Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-54/10 (S. R.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivično djelo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-54/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 54/10, rješavajući apelaciju Stanka Radivojca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanka Radivojca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 K 003698 09 Kž od 13. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 K 003698 08 K-2 od 19. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stanko Radivojac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kremna, Općina Prnjavor, podnio je 6. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 K 003698 09 Kž od 13. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 K 003698 08 K-2 od 19. januara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 K 003698 08 K-2 od 19. januara 2009. godine apelant je proglašen krivim što je u vrijeme i na način preciziran u izreci presudi počinio krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155/I Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), te mu je na osnovu člana 155/I tog zakona, a uz primjenu čl. 5, 7, 13, 15, 28, 37,4 6. i 47. KZRS izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počni novo krivično djelo. Presudom je apelant obavezan da na ime troškova u korist budžetskih sredstava plati iznos od 307,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, dok je oštećena Slavka Ilić (u daljnjem tekstu: oštećena) sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred tim sudom nakon provedenih dokaza preciziranih u presudi nesporno utvrđeno da je apelant 9. septembra 2006. godine u mjestu Kremna, Općina Prnjavor, u međusobnoj svađi uhvatio oštećenu za obje ruke i gurnuo usljed čega je oštećena pala na isječenu živicu i tom prilikom zadobila tjelesne povrede u vidu krvnog podliva kože obje nadlaktice, kože stomaka ispod pupka i kože lijeve potkoljenice u veličinama preciziranim u presudi. Navedeno je da je utvrđeno da se ovaj krivičnopravni događaj desio na opisani način na osnovu iskaza oštećene, te poimenično navedenog svjedoka, a što je potvrđeno i nalazom vještaka medicinske struke.

3. Osim toga, obrazloženo je i da iz iskaza apelanta i njegove supruge nedvojbeno proizlazi da je došlo do žestokog verbalnog sukoba između apelanta i oštećene koja je apelantu uputila riječi kletve ali da su apelant i njegova supruga izjavili da nisu vidjeli da je oštećena pala na granje niti da ju je gurnuo apelant. Dalje, navedeno je da Osnovni sud nije prihvatio dio iskaza apelanta i njegove supruge u kojem je istaknuto da oni nisu vidjeli da je oštećena pala odnosno da ju je gurnuo apelant, jer je, prema obrazloženju presude, navedeni iskaz neistinit i nije u skladu sa ostalim provedenim dokazima. Osnovni sud je obrazložio da je kao nepotreban odbio apelantov prijedlog da se provede dokaz rekonstrukcije događaja jer je sud na osnovu iskaza svjedoka, oštećene u svojstvu svjedoka i apelanta došao do saznanja o lokalitetu na kojem je izvršeno predmetno krivično djelo i radnjama koje su tada učinjene tako da nije bilo potrebe za provođenje rekonstrukcije događaja. Osnovni sud je naveo i da je na osnovu provedenih dokaza i činjenica koje je utvrdio djelimično u manjem dijelu izmijenio odnosno dopunio okolnosti koje se odnose na bliža svojstva krivičnog djela koje ga konkretiziraju u odnosu na činjenični opis krivičnog djela dat u optužnici, ali da time nije izmijenio objektivni identitet optužbe i presude odnosno da nije doveo u pitanje radnju i događaj iz prošlosti o kome se sudi u njegovim bitnim dijelovima. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je istakao da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela tjelesne povrede jer je nesumnjivo utvrđeno da je apelant oštećenu tjelesno povrijedio na način da ju je gurnuo na posječeno granje, te je uz primjenu olakšavajućih i otežavajućih okolnosti preciziranih u presudi apelantu izrekao kaznu kao u dispozitivu presude.

4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 78 0 K 003698 09 Kž od 13. novembra 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da se kao žalbeni osnov u konkretnom slučaju ističe bitna povreda odredaba krivičnog postupka ali da u obrazloženju nije konkretizirano na koju se bitnu povredu žalbeni navodi odnose, zbog čega je Okružni sud ove navode odbio kao neosnovane. Kao neosnovane Okružni sud je odbio i navode vezane za utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava koje se u osnovi, kako je navedeno, svodi na apelantovu tvrdnju da nije počinio navedeno krivično djelo jer je, prema obrazloženju Okružnog suda, nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Obrazloženo je da su neosnovani i žalbeni navodi vezani za visinu i vrstu kazne jer u obrazloženju žalbe nisu dati razlozi za ovaj žalbeni navod već se oni svode na tvrdnju da apelant nije počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Prema obrazloženju Okružnog suda, pravilno je odlučio prvostepeni sud i kada je obavezao apelanta na plaćanje troškova krivičnog postupka i upućujući oštećenu sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu. Naime, kako je obrazložio Okružni sud, u konkretnom slučaju donesena je osuđujuća presuda pa je apelant u obavezi da naknadi troškove postupka kako je propisano odredbom 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) a s obzirom na to da apelant u toku postupka nije tražio oslobađanje od plaćanja troškova postupka, odnosno jer je članom 108. ZKP propisano upućivanje na parnicu u slučaju postavljanja imovinskopravnog zahtjeva. Zbog svega navedenog, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo i da ničim nije dokazano da je počinio djelo koje mu je stavljeno na teret jer iz samog opisa tjelesnih povreda kod oštećene proizlazi da joj sporne povrede nisu mogle biti nanesene na način kako je to u postupku utvrđeno. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije jer nisu sa istom mjerom ocijenjeni dokazi odbrane i optužbe i da je zbog postojanja samo paušalnih dokaza morao biti oslobođen od optužbe.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77; i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne. Pri tom, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove.

10. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je prekršeno pravo iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije jer sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje zbog čega nije dokazano da je počinio krivično djelo za koje je osuđen i da su zbog toga pogrešno primijenili materijalno pravo, kao i da nisu sa istom pažnjom ocijenjeni dokazi koje je on ponudio sa dokazima optužbe. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke pri tom se pozivajući na relevantne odredbe KZRS, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već smatra da su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi detaljno analizirali sve provedene dokaze, kako iskaze svjedoka, tako i ostale dokaze precizirane u osporenim presudama, i dovodeći u međusobnu vezu svaki pojedinačno ocijenjeni dokaz nesumnjivo utvrdili da su se u apelantovim radnjama stekli svi elementi krivičnog djela tjelesne povrede. Ustavni sud primjećuje da pri analizi izvedenih dokaza niti jedna bitna činjenica nije ostala nerazjašnjena u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo niti iz činjenica predmeta proizlazi bilo kakva sumnja u apelantovu krivicu, zbog čega Ustavni sud apelantove navode da nije dokazano da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i da su zbog toga redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo proglasivši ga krivim smatra očigledno (prima facie) neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u postupku apelant učestvovao aktivno i na isti način kao Tužilaštvo, da je predlagao i izvodio dokaze i nije u toku postupka imao nikakve primjedbe na način provođenja dokaza, te da su redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto nisu prihvatili dio iskaza apelanta i njegove supruge, zbog čega Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije očigledno (prima facie ) neosnovani.

11. Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-54/10 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio