Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-390/10 (Z. L.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-390/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. siječnja 2013. godine, u predmetu broj AP 390/10, rješavajući apelaciju Zorana Lončara, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Lončara podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pžp- 09-000 885 od 20. studenog 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-Pr-08-000 730-3 od 15. lipnja 2009. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Lončar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Ranko Trivić, odvjetnik iz Kozarske Dubice, podnio je 25. siječnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000 885 od 20. studenog 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-Pr-08-000 730-3 od 15. lipnja 2009. godine. Apelant je 19. ožujka 2011. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 072-0-Pr-08-000 730-3 od 15. lipnja 2009. godine apelant je proglašen odgovornim, zato što je na način i u vrijeme navedeno u izreci rješenja počinio prekršaj iz članka 126. stavak 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima u BiH. Istim rješenjem apelantu je izrečena novčana kazna u visini od 120,00 KM, te određen jedan kazneni bod. Također, istim rješenjem apelant je obvezan na plaćanje troškova postupka. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je podnošenjem zahtjeva Policijske stanice za sigurnost prometa Gradiška od 4. svibnja 2008. godine pokrenut prekršajni postupak protiv apelanta, da je provedeno prometno tehničko vještačenje, te da je održao usmeni pretres. Osnovni sud je istakao da je izvršio uvid u Zapisnik o uviđaju, fotodokumentaciju lica mjesta prometne nezgode, nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, te da je saslušao svjedoke i vještaka. Iz navedenih dokaza slijedi da apelant nije postupio sukladno objektivnim mogućnostima koje je imao kako bi propustio vatrogasno vozilo, nego je prouzrokovao nastanak prometne nezgode, tj. da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja predmetnog prekršaja.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud donio je Rješenje broj 011-0-Pžp-09- 000 885 od 20. studenog 2009. godine kojim je žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da se većina žalbenih navoda odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, koji žalbeni osnov nije predviđen odredbama članka 61. Zakona o prekršajima. Dalje, Okružni sud je naveo da sud sam odlučuje koji su dokazi sporni, tako da je u konkretnom slučaju naloženo prometno vještačenje koje je izvršeno. Nalaz i mišljenje predočeni su strankama na usmenom pretresu na kojE su stranke mogle prigovarati. Ukazivanje u žalbenom postupku na nedostatke nalaza i mišljenja nije relevantno ne samo iz navedenih razloga nego i zato što su postojali i drugi dokazi. Prvostupanjski sud je proveo sve raspoložive dokaze, Ocijenio ih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te dao argumentirano obrazloženje u pogledu postojanja predmetnog prekršaja i prekršajne odgovornosti. 4. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da su redoviti sudovi pogrešno zaključili da bi on od mjesta gdje se zaustavio mogao produljiti dalje vožnju, a da ne ugrozi svoj život. Vještak nije imao parametre za pravilno vještačenje, a drugi dokazi pobijeni su njegovim iskazom i iskazom njegovog suvozača. Apelant navodi da njegova prekršajna odgovornost nije dokazana, te da je odbijen njegov prijedlog za rekonstrukciju.

5. Apelant je podneskom koji je zaveden kao dopuna apelacije, na traženje Ustavnog suda, dostavio traženu dokumentaciju (punomoć za zastupanje i prvostupanjsko rješenje).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «kaznenoj» optužbi protiv apelanta u smislu članka 6. Europske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «kaznena» u smislu značenja iz članka

6. Europske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «kaznenoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «kaznenoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju članak 6. Europske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. siječnja 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tač. 21. i 22).

8. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se temelje isključivo na pogrešnoj procjeni dokaza redovitih sudova, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda prema kojoj je zadatak redovitih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine, i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

10. Prema prethodno iznesenom načelu, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati ovisi prvenstveno o sudu koji vodi postupak. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je obrazložio na temelju kojih dokaza je, pojedinačno i uzetih svih zajedno, zaključio da je apelant počinio predmetni prekršaj. Ovakve zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti je potvrdio i Okružni sud, ocijenivši da su ovi apelantovi žalbeni navodi neutemeljeni. U obrazloženju redovitih sudova, u odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S tim u svezi, a imajući u vidu prethodna načela, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-390/10 (Z. L.) | Sudska praksa | Aktio