Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-453/10 (Z. S. iz Banja Luke i J. S. iz Kozarske Dubice)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-453/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP-453/10, rješavajući apelaciju Zdravka Samardžije i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Samardžije i Jovana Stojimirovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000233 od 12. novembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-08-001 439 od 31. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-251/02 od 14. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravko Samardžija (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Banja Luke i Jovan Stojimirović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Kozarske Dubice, koje zastupa Branislav Kosić advokat iz Banja Luke, podnijeli su 1. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000233 od 12. novembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 439 od 31. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-251/02 od 14. maja 2008. godine.

2. Osnovni sud je odlučujući u pravnoj stvari Zorana Opačića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanata, donio presudu broj P-251/02 od 14. maja 2008. godine, potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, kojom je usvojio tužbeni zahtjev i naložio prvoapelantu da tužitelju preda u posjed poslovni prostor površine 26 m2 u Banja Luci u ulici Kralja Petra Karađorđevića broj 4. (bliže oznake navedene u izreci presude; u daljnjem tekstu: poslovni prostor). U drugom stavu izreke presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da nije pravno valjan pismeni kupoprodajni ugovor zaključen 4. marta 1981. godine između drugoapelanta kao prodavca i tužitelja kao kupca o prodaji poslovnog prostora. Apelanti su obavezani da tužitelju naknade troškove parničnog postupka u roku od 30 dana od dana donošenja presude.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo činjenične tvrdnje iz tužbe iz kojih proizilazi da je tužitelj poslovni prostor kupio od drugoapelanta 4. marta 1981. godine i isplatio mu kupoprodajnu cijenu, da je od tada pa do marta 1996. godine bio u neposrednom posjedu poslovnog prostora a od tog perioda ga je koristio posredno-izdavanjem pod zakup prvoapelantu, te je svoj zahtjev za predaju u posjed zasnovao na sticanju prava vlasništva koje je proizašlo iz punovažnog pravnog posla – ugovora o prodaji kojeg je zaključio sa drugoapelantom. U odgovoru na tužbu apelanti su osporili postavljeni tužbeni zahtjev ističući da tužitelj nije isplatio u pretežnom dijelu cijenu koja je prema ugovoru od 4. marta 1981. godine bila dogovorena, te da stoga ugovor nije punovažan, zbog čega su protivtužbenim zahtjevom zatražili utvrđenje nevaljanosti navedenog ugovora o kupoprodaji. Osnovnni sud je nakon izvedenog dokaznog postupka, ocjene dokaza pojedinačno i međusobno, izveo zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva i neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva. Naime, kako je dalje navedeno u obrazloženju, pismenim kupoprodajnim ugovorom od 4. marta 1981. godine drugoapelant je prodao tužitelju poslovni prostor za cijenu od tadašnjih 600.000,00 dinara, ugovor su potpisali ali popise nisu ovjerili u sudu. Iz ugovora nadalje proizilazi da će se kupoprodajna cijena isplati u tri rate, prva po potpisivanju ugovora a ostatak na dva jedanaka dijela. Uvidom u ugovor o zakupu od 1. marta 1996. godine, Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj poslovni prostor izdao pod zakup prvoaapelantu te ga uveo u posjed, a prvoapelant je u junu iste godine zaključio novi ugovor o zakupu sa drugoapelantom kao zakupcem. Uvidom u ZK izvadak broj 3394 K.O. Banja Luka od 25. marta 1998. godine, Osnovni sud je utvrdio da se prvoapelant na predmetnom poslovnom prostoru uknjižio kao vlasnik, jer je prethodno sa drugoapelantom zaključio ugovor o prodaji broj I-Ov-341/98 od 13. februara 1998. godine, na temelju kojeg je kupio predmetni poslovni prostor. Osnovni sud je tužbeni zahtjev usvojio na temelju odredbe iz člana 41. Zakona o osnovnim svojinsko-pravniom odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) i čl. 12. i 18. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima su propisani principi savjesnosti i poštenja te dužnosti učesnika obligacionih odnosa da se ponašaju s pažnjom dobrog domaćina. S tim u vezi, Osnovni sud je ocijenio da je ponašanje drugoapelanta kao ugovorne strane, nakon zaključenja ugovora s tužiteljem u martu 1981. godine bilo potpuno pasivno, jer od zaključenja ugovora pa do juna 1996. godine (kad je zaključio ugovor o prodaji sa pvoapelantom) nije poduzeo niti jednu radnju, koju je sud mogao pouzdano utvrditi, podobnu da tužitelja prinudi da mu plati ostatak cijene, što po ocjeni suda ukazuje na činjenicu da je tužitelj dogovorenu cijenu iz ugovora isplatio drugoapelantu. U odnosu na prvoapelanta koji je naknadno zaključio ugovor o kupovini istog poslovnog prstora, Osnovni sud je ocijenio da je prilikom zaključenja ugovora imao saznanje da je tužitelj već imao zaključen ugovor o kupovini istog poslovnog prostora, zbog čega se prvoapelant ne može pozivati na upisano zemljšno-knjižno pravo vlasništva odnosno faktički posjed nekretnine. U pogledu isplate cijene iz ugovora kojeg je tužitelj zaključio sa drugoapelantom, Osnovni sud je naglasio da je u pravilu tužitelj imao obavezu obezbijediti priznanicu o plaćanju, što je u konkretnoj situaciji izostalo, ali to istovremeno nije isključilo mogućnost dokazivanja ispunjenja obaveze i drugim dokaznim sredstvima. Nasuprot tom propustu tužitelja, Osnovni sud je imao u vidu vremenski period od gotovo 15 godina u kojem je tužitelj posjedovao poslovni prostor a da mu pri tom drugoapelant nije osporio to pravo niti je tražio ispunjenje obaveze u pogledu cijene za koju je tvrdio da nije plaćena u cijelosti. Upravo dužina vremenskog perioda mirnog korišćenja predmetnog poslovnog prostora od strane tužitelja upućuje na zaključak da je on svoju obavezu ispunio, zbog čega je protivtužbeni zahtjev odbijen.

4. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelanata donio presudu bro 011-0-Gž-08-001 439 od 31. oktobra 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je ocijenio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. U pogledu neosnovanosti žalbenog prigovora koji se odnosi na povrede odredaba parničnog postupka iz razloga što je u toku postupak između istih stranaka u predmetu P-1204/03, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je tužba u konkretnoj parnici podnesena u novembru 1996. godine a u predmetu P-1204/03 tužba je podnesena u septembru 1998. godine, pa prigovor litispedencije u odnosu na predaju poslovnog prostora apelanti mogu isticati samo u postupku P-1204/03 koji je započeo kasnije. Što se tiče prigovora da je posjed poslovnog prostora tužitelja viciozan jer ugovor o prodaji poslovnog prostora u pretežnom dijelu nije izvršen, Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da ugovor o prodaji od 4. marta 1981. godine predstavlja valjan pravni osnov za zakonito posjedovanje te da se iz dokaza provedenih u postupku ne može izvesti zaključak da je posjed tužitelja na poslovnom prostoru pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja. Okružni sud cijeni da je Osnovni sud pravilno primijenio materijalno pravo nalazeći da je konkretan spor trebalo raspraviti primjenom odredbe iz člana 41. ZOSPO odnosno da je u konkretnom postupku jasno utvrđeno koja od strana u postupku ima jači pravni osnov za posjed poslovnog prostora. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, radi se o dvostrukoj prodaji poslovnog prostora a ugovor kojeg je tužitelj zaključio sa drugoapelantom ispunjava uslove za priznanje pravnog dejstva o prenosu prava na nepokretnosti. Zatim, kako je dalje navedeno, do prenosa prava vlasništva na osnovu zaključenog ugovora u vrijeme njegovog zaključenja nije došlo jer ni sam drugoapelant nije bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik poslovnog prostora već je to učinjeno tek 1987. godine. U pogledu savjesnosti prvoapelanta, Osnovni sud je izveo pravilan zaključak, budući da se savjesnost ne procjenjuje samo prema podacima iz zemljišnih knjiga već prema okolnostima konkrenog slučaja. Situacija u konkretnom slučaju je takva da je tužitelj ispoljavao svoje pravo prema kupljenoj nepokretnosti na način što je prvoapelantu poslovni prostor izdao pod zakup nakon čega je on novi ugovor o zakupu a zatim i ugovor o kupovini istog poslovnog prostora zaključio sa drugoapelantom, iako je već znao za postojanje ugovora između tužitelja i drugoapelanta. Kod takvog stanja stvari, tužitelj kao raniji savjesni kupac ima jači pravni osnov u odnosu na prvoapelanta kao nesavjesnog kupca u smislu odredbe iz člana 41. ZOSPO, pa je tužiteljevo pravo jače od prava prvoapelnta na spornom polovnom prostoru, bez obzira što je prvoapelant ishodio upis u zemljišnu knjigu.

5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-09-000233 od 12. novembra 2009. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude prihvatio pravilnim i zakonitim razloge i obrazloženje iz drugostepene presude kao svoje.

6. Apelanti smatraju da im je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelanti su obrazložili pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, iz kojeg je proizašlo pogrešno utvrđenje suidova da tužitelj ima jači pravni osnov za posjed poslovnog prostora od prvoapelanta koji ga je kupio i uknjižio svoje pravo vlasništva u zemljišnim knjigama. Osim toga, redovni sudovi drugoapelantu stavljaju na teret protek vremenskog perioda od 15 godina u kojem navodno nije poduzeo niti jednu pravnu radnju kako bi prinudio tužitelja na isplatu kupoprodajne cijene a istovremeno tužitelja oslobađaju obaveze dokazivanja da je cijenu zaista isplatio.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i detaljno obrazložili svoje presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što su apelanti nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-453/10 (Z. S. iz Banja Luke i J. S. iz… | Sudska praksa | Aktio