Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-50/10 (I. Š.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Troškovi i izdaci
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-50/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP-50/10, rješavajući apelaciju Izeta Šarca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Šarca podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 001664 09 U od 24. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Izet Šarac (u daljnjem tekstu: apelant) iz V. Vukovje, Republika Hrvatska, a kog zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnio je 5. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 001664 09 U od 24. decembra 2009. godine.
2. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba Tuzla (u daljnjem tekstu: FPIO Tuzla) je rješenjem broj 11-36522-27 od 1. oktobra 2007. godine, a koje je u cjelini potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: FPIO Mostar) broj 01/1-1163652227 od 4. decembra 2008. godine utvrdila da apelantu prestaje pravo na isplatu starosne penzije počev od 1. marta 2007. godine. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da se apelant nije prijavio na registraciju penzionera, koja je objavljena Javnim pozivom FPIO, a kojim su penzioneri pozvani da se, u periodu od 20. novembra 2006. godine do 15. februara 2007. godine, registruju, uz napomenu da, ukoliko to propuste da učine, biće obustavljena isplata penzija. Nadalje, ukazano je da je apelant propustio da se registruje, kao i da to nije učinio ni u naknadnom roku od šest mjeseci tj. do 31. avgusta 2007. godine.
3. Kantonalni sud je presudom broj 03 0 U 001664 09 U od 24. decmebra 2009. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu djelimično uvažio, osporeno prvostepeno i drugostepeno rješenje u cjelini poništio, te je FPIO obavezao da apelantu nadoknade troškove upravnog spora u iznosu od 340,00 KM. Apelantov tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu kojim je tražio da se FPIO obaveže na naknadu troškova upravnog postupka. U obrazloženju presude je ukazano da je o prestanku apelantovog prava na isplatu starosne penzije odlučeno bez zakonskog pravnog osnova jer odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju nije predviđena mogućnost prestanka isplate starosne penzije na način na koji to u konkretnom slučaju učinjeno. Nadalje, ukazano je da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u dijelu u kom je tražio da se FPIO obaveže na nastavak isplate starosne penzije sa zakonskim zateznim kamatama jer se u predmetnom upravnom postupku nije raspravljalo o apelantovom pravu na nastavak isplate penzije, niti su u tom pravcu utvrđivane činjenice i izvođeni dokazi, već se isključivo odlučivalo o prestanku isplate starosne penzije. S tim u vezi, Kantonalni sud je najprije ukazao da Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju nije predviđena mogućnost isplate zakonskih zateznih kamata na zakašnjele isplate penzija, kao i da su poništavanjem osporenih rješenja poništene i pravne posljedice koje su ona proizvela i to od dana kada su donijeta a čime nastupa ista pravna situacija koja je postojala i prije njihovog donošenja . Shodno navedenom, zaključeno je da apelant poništavanjem osporenih rješenja ima ista prava koja je imao i prije njihovog donošenja. Odluku o troškovima postupka Kantonalni sud je zasnovao na odredbama člana 55. Zakona o upravnim sporovima a u vezi sa članom 386. st. 1. i 387. Zakona o parničnom postupku, a odnosi se na troškove sastava tužbe po punomoćniku advokatu u iznosu od 240,00 KM i troškove sudske takse na tužbu u iznosu od 100,00 KM. Najzad, a u vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu troškova upravnog postupka ukazano je da se u upravnom sporu ne može odlučivati o naknadi troškova upravnog postupka. U prilog ovog zaključka ukazano je da je upravni postupak zaseban postupak u kom se o troškovima postupka odlučuje u skladu sa članom
112. Zakona o opštem upravnom postupku, koji u st. 3. i 4. propisuje da se troškovi za pravno zastupanje nadoknađuju samo u slučajevima kada je takvo zastupanje bilo nužno i opravdano, te da, u skladu sa st. 2. i 3. istog člana, takav zahtjev mora biti stavljen prije donošenja rješenja kojim se rješava upravna stvar, odnosno na vrijeme, tako da organ koji vodi postupak može o njemu odlučiti u rješenju, a da u protivnom stranka gubi pravo na naknadu troškova.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je sud propustio da odluči o njegovom zahtjevu za oslobađanje od plaćanja sudske takse, kao i o njegovom zahtjevu za naknadu štete, a što, po njegovom mišljenju predstavlja povredu prava na pristup sudu. U vezi sa ovim tvrdnjama je istakao da je zbog opstrukcija i nezakonitog rada upravnih organa morao da piše na desetine dopisa, pritužbi i urgencija, da mu je za to bio potreban advokat, kao stručno lice, pa da je sud pogrešno postupio kada nije odlučio o njegovom zahtjevu za naknadu štete a koja se ogleda u plaćanju naknada advokatu kao punomoćniku. S tim u vezi apelant ukazuje i da je njegovom advokatu kao stručnom licu bilo potrebno više od dvije godine da dobije odluku, pa je očigledno da mu je bio neophodan a posebno jer živi u Hrvatskoj i ne poznaje propise u BiH. Nadalje, apelant tvrdi da je sud zanemario činjenicu da je upravni postupak započet žalbom na rješenje o obustavi penzije, pa da je pisanje urgencija, te s tim u vezi nastali troškovi, bilo neophodno kako bi se ubrzao postupak odlučivanja po žalbi koji je trajao dvije godine i za što krivicu snose isključivo nadležni organi. Po apelantovom mišljenju, pravilnom primjenom čl. 383. i 386. Zakona o parničnom postupku trebalo je da mu budu nadoknađeni i troškovi upravnog postupka, jer predstavljaju štetu koju je pretrpio i koja je uzrokovala umanjenje njegove imovine. Nadalje, apelant ukazuje da sud uopšte nije odlučio o njegovom zahtjevu za oslobađanje od plaćanja sudske takse već mu je dostavio nalog za plaćanje takse na tužbu. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku budući da, po njegovom mišljenju, „postupak još uvijek nije riješen jer još uvijek traje“. Najzad, apelant je zatražio i da mu se nadoknade troškovi sastavljanja apleacije u iznosu od 785,00 KM.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pristup sudu Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evorpske konvencije osigurava, između ostalog, svakome pravo da svoj zahtjev u vezi sa građanskim pravima i obavezama iznese pred sud ili „tribunal“. Na ovaj način, ova odredba sadrži „pravo na sud“ iako ono nije eksplicitno navedeno u odredbi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a „pravo na pristup sudu“ samo je jedan element tog prava. Međutim, pravo na sud nije apsolutno. Ono može biti podvrgnuto određenim ograničenjima, budući da ovo pravo, po svojoj prirodi, zahtijeva da bude uređeno od strane države, koja u tom pogledu ima određen stepen diskrecione ocjene. Pri tom, pristup sudu ne može biti ograničen ili umanjna na način ili do te mjere da suština prava bude umanjena. U tom smislu, i zahtjev za plaćanje takse u vezi sa istaknutim zahtjevom pred sudom koji se tiče građanskih prava ili obaveza, ne može se smatrati ograničenjem prava na pristup sudu koji je sam po sebi, suprotan članu 6. stav
1. Evrospke konvecije (vidi, Evrospki sud, Kreuze protiv Poljske, presuda od 19. juna 2001. godine, stav 60). Određeni iznos koji se plaća na ime takse u svijetlu okolnosti konkretnog slučaja, uključujući sposobnost osobe u pitanju da ga plati i fazu postupka u kojoj taksa treba da bude plaćena, su faktori koji su suštinski u utvrđivanju da li je ili nije osoba u pitanju uživala pravo na pristup i imala „...suđenje pred sudom“ (vidi, Evropski sud, Tolstoy- Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. jula 1995. godine, Serija A broj 316-B, pp. 80-81, stav 61 et seq, Aït-Mouhoub protiv Francuske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII, p. 3227, stav 52).
8. U konkretnom slučaju apelant najprije tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer nije odlučeno o njegovom zahtjevu za oslobađanje od plaćanja takse. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da apelant ničim nije učinio vjerojatnim ovu svoju tvrdnju jer iz osporenih odluka nije moguće zaključiti da je takav zahtjev u postupku i isticao, a u apelaciji ovaj navod nije ničim potkrepljen. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelantu opomena za plaćanje takse na tužbu dostavljena uz presudu, dakle nakon što je o njegovom građanskom pravu pravosnažno odlučeno. Najzad, osporenom presudom tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove upravnog spora, a koji se sastoje u sastavljanju tužbe po punomoćniku advokatu u iznosu od 240,00 KM i takse na tužbu od 100,00 KM. Shodno navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja, a s obzirom da ne postoji ništa što bi ukazivalo na apelantovu nemogućnost da plati sudsku taksu kao i na fazu postupka u kojoj je obavezan na plaćanje takse na tužbu, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu neosnovani.
9. Nadalje, apelant tvrdi da mu je pravo na pristup sudu povrijeđeno i jer sud nije odlučio o njegovom zahtjevu za naknadu štete. Naime, apelant tvrdi, iako ovaj navod nije ničim potkrijepio, da štetu o kojoj sud nije odlučio predstavljaju njegovi izdaci u vezi sa pisanjem „na desetine dopisa“ kako bi se ubrzao upravni postupak. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude je ukazano da ovakvi izdaci predstavljaju troškove koji su nastali u vezi sa upravnim postupkom pa je zahtjev za njihovu naknadu mogao biti istaknut u tom postupku shodno relevantnim odredbama Zakona o opštem upravnom postupku, a da se u upravnom sporu mogu nadoknaditi samo troškovi nastali u vezi sa upravnim sporom. Na temelju navedenog apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu je odbijen, odnosno sud nije propustio da o njemu odluči a kako apelant neosnovano tvrdi. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedna dokaz, a to se ne može zaključiti ni iz osporene presude, da je isticao zahtjevu za naknadu štete u smislu člana 13. Zakona o upravnim sporovima, pa da o tom zahtjevu nije odlučeno.
10. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je zbog trajanja postupka od dvije godine i dva mjeseca povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku Ustavni sud primjećuje da je su u navedenom periodu donijete dvije odluke, da je osporenom presudom, a suprotno apelantovim tvrdnjama „da postupak još nije okončan“ konačno odlučeno o njegom pravu na način da je osporeni akt prestao da postoji, odnosno da je uspostavljena ista situacija koja je postojala i prije njegovog donošenja. Shodno navedenom, apelantovi navodi i u ovom dijelu su neosnovani.
11. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pristup sudu, te na suđenje u razumnom roku očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kako se navodi o povredi ovog prava zasnivaju na identičnim navodima koji su već ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić