Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3975/10 (M. B.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Razvod braka
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3975/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 3975/10, rješavajući apelaciju Mileta Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Babića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 P 000497 09 Rev od 21. jula 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-Gž-08-000 264 od 7. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-P- 07-000 203 od 29 februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 14. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 P 000497 09 Rev od 21. jula 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-Gž-08-000 264 od 7. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-P- 07-000 203 od 29. februara 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 087-0-P-07-000 203 od 29. februara 2008. godine razveden je brak između apelanta i Suzane Babić rođ. Davidović (u daljnjem tekstu: tužiteljica), koji je zaključen 14. januara 2006. godine (stav I izreke presude). Određeno je da se njihov malodobni sin N. B. (u daljnjem tekstu: mldb. dijete), koji je rođen 18. decembra 2006. godine, povjerava majci na zaštitu i vaspitanje uz apelantovu obavezu da za izdržavanje mldb. djeteta doprinosi mjesečnim iznosom od 30 % od plate koju ostvaruje kod poslodavca, počev od 29. februara 2008. godine pa ubuduće, sve dok za to budu postojali zakonski uslovi (stav II izreke presude). Određeno je i da je apelant dužan tužiteljici naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.404,00 KM (stav III izreke presude).
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog postupka, utvrdio da su u toku trajanja bračne zajednice tužiteljica i apelant 18. decembra 2006. godine stekli zajedničko mldb. dijete. Navedeno je da je 1. maja 2006. godine (očigledno se radi o greški u pisanju, jer iz činjenica predmeta proizlazi da se radi o 1. maju 2007. godine) tužiteljica napustila apelantovu porodičnu kuću, kada je bračna zajednica tužiteljice i apelanta faktički prekinuta, a da je mldb. dijete ostalo da živi sa apelantom. Dalje, Osnovni sud je naveo da je 30. maja 2007. godine donio privremenu mjeru kojom je privremeno, do okončanja sudskog postupka, mldb. dijete povjerio tužiteljici po kom osnovu je tužiteljica 31. maja 2007. godine preuzela mldb. dijete od apelanta.
4. Osnovni sud je istakao da je radi donošenja pravilne odluke u vezi sa povjeravanjem mldb. djeteta u toku postupka, između ostalih dokaza, saslušao parnične stranke i predložene svjedoke i da je razmotrio mišljenje Centra za socijalni rad iz Teslića i Centra za socijalni rad iz Doboja. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je imao u vidu da u vrijeme donošenja presude mldb. dijete ima 14 mjeseci, da mu je s obzirom na dob života, potrebna majčina njega i ljubav. Pored toga, Osnovni sud je istakao da, prema mišljenju Centra za socijalni rad iz Doboja od 26. juna 2007. godine, kod tužiteljice postoje stambeni i materijalni uslovi za normalan razvoj djeteta i da je tužiteljica podobna da joj se povjeri dijete nakon razvoda braka. Također, navedeno je da je i prema mišljenju Centra za socijalni rad iz Teslića od 11. septembra 2007. godine mldb. dijete takve starosne dobi kada majka ima sve biološke predispozicije da ga odgaja i podiže. Dalje, Osnovni sud je istakao da se prilikom donošenja odluke o povjeravanju mldb. djeteta, prije svega, vodi računa o interesu djeteta, te da u konkretnom slučaju, s obzirom na uzrast mldb. djeteta (14 mjeseci), smatra da mu je u ovoj dobi života potrebna majčina briga, pažnja i ljubav, što je neophodno za pravilan fizički i psihički odgoj djeteta. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da smatra da kod tužiteljice postoje sve pozitivne i odlučne okolnosti da u cijelosti ispuni svoje roditeljsko pravo prema mldb. djetetu zbog čega joj je i povjerio mldb.dijete na zaštitu i vaspitanje.
5. Dalje, Osnovni sud je tuženog kao oca obavezao da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta plaća mjesečno novčani iznos od 30 % od plate koju prima kod poslodavca. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je prilikom donošenja odluke o visini doprinosa koji apelant treba da plaća za izdržavanje mldb. djeteta ocijenio odredbe člana 253. stav 2. i člana
254. Porodičnog zakona, a posebno da je imao u vidu visinu mjesečnih primanja apelanta i činjenicu da mu se od plate odbija rata kredita kod banke u iznosu od 250,28 KM. Dosuđenim iznosom za izdržavanje, prema mišljenju Osnovnog suda, apelantova egzistencija neće biti dovedena u pitanje i nakon izdvajanja ovog iznosa, njemu će ostati dovoljno sredstava za podmirenje vlastitih potreba. Također, Osnovni sud je naveo da smatra da će dosuđeni iznos biti dovoljan (uz doprinos tužiteljice) za podmirenje potreba mldb. djeteta. Pored toga, Osnovni sud je naveo da nije posebno ocijenio iskaze roditelja tužiteljice i apelanta, jer su njihovi iskazi subjektivni a vezano za iskaze svjedoka Bože Galamića (apelantovog komšije) i Milivoja Lazića (apelantovog ujaka), Osnovni sud je naveo da oni nisu od bitnog utjecaja za donošenje odluke u ovom predmetu pošto su tužiteljica i apelant postigli saglasnost u pogledu razvoda braka.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv dijela prvostepene presude, koji se odnosi na odluku o povjeravanju i izdržavanju mldb. djeteta i o troškovima postupka, Okružni sud je donio Presudu broj 013-Gž-08-000 264 od 7. aprila 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, budući da istaknuti navodi nemaju uporišta u sadržini spisa predmeta, odnosno u izvedenim dokazima pred prvostepenim sudom. Naime, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud u obrazloženju pobijane presude dao dovoljne i jasne razloge o činjenicama bitnim za odluku kada je sudio kao u izreci pobijane presude, a koje kao pravilne u cijelosti prihvata i Okružni sud. Pored toga, Okružni sud je istakao da Osnovni sud nije materijalno pravo primijenio na apelantovu štetu i da istaknuti apelantov žalbeni razlog zbog pogrešne primjene materijalnog prava za osporeni dio pobijane presude (stav II njene izreke) nema uporišta u odredbi člana 72. Porodičnog zakona. Također, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio o troškovima postupka i istaknuti apelantovi žalbeni prigovori, kada su u pitanju dosuđeni troškovi postupka, nemaju uporišta u odredbi člana 77. Porodičnog zakona u vezi sa članom 387. ZPP.
7. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118 P 000497 09 Rev od 21. jula 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naročito istakao da je, polazeći od činjeničnog utvrđenja pred prvostepenim sudom, a posebno uzimajući u obzir uzrast mldb. djeteta koje je u vrijeme donošenja drugostepene presude imalo jednu godinu i pet mjeseci, kao i okolnosti da tužiteljica živi u kući svojih roditelja gdje ima dovoljne stambene i materijalne uslove za čuvanje, brigu i izdržavanje mldb. djeteta, da su pravilno primijenili materijalno pravo kada su mldb. dijete povjerili tužiteljici kao majci na čuvanje, zaštitu i vaspitanje. Također, Vrhovni sud je istakao da su bez odlučnog značaja okolnosti na koje je apelant ukazivao u toku postupka pred nižestepenim sudovima, koje je ponovio i u reviziji, da su imovinske prilike u porodičnoj kući njegovih roditelja daleko bolje, da je njihova kuća opremljena svim potrebnim stvarima za stanovanje, dok u porodičnoj kući tužiteljičinih roditelja to nije tako, zatim, da je on zaposlen, a tužiteljica nije, te da su tužiteljičini roditelji bolesni a da ona mldb. dijete često ostavlja na čuvanje svojim roditeljima i sestri. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da slabiji ekonomski uslovi kod tužiteljice koja je nezaposlena i njenih roditelja gdje živi sa mldb.djetetom nisu od odlučnog značaja da se mldb. dijete povjeri apelantu kao ocu, a ne tužiteljici kao majci, jer apelant gubi iz vida činjenicu o godinama života mldb. djeteta, čijem pravilnom psiho-fizičkom razvoju, po prirodi stvari, tužiteljica kao majka može više doprinijeti. Vrhovni sud je istakao da su te odlučne činjenice, pored ostalog, potvrdili i centri za socijalni rad u Tesliću i Doboju. Također, Vrhovni sud je, u odnosu na apelantov prigovor da su njegove imovinske prilike u odnosu na tužiteljicu daleko povoljnije, napomenuo da imovinsko stanje roditelja nije odlučujuće za ocjenu pitanja kojem roditelju treba povjeriti dijete na čuvanje, brigu i vaspitanje, već je ono odlučujuće za utvrđivanje visine doprinosa za izdržavanje koje treba da daje roditelj kojem dijete nije povjereno.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi donijeli odluke na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje su pogrešno primijenili materijalno pravo, i to odredbu člana 72. Porodičnog zakona. U vezi s tim, ističe da je tokom redovnog postupka utvrđeno da je njega i mldb. dijete tužiteljica samovoljno i bez ikakve najave napustila, jer nije željela da živi u kući njegovih roditelja, gdje su imali odvojen i namješten stan i sve uslove i pomoć roditelja. Smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja odluke o povjeravanju mldb. djeteta ocijenili isključivo dob djeteta i njegovu upućenost na majku, što je svakako izuzetno važno, ali, prema apelantovom mišljenju, sudovi su trebali da ocijene i druge činjenice, uključujući i da tužiteljica ne radi i “da dijete živi u vrlo lošim uslovima“. Smatra da ni centri za socijalni rad,prilikom davanja svojih mišljenja nisu u dovoljnoj mjeri ocijenili sve okolnosti relevantne za donošenje odluke o povjeravanju mldb. djeteta. Navodi da je Osnovni sud u svojoj presudi naveo da nije ocijenio iskaze svjedoka koji su saslušani, a apelant smatra da je bio dužan to da učini (Bože Galamića i Milivoja Lazića) jer su njih dvojica objektivno opisali pod kojim uslovima je došlo do razvoda braka i odlaska tužiteljice iz kuće. Prema apelantovom mišljenju, ni Vrhovni sud se nije u dovoljnoj mjeri upustio u suštinu revizijskih navoda. U vezi s tim, ističe da on posvećuje svu moguću brigu i pažnju mldb. djetetu i da mu teško „pada činjenica da prilikom viđanja djeteta uočava sve veću zapuštenost i odbojnost djeteta prema sredini iz koje dolazi, tj. iz kuće roditelja njegove majke“. Na navedeni način je, prema apelantovom mišljenju, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje i do „svojevrsne diskriminacije, a što se posebno teško odražava na stanje mldb. djeteta“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, i to nalaza i mišljenja Centra za socijalni rad iz Doboja i Centra za socijalni rad iz Teslića od 26. juna i 11. septembra 2007. godine, te iskaza apelanta i tužiteljice, zaključio da je u najboljem interesu mldb. djeteta, s obzirom na njegov uzrast, da živi sa majkom - tužiteljicom. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi uzeli u obzir i činjenice koje se tiču imovinskih prilika kod apelanta i tužiteljice, ali i da je u vezi s tim naglašeno da je ta okolnost relevantna prilikom donošenja odluke o visini doprinosa koji roditelj kojem dijete nije povjereno treba da plaća, a ni u kom slučaju o odluci kojem roditelju dijete treba da povjeriti na zaštitu i vaspitanje. Također, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud obrazložio zašto nije uzeo u obzir iskaze svjedoka Bože Galamića i Milivoja Lazića, budući da su oni svjedočili na okolnosti koje se tiču razvoda braka. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud za svoju odluku dao detaljne i jasne razloge, koje je kao pravilne prihvatio i Okružni sud a potom i Vrhovni sud. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljno postupanje tih sudova pri donošenju odluke o povjeravanju djeteta tužiteljici na staranje, te odluke u pogledu apelantove obaveze da doprinosi izdržavanju djeteta. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, niti takav zaključak proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić