Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-48/10 (R. G.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-48/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 48/10, rješavajući apelaciju Ratka Golića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Golića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-006- 000 719 od 14. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1357/03 od 17. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-277/00 od 25. decembra 2002.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ratko Golić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Nikola Strunić, advokat iz Gradiške, podnio je 4. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-006-000 719 od 14. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1357/03 od 17. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-277/00 od 25. decembra 2002. godine.
2. Osnovni sud je Presudom broj P-277/00 od 25. decembra 2002. godine djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i utvrdio da je apelant, po osnovu zajednički stečene imovine u toku trajanja bračne zajednice sa tuženom Jelom Golić (u daljnjem tekstu: tužena ili prednica tuženog), suvlasnik sa dijelom od ½ porodične stambene zgrade u Gradišci, sa drugim podacima pobliže navedenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: kuća u Gradišci), kao i prava korištenja na zemljištu i parceli pod ovom kućom, što su tužena i Jovan Mandić (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati i izdati apelantu ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos navedenog prava na predmetnim nekretninama, a u protivnom tu ispravu će zamijeniti donesena presuda. U preostalom dijelu Osnovni sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio. Istom presudom Osnovni sud je djelomično usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog (protivtužitelja), te je utvrdio da je prednica tuženog, po osnovu sticanja u braku sa apelantom, stekla pravo vlasništva od ½ dijela na kući u Gradišci, kao i pravo korištenja na zemljištu i parceli pod ovom kućom, te je utvrđeno i njeno pravo vlasništva u omjeru od ½ dijela na nekretninama upisanim u p.l. 72 k.o. Kozinci i to na tri parcele, pobliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: zemljište u Kozincima), što je apelant dužan priznati i izdati tuženom ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos navedenog prava na predmetnim nekretninama, a u protivnom tu ispravu će zamijeniti donesena presuda. U preostalom dijelu Osnovni sud je protivtužbeni zahtjev tuženog odbio.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelant i tužena zaključili brak 10. avgusta 1970. godine, u kojem nije bilo djece, te da je brak razveden 1975. godine. Osnovni sud je utvrdio da između stranaka prije formalnog zaključenja braka nije postojala vanbračna niti ekonomska zajednica. Osim toga, navedeno je da je u toku trajanja predmetnog postupka tužena preminula (2. juna 1995. godine) te da je tuženi (brat tužene) proglašen za njenog jedinog nasljednika (Rješenjem o nasljeđivanju broj O-1153/96 od 2. februara 1999. godine). Navedeno je da je predmet spora bila imovina koju čine kuća i zemljište u Gradišci, zatim zemljište u Kozincima, zemljište u Laktašima i kuća u Senju – Republika Hrvatska. Također, navedeno je da je među strankama bilo sporno šta predstavlja zajednički stečenu imovinu i koliki je doprinos stranaka u sticanju te imovine.
4. U vezi s tim, navedeno je da je nesporno da je tužena u sporno vrijeme radila u Austriji a apelant u zemlji i da su zajednički sticali i gradili, shodno svojim mogućnostima, kuću u Gradišci, za koju je zemljište dao apelantov otac, te da se predmetna kuća zajedno sa zemljištem na kojem je izgrađena u katastarskom operatu, „vodi“ na apelantu. Osnovni sud je utvrdio da je predmetna kuća sagrađena prvenstveno od sredstava apelanta i tužene i da apelantov otac nije učestvovao u izgradnji te kuće. Pri tome je Osnovni sud naglasio da je zaključio da je apelant, s obzirom na to da je živio u zemlji i vodio svu brigu oko gradnje kuće, nabavljanja materijala, organizovanja radnika i same gradnje, jednako doprinio sticanju predmetne nekretnine, iako je zarada tužene bila dosta veća od apelantove. Slijedom toga, Osnovni sud je, shodno odredbama člana 272. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02 i 41/08), utvrdio da je doprinos apelanta i tužene kao supružnika jednak pa je stoga zaključio da su njih dvoje po osnovu sticanja u braku stekli po ½ suvlasnička dijela na predmetnoj kući.
5. Osnovni sud je naveo da je u pogledu zemljišta – parcela u Kozincima, koje je upisano u p.1. broj 72 na apelantovo ime, a koje se sastoji od više parcela, zaključio da na tri parcele tuženom pripada ½ vlasništva budući da su kupljene l0. decembra 1970. godine od zajedničkih sredstava apelanta i tužene, za vrijeme trajanja braka. Nasuprot tome, za ostale parcele koje su navedene u p.l. broj 72 k.o. Kozinci Osnovni sud je utvrdio da su stečene na osnovu kupoprodajnog ugovora, koji je apelant zaključio 12. marta 1970. godine, dakle, prije zaključenja braka sa tuženom, pa je stoga protivtužbeni zahtjev u odnosu na ovaj dio imovine odbio. U pogledu nekretnina koje su činile zemljište u Laktašima i kuća u Senju, Osnovni sud je naveo da je zaključio da te nekretnine ne čine zajednički stečenu imovinu apelanta i tužene. Naime, Osnovni sud je utvrdio da za zemljište u Laktašima između apelanta i tužene sa jedne strane kao kupaca i tuženog kao prodavca nikada nije bio zaključen kupoprodajni ugovor niti su te nekretnine bile upisane na imenu tužene, već su, kako je dalje naveo Osnovni sud, prema tvrdnji tuženog, uvijek bile upisane na njegovom imenu i tužena je odustala od njihove kupovine. U pogledu kuće u Senju, Osnovni sud je istakao da je i apelant u svom iskazu naveo da je za kupovinu te nekretnine, za vrijeme trajanja bračne zajednice, data samo kapara, nakon čega su se odnosi između njega i tužene poremetili, tako da on i ne zna da li je tužena isplatila u cijelosti kupoprodajnu cijenu, ali on sigurno u tome nije učestvovao. Stoga je Osnovni sud zaključio da nekretnine u Laktašima i Senju predstavljaju posebnu imovinu tužene, u skladu sa odredbama člana 270. Porodičnog zakona, te je stoga odbio kao neosnovan ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva.
6. Okružni sud je Presudom broj GŽ-1357/03 od 17. februara 2006. godine žalbe apelanta i tuženog djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim su apelant i tuženi obavezani izdati isprave podobne za zemljišnoknjižni prijenos prava suvlasništva, tako što su zahtjevi apelanta, odnosno protivtužbeni zahtjev tuženog u ovom dijelu odbijeni, dok su u preostalom dijelu žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke Osnovnog suda, te je istakao da je Osnovni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Naime, Okružni sud je, u pogledu apelantovih tvrdnji vezanih za kuću u Gradišci, naglasio da je krajnje neprihvatljiv apelantov prigovor da nema nikakvog doprinosa prednice tuženog u izgradnji ove kuće budući da je tu kuću izgradio apelantov otac, jer, prema stavu Okružnog suda, nije bilo nikakve potrebe za takav odnos apelantovog oca prema njemu, jer je apelant zarađivao u zemlji a njegova žena u inostranstvu gdje su mjesečna primanja bila iznad standarda zemlje. Pri tome, Okružni sud je istakao i da niko ne spori da je apelantov otac njemu dao zemljište za izgradnju kuće, međutim, kako je utvrdio Okružni sud, ta činjenica je uzeta u obzir u okviru Osnovnog suda, prilikom ocjene doprinosa apelanta i tužene u sticanju suvlasništva na predmetnoj kući. Okružni sud je istakao da je pravilan stav Osnovnog suda u pogledu parcela upisanih u p.l. broj 72. k.o. Kozinci, jer su za vrijeme trajanja braka između apelanta i prednice tuženog kupljene tri parcele, a imajući u vidu da je doprinos apelanta i prednice tuženog bio jednak, pa im po tom osnovu pripada po ½ dijela suvlasništva na tim parcelama.
7. U pogledu odluke o zemljištu u Laktašima, Okružni sud je naglasio da iz stanja prvostepenog spisa jasno proizlazi da se to zemljište oduvijek „vodi“ na tuženom, da se nikada nije vodilo niti na prednici tuženog niti na apelantu, niti da postoji ugovor o prodaji tog zemljišta zaključen između apelanta i prednice tuženog s jedne strane te tuženog s druge strane, pa je stoga, i u ovom dijelu, pravilan zaključak Osnovnog suda. Također, Okružni sud je istakao da je pravilno Osnovni sud odlučio i kada je odbio apelantov zahtjev da mu se prizna pravo vlasništva na kući koja se nalazi u Senju, budući da iz utvrđenja tog suda nedvosmisleno proizlazi da je ugovor o kupoprodaji predmetne kuće, a što je potvrdio i sam apelant, zaključila prednica tuženog. Pored toga, kako je dalje istakao Okružni sud, kada se tome doda apelantovo priznanje sa ročišta od 12. novembra 2002. godine da uopšte ne zna da li je isplaćena kupoprodajna cijena, onda je pravilan zaključak Osnovnog suda da niti u ovom dijelu apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-006-000 719 od 14. novembra 2008.
godine odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi i propise koje su ti sudovi primijenili na konkretan slučaj. Naročito je Vrhovni sud istakao da za utvrđenje apelantovog udjela u braku sa prednicom tuženog u sticanju zajedničke imovine, odnosno kuće i zemljišta u Gradišci kao i na zemljištu u Kozincima, nije bilo odlučno samo to da mu je otac poklonio zemljište na kojem je izgrađena kuća i da je on svojim sredstvima plaćao kupovinu građevinskog materijala i izvođenje radova na toj kući iz svojih ličnih dohodaka ostvarenih radom u Željezari Zenica, te drugim preduzećima, u smislu odredbi člana 273. Porodičnog zakona, već i zarada koju je ostvarivala tužena, kao i svaki drugi vid njenog rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećavanju zajedničke imovine. Navedeno je da su nižestepeni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, uzeli u obzir ne samo da je tužena svojim radom u ugostiteljskim objektima u Beču primala plate nego i da je obavljanjem dodatnog rada kao „kućepazitelja“ te čišćenjem i spremanjem kuća i stanova fizičkih lica ostvarivala dodatnu mjesečnu zaradu, te da apelant tokom postupka nije dokazao da je njegov doprinos u sticanju navedenih nekretnina znatno veći od prednice tuženog. Također, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan i apelantov prigovor da je kuća u Senju zajednička bračna tečevina. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da je u spisu predmeta priložena kopija pismenog ugovora o kupoprodaji kuće u Senju od 27. decembra 1971. godine, kojeg su svojim potpisima ovjerili prednica tuženog kao kupac i Marica Krmpotić kao prodavac. Navedeno je da iz sadržaja ugovora proizlazi da je kupoprodajna cijena 40.000,00 dinara od kojeg iznosa je uplaćen dio od 20.000,00 dinara a da je ostatak trebao biti isplaćen do 1. maja 1972. godine kada kupac stupa u posjed kuće. Međutim, kako je naglasio Vrhovni sud, tokom postupka apelant nije ponudio dokaze da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena niti da je kupac a prednica tuženog ušla u posjed te kuće, zbog čega je pravilan stav nižestepenih sudova da se ne radi o zajednički stečenoj imovini apelanta i tužene.
9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i „pravo iz člana
11. Zakona o obligacionim odnosima RS“. Ističe da su redovni sudovi za sve nekretnine koje su bile predmet tužbenog i protivtužbenog zahtjeva pogrešno utvrdili način na koji su i kada su stečene, te slijedom toga da su pogrešno zaključili šta od spornih nekretnina čini zajedničku bračnu tečevinu apelanta i prednice tuženog, a šta ne. U vezi s tim, pojedinačno pojašnjava za svaku od spornih nekretnina kada je stečena, te zašto smatra da je dokazao osnovanost cjelokupno postavljenog tužbenog zahtjeva, nasuprot, kako apelant ističe „pogrešnim“ zaključcima redovnih sudova. Smatra da redovni sudovi nisu u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, sa dovoljno pažnje, savjesno i brižljivo ocijenili sve provedene dokaze.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić