Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-435/10 (F. A.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-435/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 435/10, rješavajući apelaciju Faruka Abdulahovića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Faruka Abdulahovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-

001495 od 30. novembra 2009. godine, rješenja Općinskog suda u Gradačcu-Odjeljenje za zemljišno knjižne poslove Broj dnevnika. 028-

0-Dn-07-000 545 od 18. maja 2007. godine i dopunskog rješenja Općinskog suda u Gradačcu-Odjeljenje za zemljišnoknjižne poslove Broj dnevnika 0028-0-Dn-07-000 545 od 6. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Faruk Abdulahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, podnio je 1. februara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001495 od 30. novembra 2009. godine, rješenja Općinskog suda u Gradačcu-Odjeljenje za zemljišno knjižne poslove (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Broj dnevnika 028-0-Dn-07-000 545 od 18. maja 2007. godine i dopunskog rješenja Općinskog suda Broj dnevnika 0028-0-Dn-07-000 545 od 6. septembra 2007. godine.

2. Apelant, Hajra Abdulahović i dr. (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva) podnijeli su zahtjev za uknjižbu zajedničkog prava vlasništva na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu kao i zabilježbu prava vlasništva na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade a na osnovu dokumentacije koju su priložili uz zahtjev. U zahtjevu su istakli da su vlasnici stanova (etažni vlasnici) u zgradi koja je podignuta na zemljištu označenom kao k.č. broj 17/52 Hotel Gradačac-Hotel kafana, ekonomsko dvorište površine 992 m2 opisano u z.k. ulošku broj el.33 (4692) k.o. Gradačac.

3. Rješenjem Općinskog suda Broj dnevnika 028-0-Dn-07-000 545 od 18. maja 2007. godine, odbijen je prijedlog za uknjižbu zajedničkog prava vlasništva na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade na katastarskoj čestici broj 17/52 Hotel Gradačac-Hotel kafana, ekonomsko dvorište površine 992 m2 opisano u z.k. ulošku broj el.33 (4692) k.o. Gradačac. Istovremeno je naložen upis zabilježbe odbijenog prijedloga u koloni Upis B-lista z.k. ul. broj el.33 (4692).

4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je razmatrajući zahtjev izvršio uvid u zemljišne knjige te ustanovio da nije moguće izvršiti upis obzirom da je predmetna k.č. upisana u z.k. ul. broj el.33 (4692) k.o. Gradačac kao vlasništvo Raifa Čolića, Adema Hanića i Ekrema Hanića sa po 1/3. Članom 41. st. 1. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 19/03, 54/04, u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama) propisano je da je upis u zemljišnu knjigu dozvoljen samo uz suglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog prava koje se prenosi, mijenja ograničava ili briše kao i da to odobrenje može biti zamijenjeno sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem. Obzirom da u spisu ne postoji spomenuto odobrenje za upis u zemljišne knjige sud je na osnovu člana 43. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama odbio zahtjev.

5. Dopunskim rješenjem Općinskog suda Broj dnevnika 0028-0-Dn-07-000 545 od 6. septembra 2007. godine, odbijen je zahtjev za zabilježbu prava vlasništva pod zgradom i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade na k.č. broj 17/52 Hotel Gradačac-Hotel kafana, ekonomsko dvorište površine 992 m2 upisane u z.k.ul. broj 33 (4692) k.o. Gradačac.

6. U obrazloženju dopunskog rješenja Općinski sud je citirao odredbu člana 2. stav 4. Zakona o zemljišnim knjigama i istakao da pravo vlasništva na stanu i zajedničko pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi redovnoj upotrebi zgrade nije moguće zabilježiti u zemljišnoj knjizi nego samo uknjižiti ako su ispunjene pretpostavke propisane Zakonom o zemljišnim knjigama koje u ovom slučaju ne postoje. Dalje je Općinski sud citirao odredbu člana 22. Zakona o vlasničko pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“, broj 6/98 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOVPO), kojom je propisano da vlasnici posebnih dijelova zgrade (etažni vlasnici) imaju nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe njihovim posebnim dijelovima i nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva ili trajnog korištenja na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi redovnoj upotrebi zgrade. Uvidom u z.k. ul. broj 33 k.o. Gradačac, Općinski sud je utvrdio da apelant i podnosioci zahtjeva nisu upisani u istom kao etažni vlasnici stanova, da nije izvršeno etažiranje predmetne zgrade obzirom da etažno vlasništvo nije zakonski regulisano u Federaciji Bosne i Hercegovine te da su apelant i ostali podnosioci zahtjeva upisani u Knjigu položenih ugovora (u daljnjem tekstu KPU) kao vlasnici stanova. Na osnovu navedenog Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu člana 22. ZOVPO.

7. Općinski sud je također citirao član 39. Zakona o građevinskom zemljištu («Službene novine Federacije BiH», broj 25/03) kojim je propisano da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade. Uvidom u zemljišne knjige utvrđeno je da apelant i ostali podnosioci zahtjeva nisu upisani kao vlasnici zgrade niti kao nosioci trajnog prava korištenja vlasništva na zemljištu pod zgradom te nije moguće na konkretan slučaj primijeniti ni odredbu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu te je u smislu člana 43. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama odbijen zahtjev kao u dispozitivu dopunskog rješenja.

8. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepenih rješenja izjavili apelant i podnosioci zahtjeva Kantonalni sud je rješenjem broj 003-0-Gž-07-001495 od 30. novembra 2009. godine, žalbe odbio i prvostepena rješenja potvrdio.

9. Obrazlažući rješenje Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja z.k. ul. broj 33 k.o. Gradačac od 9. maja 2007. godine slijedi da je parcela k.č. broj 17/52 označena kao Hotel kafana, ekonomsko dvorište površine 992 m2 na kojoj je u vlasničkom listu B upisano suvlasništvo u korist Raifa Čolića, Adema Hanića i Ekrema Hanića sa dijelom 1/3 na osnovu ugovora o kupoprodaji nekretnina od 28. jula 2003. godine, OV broj 1669/03. Dakle, apelant i podnosioci zahtjeva u ovom z.k. ul. nisu upisani kao etažni vlasnici stanova pa iz tog razloga se na osnovu člana 22. stav 1. ZOVPO i ne može izvršiti tražena uknjižba. Također je istaknuto da u Federaciji BiH institut etažnog vlasništva nije regulisan pozitivnim zakonskim propisima te je irelevantno žalbeno polemisanje o institutu zajedničkog vlasništva u smislu odredbe člana 21. ZOVPO jer se u konkretnom slučaju ne radi o upisa prava po samom zakonu. Nadalje je istaknuto da se na konkretan slučaj ne može primijeniti ni odredba člana

39. Zakona o građevinskom zemljištu u Federaciji BiH jer apelant i podnosioci zahtjeva u predmetnom z.k. ul. nisu upisani kao vlasnici zgrade ili kao nosioci prava korištenja vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koja je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđena da služi za redovnu upotrebu zgrade.

10. Osim toka Kantonalni sud je pojasnio da u situaciji kada nije izvršeno etažiranje predmetne zgrade (etažno vlasništvo još nije zakonski regulisano) to apelant i podnosioci zahtjeva ne mogu na osnovu ugovora o kupoprodaji stanova da izvrše traženu uknjižbu u zemljišne knjige nego samo u formiranu KPU. Okolnost da su se pravne promjene desile van zemljišne knjige ne znači da apelant i podnosioci zahtjeva automatski imaju pravo na traženi upis u zemljišne knjige.

11. Na kraju je Kantonalni sud citirao član 2. stav 4. Zakona o zemljišnim knjigama kojom je propisano da je zabilježba upis određenih okolnosti i činjenica koje su od uticaja na raspolaganje nekretninama te istakao da se zabilježba može odnositi na lične odnose kao što su maloljetnost, stavljanje pod starateljstvo, produženje roditeljskog prava, otvaranje stečaja, postojanje spora, postojanje postupka eksproprijacije itd. U konkretnom slučaju kako je zaključio Kantonalni sud tražena zabilježba vlasništva na stanu i zajedničkog prava vlasništva na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade ne odnosi se na okolnosti i činjenice koje su od uticaja na raspolaganje nekretninama pa stoga nije ni moguće izvršiti traženu zabilježbu u zemljišnoj knjizi.

12. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni ZOVPO i Zakona o građevinskom zemljištu. Apelant smatra da je njegov prijedlog utemeljen na odredbama navedenih zakona te smatra da postojeća zakonska regulativa daje mogućnost pozitivne odluke ako ne u cijelosti onda »makar u dijelu kojim je tražena uknjižba navedene zabilježbe obzirom da zakon ne ograničava ovu vrstu zabilježbe». Predložio je da Ustavni sud ukine osporena rješenja i predmet vrati odgovarajućem sudu na ponovni postupak.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić