvede neke druge radove osim onih ugovorenih, nije smio postupiti po usmenom nalogu, niti je mogao dati usmeni nalog podizvođaču za izvođenje takvih radova. Budući da je utvrdio da je apelant, kao izvođač radova, izveo radove koji nisu bili ni projektirani ni ugovoreni, Osnovni sud je zaključio da on nema pravo na povećanje cijene za vrijednost radova izvedenih bez saglasnosti, „osim ako bi se radilo o radovima koji su bili nužni za stabilnost objekta ili koji su bili hitni u smislu sprečavanja nastanka znatne štete (član 634. ZOO-a)“, na šta se tužbom nije ukazivalo.
4. Okružni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne stavove Osnovnog suda, a naročito je istakao da je nesporno da apelant i tužena nisu imali pismeni ugovor o izvođenju spornih dodatnih radova, te da ti radovi nisu bili obuhvaćeni ni osnovnim ugovorom iz 1998. godine, niti aneksom tog ugovora iz 2000. godine, kao i da tužena nije dala pismenu saglasnost za izvođenje tih radova. Okružni sud je ukazao na to da, prema odredbi člana 630. stav 2. ZOO-a, ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi, pa stoga apelant kao izvođač radova nije smio preduzeti i izvesti radove „bez pismenog naloga, odnosno pismene saglasnosti tužene“. Osim toga, Okružni sud je, između ostalog, ukazao i na odredbe člana 633. stav 2. ZOO-a, koji isključuje mogućnost naknade za radove izvedene mimo projektne dokumentacije, mimo pismenog naloga naručitelja, „što isključuje osnov za naknadu izvođaču po osnovu sticanja bez osnova ili poslovodstva bez naloga“. Zbog toga je Okružni sud odbio apelantov žalbeni prigovor da sud nije vezan pravnim osnovom na koji se apelant pozvao u tužbi, te da je trebalo usvojiti njegov tužbeni zahtjev po osnovu sticanja bez osnova. Naime, kako je Okružni sud obrazložio, apelant je naveo da smatra da nije izvršena konačna primopredaja radova, te se pozvao na Posebnu uzansu broj 120 u smislu da ugovor između njega i tužene još traje. To znači da apelant, kako je zaključio Okružni sud, „jasno opredjeljuje da svoja potraživanja traži iz ugovornog odnosa“.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 1898 od 30. oktobra 2009. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke, prihvativši u cijelosti pravna shvatanja nižestepenih sudova, o čemu je također dao detaljno obrazloženje, koje ne odstupa od obrazloženja Osnovnog i Okružnog suda.
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih navoda apelant se u suštini poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava i navodi da odredba člana 633. stav 2. ZOO-a „ne isključuje primjenu člana 210. istog zakona a da je to bila namjera zakonodavca to bi bilo izričito propisano u zakonskim odredbama“. Stoga, smatra da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, te navodi da su sudovi zanemarili činjenicu da su se apelant i tužena „prije spornog slučaja dugi niz godina nalazili u ugovornom odnosu za izvođenje raznih radova iz djelatnosti [apelanta]“, te da je u tom poslovnom odnosu „postojala jedna uobičajena procedura ugovaranja radova, izvođenja naknadnih radova i plaćanja, kao i da je, na bazi tako 'uhodanih' poslovnih odnosa do komplikacija došlo isključivo iz razloga što je po izvođenju naknadnih radova [tuženoj] otkazano dalje korištenje predmetnog poslovnog prostora“, pa je tužena „ostala bez motiva za plaćanje“ tih radova.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da u apelaciji nema ničega što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što je apelant nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić