Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-37/10 (FS Eurotrans d.o.o. i F. H.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-37/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP-37/10, rješavajući apelaciju FS Eurotrans d.o.o. i Fikreta Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija FS Eurotrans d.o.o. i Fikreta Hadžića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Pžp-09-000 187 od 28. oktobra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 083-0-Pr-08-000577 od 7. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. FS Eurotrans d.o.o. i Fikret Hadžić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, a kog zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 4. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Pžp-09-000 187 od 28. oktobra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 083-0-Pr-08- 000577 od 7. aprila 2009. godine.

2. Osnovni sud je rješenjem broj 083-0-Pr-08-000577 od 7. aprila 2009. godine apelante oglasio odgovornim za prekršaj iz člana 5. stav 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c) Pravilnika o uslovima i postupku izdavanja licenci za obavljanje međunarodnog drumskog prevoza putnika (u daljnjem tekstu: Pravilnik), tereta i opasnih materija, kažnjivo po članu 41. st. 1. i 2. istog zakona. Na osnovu člana 13. Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) izrečena je uslovna osuda i to apelantu FS Eurotrans d.o.o novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM a apelantu Hadžiću novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, te je istovremeno određeno da se izrečene kazne neće izvršiti ukoliko apelanti u roku od osam mjeseci od pravosnažnosti ovog rješenja ne izvrše novi prekršaj.

3. Apelanti su oglašeni odgovornim jer su dozvolili da označenog dana u međunarodnom prevozu učestvuje teretno vozilo navedenih karakteristika kojim je upravljao L.Z., a koji prilikom kontrole Granične policije na graničnom prelazu Šepak nije posjedovao potrebnu dokumentaciju za obavljanje međunarodnog prevoza, odnosno nije posjedovao uvjerenje za vozača (iskaznicu).

4. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da su apelanti na usmenom pretresu, pored ostalog, istakli, da je nesporno da su u momentu kontrole imali potrebna dokument u smislu člana 3. Pravilnika, kao i da je vozač imao iskaznicu za vozače ali da je istu zaboravio. U tom smislu u spis je uložena i iskaznica na ime vozača. Nadalje, ukazano je da je u svojstvu svjedoka saslušan Kasim Zukić, koji je kritične prilike bio u kontroli saobraćaja na Graničnom prelazu Šepak, a koji je potvrdio da je vozač tom prilikom kod sebe imao svu potrebnu dokumentaciju izuzev iskaznice za vozača motornih vozila, kao i da vozač tom prilikom nije tražio da se putem telefaksa njegova iskaznica dostavi iz Sarajeva, a u kom slučaju bi vozaču bilo omogućeno da u roku od 24 časa dostavi iskaznicu za vozača. Imajući u vidu navedeno kao i ostale provedene dokaze, zaključeno je da se u radnjama apelanta stiču obilježja prekršaja koji im se zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka stavlja na teret. U vezi s tim je ukazano da je nesporna činjenica da vozač prilikom kontrole nije imao kod sebe iskaznicu za vozače koju bi predočio na uvid graničnom službeniku, a koja je, shodno članu 5. stav 1. tačka c) Pravilnika, propisana kao obavezan dokument u vozilu, pored dokumentacije propisane drugim propisima.

5. Okružni sud je rješenjem broj 012-0-Pžp-09-000 187 od 28. oktobra 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja je ukazano da je prvostepeni sud, nakon provedenog usmenog pretresa i izvedenih dokaza, pravilno apelante oglasio odgovornim za učinjeni prekršaj i pravilno im izrekao prekršajne sankcije, a o čemu je dao obrazloženja koja u cijelosti prihvata i ovaj sud. Nadalje, na temelju uvida u spis utvrđeno je da je punomoćnik apelanta prisustvovao ročištima za usmeni pretres i da je uredno potpisao zapisnike bez ikakvih primjedbi na tok i postupak vođenja usmenog pretresa, pa je neosnovanim ocijenjen navod da radnja opisana u prekršajnom nalogu ne predstavlja prekršaj i da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava jer sud nije vezan pravnom kvalifikacijom učinjenog prekršaja. Obaveza apelanta je da prilikom obavljanja međunarodnog prevoza u vozilu moraju imati propisane dokumente i da mogu vršiti međunarodni prevoz samo ukoliko posjeduju licencu prevoznika, licencu vozila i iskaznicu za vozača, a koji uslovi moraju biti kumulativno ispunjeni .

6. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti tvrde da je prvostepeni sud dopunio činjenični opis zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka navodeći da „okrivljeni ne posjeduje potrebnu dokumentaciju za obavljanje međunarodnog prevoza, odnosno da vozač ne posjeduje uvjerenje za vozača (licencu)“ jer je u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka naveden izraz licenca, odnosno da je ovaj izraz promijenjen u izraz iskaznica. Nadalje, apelanti smatraju da odredbe člana 5. Pravilnika nisu sankcionisane članom 41. stav 1. tačka 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom prevozu, kao niti jednom drugom „kažnajvajućom“ odredbom navedenog zakona. Najzad, apelanti smatraju da radnje opisane u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka ne predstavljaju prekršaj koji je sankcionisan odredbama zakona, te da su sudovi direktno pomogli podnosiocu zahtjeva, zanemarujući pri tom objektivnost i jednakost u postupanju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim predmetima ukazao da je, sa stanovišta sudske prakse Evropskog suda «krivična optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalifikovano kao prekršaj može ipak, pokrenuti pitanje «krivične optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne šeme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne šeme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno:

a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-600/04 od 17. februara 2005. godine, st. 20-21). Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog i Evropskog suda kao i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.

10. U vezi s navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-37/10 (FS Eurotrans d.o.o. i F. H.) | Sudska praksa | Aktio