Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-463/10 (Zeničko-Dobojski kanton)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-463/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. siječnja 2013. godine, u predmetu broj AP 463/10, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojskog kantona, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zeničko-dobojskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-002 584 od 9. studenog 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-001232 od 29. kolovoza 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobraniteljstvo Zenica, podnio je 3. veljače 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-002 584 od 9. studenog 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-001232 od 29. kolovoza 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-06-001232 od 29. kolovoza 2008. godine obvezan je apelant da tužiteljicama M. M. i M. V. (u daljnjem tekstu: tužiteljice) isplati na ime nepravilno obračunate plaće, naknade za topli obrok i regresa za godišnji odmor ukupan iznos od 16.247,70 KM (u izreci presude precizirani pojedinačni iznosi naknada i način obračuna zateznih kamata). Obrazlažući odluku, Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka slijedi da je ovaj vještak izvršio obračun razlike između visine najniže plaće propisane odredbom članka 24. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ br. 23/00 i 50/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koju je apelant stvarno isplatio tužiteljicama, obračun razlike između visine naknade za topli obrok propisane odredbom članka 31. Kolektivnog ugovora i naknade koju je apelant stvarno isplatio za topli obrok i obračun razlike između visine regresa za godišnji odmor propisane odredbom članka 32. Kolektivnog ugovora i regresa koji je apelant stvarno isplatio tužiteljicama. Osim toga, u nalazu vještak navodi da su Vlada (apelanta) na strani poslodavca i sindikat na strani uposlenika zaključili sporazume 20. svibnja 2005. godine, 17. kolovoza 2006. godine i 22. ožujka 2007. godine kojim su ugovorili visinu plaće, naknadu za topli obrok i regres, koja je manja od visine propisane Kolektivnim ugovorom. Apelant je sve podzakonske akte uskladio sa navedenim sporazumima. Općinski sud je istakao da nisu utemeljeni apelantovi navodi da su tužiteljice sa apelantom zaključile sporazum o otpustu duga i kojim su se jasno izjasnile da apelantu opraštaju sve obveze po Općem kolektivnom ugovoru i po Kolektivnom ugovoru. Naime, odredbama čl. 344. do 348. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisan je institut otpusta duga, odnosno točno je propisano kada se izjava povjeritelja može smatrati kao otpust duga. Općinski sud je istakao da sporazumi koje su potpisale tužiteljice ne ispunjavaju uvjete da bi se mogli smatrati kao otpust duga, jer ne sadrže sve činjenice koje su nužne da bi se takav sporazum smatrao otpustom duga. Osim toga, nisu utemeljeni apelantovi navodi o neblagovremenosti podnesene tužbe, jer se na konkretnu situaciju primjenjuju odredbe članka 106. Zakona o radu, koje propisuju da je apsolutni rok zastare potraživanja iz radnog odnosa tri godine od dana nastanka potraživanja. Apelant vjerojatno smatra da se trebaju primijeniti odredbe članka

103. Zakona o radu koje propisuju rok od jedne godine kada je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa. Međutim, odredba članka 103. Zakona o radu regulira povredu prava, a odredba članka 106. istog zakona regulira novčana potraživanja. Općinski sud je, dalje, naveo da je Općim kolektivnim ugovorom iz 2005. godine prestao važiti Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine, ali se strane nisu sporazumjele da će zaključivanjem Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine prestati Kolektivni ugovor. Osim toga, apelant neutemeljeno ističe da se tužiteljice neutemeljeno pozivaju na odredbe Kolektivnog ugovora i da se Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi), odnosno Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) primjenjuje na tužiteljice, jer odredbe Zakona o državnoj službi i odredbe Zakona o namještenicima upućuju na primjenu Kolektivnog ugovora.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-002 584 od 9. studenog 2009. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi u svezi sa primjenom odredaba članka 103. Zakona o radu, jer se ove odredbe primjenjuju ako se radi o statusnim pitanjima, dok se odredbe članka 106. istog zakona primjenjuju ukoliko se radi o ostvarivanju novčanih potraživanja iz radnog odnosa. Osim toga, nisu utemeljeni žalbeni navodi u svezi sa zaključenim sporazumima, koji su navodno stavili izvan snage pojedine odredbe Kolektivnog ugovora. Naime, u članku 7. stavak 4. sporazuma navedeno je da su njegovi potpisnici suglasni da će sporazum stupiti na snagu pod uvjetom da ga prihvati 90% članova sindikata uposlenika. Međutim, među strankama je nesporno da je ovaj sporazum prihvatilo oko 75% uposlenih, članova sindikata tuženog, dakle, nije ispunjen uvjet za njegovo stupanje na snagu, tako da nije niti stupio na snagu, niti je mogao proizvesti posljedice koje su u njemu navedene. Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 39. stavak. 2. sada važećeg Općeg kolektivnog ugovora određeno da će se izvršiti usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora. Međutim, to nije izvršeno za što su odgovorne zainteresirane strane, a stupanjem na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora nije prestala primjena granskih kolektivnih ugovora.

4. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant navodi da je pogrešan zaključak redovitih sudova u svezi sa zastarom potraživanja, jer je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe članka 103. Zakona o radu, a ne odredbe članka 106. istog zakona. Osim toga, sukladno odredbama članka 16. Zakona o namještenicima, namještenik protiv rješenja o pravu iz radnog odnosa može podnijeti žalbu Odboru državne službe za žalbe, a može pokrenuti i upravni spor. Budući da tužiteljice nisu dokazale da su osporavale rješenje o plaći, koje su uredno primile, slijedi da nemaju zakonsku mogućnost da u sudskom postupku potražuju bilo kakvu razliku plaće osim one koja im je određena. Apelant navodi da su sudovi zanemarili sporazume čijim su potpisivanjem odustale od potraživanja utvrđenih u Općem kolektivnom ugovoru i Kolektivnom ugovoru, tako da je u smislu članka 347. ZOO prestala njegova obveza. Osim toga, apelant navodi da je 27. kolovoza 2005. godine potpisan Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH koji je stupio na snagu 8. rujna 2005. godine, kada je prestao važiti Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine, a tužiteljice se pozivaju na Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine koji nije usklađen sa važećim iz 2005. godine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju iz članka II/3.e) i k) i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljna ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. U odnosu na apelantove navode koji se tiču primjene prava, odnosno načina na koji su redoviti sudovi primijenili propise koji se tiču ostvarivanja potraživanja iz radnog odnosa u kontekstu primjene odredbi Kolektivnog ugovora zaključenog 11. travnja 2000 godine, a nakon zaključenja novog Općeg kolektivnog ugovora, UstavO o dopustivosti Ustavnog suda od 15. svibnja 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su redoviti sudovi uzeli u obzir sve relevantne okolnosti konkretnih slučajeva, utvrdili relevantno činjenično stanje, te dali jasno i precizno obrazloženje zašto se na potraživanja tužitelja iz radnog odnosa, nastala nakon 8. rujna 2005. godine kao povoljnijeg propisa za zaposlenike imaju primijeniti relevantne odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine koji je još uvijek na snazi, a ne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora od 8. rujna 2005. godine. U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu ovih apelacionih navoda poziva na obrazloženje iz navedene Odluke broj AP 3417/08.

10. Dalje, u odnosu na apelantove navode u svezi sa primjenom odredaba Zakona o radu, vezano za neblagovremenost tužbe i primjene Zakona o državnoj službi i Zakona o namještenicima, te zaključenih sporazuma, Ustavni sud nalazi da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da iz apelacije ne proizlaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-463/10 (Zeničko-Dobojski kanton) | Sudska praksa | Aktio