Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-34/10 (E. K.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Invalidnina
  • Invalid
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-34/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 34/10, rješavajući apelaciju Esada Kobilice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Kobilice podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 001011 09 U od 4. decembra 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-03-41-1244/09 od 8. septembra 2009. godine i Zaključka Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Zenica broj 09-

41-1738/09 od 12. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Esad Kobilica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 5. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 001011 09 U od 4. decembra 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-II-03-41-1244/09 od 8. septembra 2009. godine i Zaključka Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 09-41-1738/09 od 12. juna 2009. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda (nisu precizirana prava za koja je apelant smatrao da su mu prekršena), od apelanta je 13. septembra 2010. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 4. oktobra 2010. godine dostavio traženu dopunu.

2. Zaključkom Službe broj 09-41-1738/09 od 12. juna 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za procjenu vojnog invaliditeta usljed bolesti koju je zadobio kao pripadnik Oružanih snaga RBiH dok je vršio vojne dužnosti i po tom osnovu priznavanje statusa ratnog vojnog invalida. U obrazloženju zaključka je navedeno da je, razmatrajući apelantov zahtjev koji je podnesen 27. marta 2009. godine, Služba utvrdila da je shodno odredbama člana 35. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ br. 33/04, 56/05 i 70/07; u daljnjem tekstu: Zakon) u konkretnom slučaju nastupila zastara u ostvarivanju prava na status ratnog vojnog invalida jer je protekao rok od tri godine od dana stupanja na snagu Zakona ili od nastanka povrede, rane, bolesti ili pogoršanja, a budući da je Zakon stupio na snagu 20. juna 2004. godine.

3. Protiv navedenog zaključka apelant je podnio žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj UP-II-03-41-1244/09 od 8. septembra 2009. godine odbilo žalbu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 35. stav 1. Zakona propisano da prava prema ovom zakonu koja se stječu po osnovu rane, povrede, oboljenja odnosno pogoršanja oboljenja, zastarijevaju u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog Zakona, odnosno od dana nastanka rane, povrede, oboljenja ili pogoršanja oboljenja. Ministarstvo je u vezi s tim obrazložilo da, kako je navedeni zakon stupio na snagu 20. juna 2004. godine, to je zakonski prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za rješavanje o pravima iz predmetnog zakona protekao 20. juna 2007. godine nakon čijeg se isteka ni u kojem slučaju više ne može postupati povodom zahtjeva za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida. Zbog navedenog, Ministarstvo je odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu.

4. Protiv rješenja Ministarstva apelant je tužbom Kantonalnom sudu pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 U 001011 09 U od 4. decembra 2009. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da iz sadržaja spisa proizlazi da je apelant 27. marta 2009. godine podnio Službi zahtjev da mu se po osnovu posttraumatskog stresnog poremećaja, koji je zadobio kao pripadnik Armije RBiH, počevši od 1. juna 1994. godine zbog izvršavanja borbenih zadataka na području općine Maglaj, prizna svojstvo ratnog invalida i utvrdi procent invalidnosti. Navedeno je da je taj zahtjev odbijen jer je podnesen nakon proteka roka propisanog članom 35. stav 1. Zakona, kao i da je predmetni zaključak Službe potvrđen u žalbenom postupku rješenjem Ministarstva. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da, shodno sadržaju odredbe člana 35. stav 1. Zakona, i taj sud smatra da se radi o prekluzivnom roku koji je bio izričito određen navedenom zakonskom odredbom i koji je istekao 20. juna 2007. godine pa se kao takav ne može ni na koji način produžavati odlukom bilo kojeg upravnog organa. Kantonalni sud je obrazložio da su, imajući u vidu navedeno, neosnovani apelantovi navodi da su upravni organi u postupku donošenja osporenih upravnih akata postupali protivno citiranim odredbama Zakona, zbog čega je Kantonalni sud i odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.

5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je nesporno da je invalid III grupe sa tjelesnim oštećenjem od 80% i da su sud i upravni organi iskoristili njegovu neukost i oduzeli mu pravo na status RVI-a zbog čega je i diskriminiran jer nije znao da postoji nekakav zakon na koji se oni pozivaju i oduzimaju mu pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02).

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud a prije njega i upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da je apelant predmetni zahtjev podnio 27. marta 2009. godine, a da je, shodno članu 35. stav 1. Zakona, rok za podnošenje zahtjeva za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida istekao 20. juna 2007. godine. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća na to da, kako su to i obrazložili Kantonalni sud i upravni organi, takav rok predstavlja prekluzivni rok čijim se protekom gubi neko pravo vezano za taj rok, u konkretnom slučaju pravo na podnošenje zahtjeva za priznanje statusa ratnog vojnog invalida, zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim. Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije smatra da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o kršenju ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran niti tako nešto proizlazi iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovanim.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić