Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4120/12 (E. Z., A. S. T., S. S., A. P. i L. G.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4120/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 4120/12, rješavajući apelaciju Elvisa Zorlaka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvisa Zorlaka, Aide Selimović-Talić, Sandre Stare, Amre Pinjo i Lejle Golubović podnesena zbog kršenja prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava iz čl.

I/4. i II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, u postupku koji se vodi u Općinskom sudu u Sarajevu pod brojem 65 0 Rs 308878 12 Rs, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvisa Zorlaka, Aide Selimović-Talić, Sandre Stare, Amre Pinjo i Lejle Golubović podnesena radi utvrđivanja neustavnosti člana 4. stav 2. Zakona o plaćama i ostalim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ br. 72/05 i 22/09), zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Elvis Zorlak, Aida Selimović-Talić, Sandra Stare, Amra Pinjo i Lejla Golubović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva podnijeli su 30. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog kršenja prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava iz čl. I/4. i II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, u postupku koji se vodi u Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 65 0 Rs 308878 12 Rs. Apelanti su, također, zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odgodio prestanak radnog odnosa apelanata do pravosnažnog okončanja postupka u Općinskom sudu i naložio Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH (u daljnjem tekstu: VSTV) da odmah i bez odlaganja vrati apelante na posao u Općinski sud na mjesto stručnih saradnika do okončanja parlamentarne procedure kojom se mijenja član 4. Zakona o plaćama i ostalim naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 72/05 i 22/09, u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) i donošenja odluke o imenovanju stručnih saradnika po konkursu VSTV-a od 11. septembra 2012. godine. Apelanti su, također, tražili da Ustavni sud odluči o ustavnosti Zakona o plaćama, odnosno naveli su da član 4. stav 2. navedenog zakona nije u skladu sa članom „II/A2.(1)e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine“.

2. Apelanti su naveli da su 29. novembra 2012. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu „radi utvrđivanja diskriminacije iz radnih odnosa“, a predmet je zaveden pod brojem 65 0 Rs 308878 12 Rs. U tužbi su postavili i zahtjev da Općinski sud do pravosnažnog okončanja postupka donese „odluku o privremenoj mjeri i mjeri osiguranja vraćanje apelanata na rad kako bi se spriječilo nastajanje negativnih posljedica po apelante“. Međutim, kako dalje navode apelanti, Općinski sud nije odlučio o njihovim zahtjevima, već je podnio prijedlog Vrhovnom sudu FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) da se za postupanje u njihovom predmetu odredi stvarno nadležni sud u nekom drugom kantonu, a o tome odluka još nije donesena.

3. Apelanti smatraju da su im prekršeni pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana 13. Evropske konvencije, te prava iz čl. I/4. i II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti navode da su radili kao stručni saradnici u Općinskom sudu, ali da su „obaviješteni da parlamentarna procedura izmjene [Zakona o plaćama] kasni, zbog čega njihovi mandati neće biti produženi i da će 1. decembra 2012. godine, ostati bez zaposlenja“. Apelanti smatraju da su im navedena prava prekršena zato što Općinski sud nije odlučio o njihovom zahtjevu za donošenje privremene mjere i mjera osiguranja, već je uputio prijedlog Vrhovnom sudu za delegaciju nadležnosti. Na taj način su, kako apelanti navode, ostali bez sudske zaštite do donošenja odluke Vrhovnog suda, te nemaju bilo kakav drugi pravni lijek na raspolaganju osim apelacije Ustavnom sudu. U ostalom dijelu apelacije apelanti iznose navode koji se tiču odredbe člana II/A.2. Ustava Federacije BiH, mada u konačnici traže da Ustavni sud utvrdi da odredba člana 4. stav 2. Zakona o plaćama nije u saglasnosti sa članom „II/A2.(1)e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine“. Zahtjev za privremenu mjeru apelanti nisu posebno obrazložili. Istovremeno, apelanti su tražili i da Ustavni sud odluči o ustavnosti Zakona o plaćama, odnosno naveli su da član 4. stav 2. navedenog zakon nije u skladu sa članom „II/A.2.(1)e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine“

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 2, 3. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

3) Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; [...]

a) U odnosu na navode o kršenju prava iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije i čl. I/4. i II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

6. U vezi sa navodima o kršenju prava na pristup sudu i prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud zapaža da ove tvrdnje apelanti zasnivaju isključivo na činjenici da Općinski sud nije odlučio o njihovom zahtjevu za donošenje privremene mjere i mjere osiguranja, već je Vrhovnom sudu podnio prijedlog za delegaciju nadležnosti, te smatraju da su na taj način ostali „bez sudske zaštite“. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ističe da je članom 50. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da Vrhovni sud može „na prijedlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi“. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je pitanje nadležnosti prvo pitanje koje parnični sud treba da ispita nakon primitka tužbe, kako to propisuje odredba člana 15. stav 1. ZPP. U konkretnom slučaju, Ustavni sud navodi da apelanti ističu da je Općinski sud odmah nakon podnošenja tužbe podnio prijedlog Vrhovnom sudu za delegiranje nadležnosti, te zapaža da su apelanti samo jedan dan nakon podnošenja tužbe podnijeli apelaciju Ustavnom sudu pozivajući se na kršenje prava na pristup sudu. Međutim, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na to da je apelantima na bilo koji način uskraćeno pravo na pristup sudu, tim prije što je njihova tužba odmah uzeta u rad i, kako i sami navode, odmah su preduzete određene procesne aktivnosti radi utvrđivanja nadležnosti na način propisan ZPP. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije na koja su se apelanti pozvali i koja bi trebalo meritorno ispitati. Na osnovu toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pristup sudu kao dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine (sloboda kretanja roba, usluga, kapitala i lica) i prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine (pravo na slobodu kretanja i prebivališta), Ustavni sud smatra da u apelaciji nema ničega što bi moglo voditi zaključku da je povreda navedenih prava u konkretnom slučaju moguća. Stoga su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

b) U odnosu na zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o plaćama

8. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI.3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“. Prema navedenim odredbama, Ustavni sud, u okviru apelacione nadležnosti, može razmatrati apelacije podnesene protiv presude, odnosno odluke kojom je okončan neki postupak, a može i iznimno, pod uvjetima iz člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda. Međutim, Ustavni sud nema nadležnost da u apelacionom postupku razmatra zahtjev za ocjenu ustavnosti nekog zakona (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2791/09 od 12. januara 2010. godine, tačka 7, dostupna na www.ustavnisud.ba), a naročito nema ustavnu nadležnost da ispituje usaglašenost bilo kojeg zakona sa Ustavom Federacije BiH na koji su se apelanti, ustvari, pozvali. Stoga je apelacija u dijelu u kojem se traži ocjena ustavnosti Zakona o plaćama nedopuštena zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4120/12 (E. Z., A. S. T., S. S., A. P. i… | Sudska praksa | Aktio