Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-356/10 (AD «Petrol» Banja Luka, PC Trebinje)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-356/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 356/10, rješavajući apelaciju AD «Petrol» Banja Luka, PC Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD «Petrol» Banja Luka, PC Trebinje podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-09-000035 od 16. juna 2009. godine i presude Osnovnog suda u Foči, broj 094-0-P-07-000079 od 24. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD «Petrol» Banja Luka, PC Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 26. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-09-000 855 od 16. decembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-09-000035 od 16. juna 2009. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 094-0-P-07-
000079 od 24. novembra 2008. godine. Apelant je 21. novembra 2011. godine dopunio apelaciju.
2. Prethodno je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti broj AP 2399/09 od 11. novembra 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 24. jula 2009. godine protiv presude Okružnog suda, broj 015-0-Gž-09-000035 od 16. juna 2009. godine budući da je u vrijeme donošenja te odluke postupak povodom apelantove revizije pred Vrhovnim sudom još uvijek bio u toku.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Osnovnog suda, broj 094-0-P-07-000079 od 24. novembra 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Nenad Milanović (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati iznos od 2.249,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2005. godine pa do isplate, i nadoknadi mu troškove parničnog postupka, te je apelant obavezan da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 1.652,05 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantov zahtjev za naknadu štete koju je, prema navodima iz tužbe, tuženi, kao apelantov radnik, pričinio apelantu, shodno odredbi člana 93. Zakona o radu, a u vezi sa odredbom člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Odredbom člana 93. Zakona o radu, propisano je da radnik koji na radu ili u vezi sa radom namjerno ili iz krajnje nepažnje pričini materijalnu štetu poslodavcu, dužan je da tu štetu naknadi, a odredbom člana 154. ZOO, propisano je da ko drugom prouzrokuje štetu, dužan je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Osnovni sud je istaknuo da među strankama nije sporno da je po godišnjem popisu za 2004. godinu utvrđen manjak prema pregledu viškova i manjkova za 2004. godinu. Međutim, vještak mašinske struke koji je dao svoj pismeni nalaz i mišljenje, a koji je obrazložio na glavnoj raspravi, izričito je izjavio da tuženi, kada je postupao kao poslovođa, nije svojim radom doprinio da dođe do gubitaka tečnih goriva, kako je to iskazano po evidencijama apelanta za 2004.godinu. Takode, vještak se izjasnio da je velika vjerovatnoća da se radi o akumuliranju sistemskih grešaka, kao i očigledan nedostatak spremnosti da se pristupi rješavanju problema i da se izdvoje neophodna finansijska sredstva za rješavanje problema od strane poslodavca, tj. apelanta. Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka, koji je Osnovni sud u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručno sačinjen, a dovodeći ga u vezu sa apelantovim navodima kao parnične stranke, Osnovni sud je ocijenio da bi apelant imao pravo na novčanu naknadu samo pod uslovom da je dokazao nepažnju, što nije učinjeno. Cijeneći standard krajnje nepažnje, a dovodeći ga u vezu sa odredbom člana 191. stav 1. ZOO, a sve u vezi sa odredbom člana 154. ZOO, Osnovni sud je zaključio da se tuženi ponašao sa pažnjom prosječnog čovjeka. Navedeno je da je sistemsko akumuliranje grešaka i nerješavanje problema od strane apelanta upravo dovelo do manjaka, posebno imajući u vidu zaključak vještaka da je i samo Uputstvo o poslovanju prevaziđeno i ne odgovara stvarnom stanju opreme, niti postupcima prijema goriva, a novi usaglašeni normativi ne postoje. Ocjenom svih dokaza u spisu, detaljno ih obrazlažući, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je do manjka i štete po njega došlo usljed namjere tuženog ili krajnje nepažnje u njegovom radu. Po ocjeni ovog suda, problem iskazanih manjkova tečnih goriva bio je konstantan i to ne samo u spornom periodu, nego i u ranijem periodu, da je do manjkova došlo usljed sistemskih grešaka apelanta, da se na dostavnicama uvijek pojavljivala veća ili manja količina goriva izmjerenog u cisternama, a manje ili više u rezervoaru, što je u konkretnom slučaju neminovno dovodilo do manjka, koji tuženi ni sa naročitom pažnjom nije mogao otkloniti, pa u toku utvrđivanja razloga za nastanak manjka goriva došlo je do akumuliranja sistemskih grešaka apelanta. Kako nije dokazana krivica tuženog za nastupjelu štetu, a niti prezumirana (pretpostavljena krivica), Osnovni sud je, iz svih navedenih razloga, odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim. Posebno je Osnovni sud imao u vidu član 154. stav 1. ZOO, kojim je propisano da ko drugom prouzrokuje štetu, dužan je nadoknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Navedeno je da tuženi, iako nije bio dužan, dokazao je da šteta nije nastala njegovom krivicom, već naprotiv bez njegove krivice i usljed propusta u organizaciji rada od strane stručnih službi apelanta, a što je u prethodnom postupku utvrđeno i od strane komisije za popis - godišnju inventuru. Stoga je Osnovni sud, iz već navedenih razloga i na osnovu citiranih zakonskih odredbi, a cijeneći iste u duhu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.
6. Presudom Okružnog suda, broj 015-0-Gž-09-000035 od 16. juna 2009. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna. Polazeći od odredbi člana 93. (odnosno član 100. prečišćenog teksta Zakona o radu) i člana 106. Zakona o radu, Okružni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant, a što je bio dužan da učini po odredbama čl. 102. stav l. i 123. st. l. ZPP, nije uspio dokazati da je tuženi za nastali manjak u iznosu od 2.249.00 KM postupao sa namjerom ili iz krajnje nepažnje. Navedeno je da se obaveza radnika da poslodavcu naknadi pričinjenu štetu na radu ili u vezi sa radom, shodno odredbama člana 100. Zakona o radu, „iscrpljuje u namjeri ili iz krajnjoj nepažnji“, zbog čega je Okružni sud ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta da je tuženi odgovoran za nastalu štetu u smislu odredbi člana 154. stav l. ZOO. Krivica radnika za pričinjenu štetu poslodavcu na radu ili u vezi sa radom se ne može zasnovati na odredbama člana 154. stav 1 ZOO, iz razloga što se može shvatiti jedino kao pretpostavka najblažeg oblika krivice, dakle kao pretpostavka obične nepažnje. Namjera ili krajnja nepažnja nisu podobni da budu predmet pretpostavke, jer oni uvijek traže da budu predmet dokazivanja. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je tuženi odgovoran za nastalu štetu po odredbama člana 154. ZOO, jer se njegova krivnja pretpostavlja, pa je na njemu i teret dokaza da je šteta nastala bez njegove krivice. Dalje je istaknuto da se u konkretnom pravnom odnosu ne mogu primijeniti ni odredbe čl. 27. i 28. Pravilnika o normativima gubitaka, na koji se apelant pozvao u žalbi, iz razloga već navedenih. Stoga je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalno pravo. Okružni sud je također ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta o povreda odredaba parničnog postupka, iz razloga što je prvostepeni sud za svoju odluku dao valjane razloge koji su u duhu propisa iz člana 191. stav 4. ZPP. Takođe, nije prihvatio ni žalbenu tvrdnju da su povrijeđene odredbe čl. 2. do 9. ZPP, jer je iz spisa predmeta vidljivo da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari primijenio procesna načela sadržana u tim odredbama, a prije svega načelo iz čl. 4. i 5. ZPP. Na kraju, Okružni sud je zaključio da ni ostali apelantovi žalbeni prigovori nisu od uticaja na zakonitost prvostepene presude.
8. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-09-000 855 od 16. decembra 2009. godine, odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda, zbog toga što je vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ispod iznosa od 10.000,00 KM, te da revizija nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što mu nije omogućeno da nezavisni i nepristrasni sud pravično ispita štetu koja mu je nanesena. Naime, redovni sudovi osporene presude nisu donijeli zakonito, odnosno, po načelu pravičnog vršenja pravde i na principima vladavine zakona. Apelant smatra da mu nije suštinski omogućen pristup sudu, već samo formalno, jer je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno i nepravilno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da je nalaz vještaka mašinske struke sačinjen potpuno pristrasno, nestručno i suprotno pravilima nauke i vještine, a suprotno propisima i opštim aktima koji utvrđuju proceduru i način utvrđivanja manjka. Pravilnik o normativima gubitaka i Uputstvo o poslovanju na benzinskim stanicama doneseni su od strane apelanta na osnovu Zakona o standardizaciji i Standarda JUS B.XO.531/88. Navedenim aktima je utvrđeno da je poslovođa benzinske stanice materijalno odgovoran za eventualne manjkove, odnosno, za gubitke koji prelaze utvrđene najveće dopuštene gubitke tereti se materijalno odgovorno lice –poslovođa na benzinskoj stanici. Apelant smatra da odgovornost poslovođe proizilazi i iz odredbi člana 100. Zakona o radu i član 154. ZOO, koji utvrđuje odgovornost za nastanak štete ukoliko se dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Tvrdi da drugostepeni sud u osporenoj presudi nije dao ocjenu žalbenih navoda koji su od odlučujućeg značaja, što je povreda odredbi člana 231. ZPP. Apelant navodi da u osporenoj presudi se samo parafraziraju odredbe materijalnog prava uz konstataciju da apelant nije uspio da dokaže da je tuženi prilikom nastanka manjka postupao s namjerom ili iz krajnje nepažnje. Takođe Okružni sud nije dao razloge za zaključak da se ne mogu primijeniti odredbe čl. 27. i 28. Pravilnika o normativima gubitaka, dok za neprimjenjivanje Uputstva o poslovanju na benzinskim stanicama nije dao nikakve razloge.
10. Apelant, u dopuni apelacije, je dostavio presudu Okružnog suda, broj 95 0 Mal 002163 11 Gž od 11. oktobra 2011. godine i naveo da je isti sud, povodom istog pravnog i činjeničnog osnova i istih stranaka (apelant i poslovođa benzinske stanice) donio drugačiju, odnosno, suprotnu odluku i drugačije primijenio materijalno pravo – da su poslovođe benzinske pumpe odgovorne za nastanak manjka. Smatra da je navedenim postupanjem došlo do povrede na pravično suđenje u dijelu zakonitosti i nediskriminacije pred zakonom, odnosno na jednako postupanje suda u istim slučajevima, a time je došlo i do povrede prava na djelotvoran pravni lijek.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2399/09 od 11. novembra 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu raniju apelaciju podnesenu protiv presude Okružnog suda jer pred Vrhovnim sudom u vrijeme donošenja navedene odluke Ustavnog suda nije bila donesena odluka o apelantovoj reviziji. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 855 od 16. decembra 2009. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Okružnog suda, broj 015-0-Gž-09-000035 od 16. juna 2009. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je navedenu presudu Okružnog suda apelantov punomoćnik primio 23. juna 2009. godine, a da je apelacija u predmetu AP 2399/09 podnesena 24. jula 2009. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne ocjene dokaza, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i zavisnosti i pristrasnosti sudova. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na zavisnost i pristrasnost sudova, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da sudovi nisu bili nezavisni i nepristrasni, ali ove navode nije obrazložio, niti je ponudio dokaze koji bi ukazali da je pravo na nezavisan i nepristrasan sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na bilo koji način dovedeno u pitanje. Nadalje Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su redovni sudovi u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, između ostalih i nalaza sudskog vještaka, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva pri čemu su razmotrili navode apelanta i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim navodima, ovakva ocjena dokaza sudova ne doima proizvoljnom pa tvrdnja apelanta da je Okružni sud u identičnoj situaciji donio drugačiju odluku, u okolnostima konkretnog slučaja, sama po sebi ne može voditi zaključku o povredi apelantovih ustavnih prava. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno analizirani i obrazloženi u postupku pred redovnim sudovima, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić