Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-71/10 (O. F.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Deportacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Upravni postupak
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
- Strani državljanin
- Habeas corpus – postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine · čl. 35
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-71/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP-71/10, rješavajući apelaciju Omara Frendija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omara Frendija podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. U-533/09 od 3. novembra 2009. godine, U-599/09 od 3. decembra 2009. godine, U- 01/10 od 6. januara 2010. godine i U-43/10 od 5. februara 2010.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Omar Frendi (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 7. januara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-533/09 od 3. novembra 2009. godine, koja je registrovana pod brojem AP-71/09.
2. Apelant je 15. januara 2010. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U-599/09 od 3. decembra 2009. godine, koja je registrovana pod brojem AP-181/10.
3. Zatim, apelant je 25. januara 2010. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U-01/10 od 6. januara 2010. godine, koja je registrovana pod brojem AP-324/10.
4. Konačno, apelant je 19. februara 2010. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U-43/10 od 5. februara 2010. godine, koja je registrovana pod brojem AP- 655/10.
5. Budući da su Ustavnom sudu dostavljene četiri apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 71/10. Spojene su apelacije br. AP 71/10, AP-181/10, AP-324/10 i AP-655/10.
6. Rješenjem Ministarstva sigurnosti - Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/19.5-07.3-10-2/09 od 26. oktobra 2009. godine, donesenim po službenoj dužnosti, apelantu, državljaninu Alžira, je produžen nadzor u Ustanovi za prihvat stranaca Službe za poslove sa strancima – Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), u cilju sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH, kao i radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Produženje mjera nadzora je određeno za period od 6. novembra 2009. godine do 6 decembra 2009. godine. Određeno je da će troškove boravka i smještaja stranog državljanina, za period produženja nadzora snosit apelant ili BiH iz sredstava za posebne namjene Ministarstva sigurnosti o čemu će Služba donijeti posebno rješenje.
7. U obrazloženju rješenja, Služba je navela da je konačnim i pravosnažnom rješenjem broj UP-1/19.5-07.3-10/09 od 4. septembra 2009. godine, u cilju sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja i izvršenja rješenja o protjerivanju, apelantu određena mjera stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar, na period od 7. septembra 2009. godine do 6. oktobra 2009. godine. S obzirom da Ministarstvo nije u zakonom ostavljenom roku odlučilo o žalbi apelanta protiv ovog rješenja, on je pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH radi poništenja predmetnog akta. Sud BiH je presudom broj U-424/09 od 10. septembra 2009. godine, odbio kao neosnovanu tužbu apelanta i potvrdio kao pravilno i zakonito doneseno rješenje Službe.
8. Služba je, također, navela da je, na osnovu podataka iz spisa, utvrdila da je evidentno da se status apelanta nije izmijenio, niti su se izmijenile okolnosti ili razlozi za izmjenu kvalifikacije date u rješenju o stavljanju pod nadzor broj UP-1/19.5-07.3-10/09 od 4. septembra 2009. godine. Nadalje, je navedeno da je konačnim rješenjem Ministarstva sigurnosti BiH broj UP-2-06-07-2- 89/09 od 18. juna 2009. godine, odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja o protjerivanju broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08 od 12. maja 2009. godine, koje je doneseno kao posljedica utvrđenog nezakonitog ulaska i boravaka apelanta u BiH nakon pravosnažnosti odluke o oduzimanju državljanstava, kao i činjenice da prema podacima nadležnih sigurnosnih agencija apelant predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili nacionalnoj sigurnosti u BiH. Obzirom da se razlozi koji su bili osnov za stavljanje apelanta pod nadzor nisu bitno izmijenili, kako je to definisano članom 102. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08), Služba je, u skladu sa članom 102. stav 4. istog zakona, donijela rješenje o produžavanju nadzora nad apelantom.
9. Protiv osporenog rješenja, apelant je u smislu odredbe člana 101. stava 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu blagovremeno podnio žalbu Ministarstvu sigurnosti. Kako tuženi organ u zakonom određenom roku iz člana 101. stav 3. citiranog zakona nije odlučio o njegovoj žalbi, apelant je blagovremenom tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH u roku određenom članom 101. stav 4 istog zakona.
10. Presudom Suda BiH broj U-533/09 od 3. novembra 2009. godine tužba apelanta je odbijena. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da je ispitao pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja u smislu člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07 i 83/08). Nadalje, Sud BiH je naveo da nije saslušao apelanta zbog lošeg zdravstvenog stanja koje je posljedica štrajka glađu, pa je sud odlučio o tužbi apelanta na osnovu stanja u spisu. Nadalje je istaknuto da je predmet razmatranja u konkretnom postupku postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, odnosno razloga zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor i koji su propisani članom 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, a ne kako to pogrešno zaključuje apelant, osnova za stavljanje pod nadzor. Navedeno je da iz podataka u spisu kao i navoda samog apelanta proizilazi da nije došlo do bitno izmijenjenih okolnosti, te da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, u skladu sa članom 98. stav 2. tačka a) i b) citiranog zakona. Također je istaknuto da apelant u tužbi ne nudi niti jedan dokaz koji bi upućivao na zaključak da su se bitno promijenile okolnosti koje su rukovodile tuženi organ da zaključi kako je nužno njegovo stavljanje pod nadzor. Istaknuti prigovor apelanta da nije bilo razloga za produžavanje nadzora jer on ne predstavlja opasnost po javni poredak, javni red i mir ili sigurnost je, po mišljenju Suda BiH, irelevantan i ne može biti predmet ocjene u ovom postupku, jer su i tuženi i Sud BiH ovu okolnost cijenili prilikom donošenja odluke o stavljanju apelanta pod nadzor. Sud BiH je, također, istakao i da su navodi apelanta da su mu povrijeđena prava zagarantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) neosnovani. Ovo iz razloga što je pitanje kretanja stranca i stavljanje stranaca pod nadzor u javno pravnom domenu države i njenih organa, ako se ova ograničenja kretanja i boravka provode u skladu sa zakonom predviđenom procedurom i u okviru ovlaštenja datih organima koje ih provode. U konkretnom slučaju, ovlaštenja data tuženom organu precizno su navedena u Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu u BiH, a primjena ovih ovlaštenja su u skladu sa ciljem kojem država nastoji osigurati, pa je pozivanje na povredu prava zagarantovanih čl. 5. i 8. Evropske konvencije neosnovano iz razloga što je apelant, po mišljenju Suda BiH, imao mogućnost da se u toku dosadašnjih postupaka očituje na okolnosti koje čine osnov njegovom stavljanju pod nadzor i produženju nadzora u Ustanovi za prihvat stranaca. Naime apelant je saslušan, ne samo u postupku ocjene pravilnosti i zakonitosti rješenja o stavljanju pod nadzor, nego i u postupcima produženja nadzora, na kojima mu je data mogućnost od strane ovog suda da koristi djelotvoran pravni lijek, tužbu za pokretanje upravnog spora. Prema ocjeni Suda BiH nema povrede apelantovog prava na porodični život, jer je uplitanje javne vlasti u apelantovo pravo u porodični život, predviđeno zakonom i nužno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti. Na takav zaključak, po ocjeni Suda BiH, upućuje i Ustavni sud BiH u predmetu AP-1626/09 kojim je odbijena kao očigledno neosnovana apelacija apelanta protiv odluke ovog suda kojom je odbijena tužba apelanta protiv rješenja o stavljanju pod nadzor u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja apelanta zbog njegove prijetnje javnom poretku, kao i radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju.
11. Apelantu je mjera stavljanja pod nadzor produžena Rješenjima Ministarstva br. UP-1/19.5- 07.3.-10-3/09 za period od 7. decembra 2009. godine do 6. januara 2010. godine, UP-1/19.5-07.3- 10-4/09 za period od 7. januara 2010. godine do 6. februara 2010. godine i UP-1/19.5-07.3-10-5/09 za period od 7. februara 2010. godine do 9. marta 2010. godine. Služba je, i u navedenim rješenjima, navela da je evidentno da se status apelanta nije izmijenio, niti su se izmijenile okolnosti ili razlozi za izmjenu kvalifikacije date u rješenju o stavljanju pod nadzor broj UP-1/19.5-07.3- 10/09 od 4. septembra 2009. godine. Pošto se razlozi koji su bili osnov za stavljanje apelanta pod nadzor nisu bitno izmijenili, kako je to definisano članom 102. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, Služba je, i u ovim rješenjima, u skladu sa članom 102. stav 4. istog zakona, donijela rješenje o produžavanju nadzora nad apelantom. S obzirom na to da, ponovno, Ministarstvo nije u zakonskom roku donijelo odluke o apelantovim žalbama, apelant je tužbama pokrenuo upravne sporove protiv navedenih rješenja pred Sudom BiH. Sud BiH je Presudama br. U-599/09 od 3. decembra 2009. godine, U-01/10 od 6. januara 2010. godine i U-43/10 od 5. februara 2010. godine tužbe odbio, budući da ponovno nije dovedeno u sumnju ranije utvrđeno činjenično stanje, niti su se, prema ocjeni tog suda, izmijenile okolnosti na osnovu kojih je apelant stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar. U svim navedenim presudama je istaknuto da apelant u tužbi ne nudi niti jedan dokaz koji bi upućivao na zaključak da su se bitno promijenile okolnosti koje su rukovodile tuženi organ da zaključi kako je nužno njegovo stavljanje pod nadzor. Istaknuti prigovor apelanta da nije bilo razloga za produžavanje nadzora jer on ne predstavlja opasnost po javni poredak, javni red i mir ili sigurnost je i ovim presudama ocjenjen kao irelevantan i ne može biti predmet ocjene u ovom postupku, jer su i tuženi i Sud BiH ovu okolnost cijenili prilikom donošenja odluke o stavljanju apelanta pod nadzor.
12. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U tekstu koje se odnose na sve apelacije apelant navodi da je osporenim presudama proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Smatra da se prema njemu mogla primijeniti blaža mjera iz člana 102. stav 7. i 8. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da se protiv njega ne vodi nikakav prekršajni niti krivični postupak. Ističe da je bio odsutan iz Bosne i Hercegovine, te se u Bosnu i Hercegovinu vratio neposredno prije donošenja rješenja o protjerivanju, pa je nemoguće povjerovati da je postao opasan za javni red, mir i sigurnost za Bosnu i Hercegovinu u vrijeme dok je boravio izvan Bosne i Hercegovine. Smatra da se radi o proizvoljnom protjerivanju i stavljanju pod nadzor. Po mišljenju apelanta osporeno rješenje se isključivo može pripisati zloupotrebi vlasti i protupravnom lišenju slobode. Ističe da prema stajalištima Ustavnog suda u predmetima broj AP-1222/07, AP-41/09, broj U-70/09 i U-72/09 „tužena stranka je dužna dokazati da tužitelj predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti“. Navodi da se vratio u Bosnu i Hercegovinu u posjetu svojoj porodici, jer ima suprugu i dvoje djece koji su državljani Bosne i Hercegovine. Smatra da se radi o uobičajenom izmišljanju i poturanjima policijskih agencija usmjerenim prema osobama afro-azijskog porijekla. Ističe da u smislu člana 5. Evropske konvencije organ uprave, Ministarstvo nije sudska vlast, te da ne može nikoga uhapsiti ili pritvoriti. Nadalje po mišljenju apelanta eventualno odlučivanje Suda BiH kao upravnog suda ne smatra se krivičnim sudom koji odlučuje o uhićenju i lišenju slobode.
13. U odnosu na povredu prava na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije apelant navodi da porodični život podrazumjeva potpunu porodicu, te da djeca apelanata imaju pravo na potpunu porodicu. Potpuna porodica po njemu podrazumjeva i muža odnosno suprugu. Nadalje ističe da potpuna porodica podrazumjeva da djeca imaju pravo da s njima u porodici žive i otac i majka. Smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno ne samo pravo apelanta već i pravo njegove supruge i dvoje djece. Ako apelant, njegova supruga i njegova djeca imaju pravo na potpunu porodicu i žele da žive u potpunoj porodici to znači da osporeno rješenje ima za posljedicu protjerivanje iz Bosne i Hercegovine apelantove supruge i apelantove dvoje djece kao bosansko-hercegovačkih državljana. Po mišljenju apelanta, država ne može narediti supruzi apelanta i njegovoj djeci da žive u Alžiru. Prema pravnim stajalištima Suda BiH proizlazi da apelant, njegova supruga i djeca imaju pravo na porodični život, ali samo u Alžiru odnosno u državi u kojoj im naredi Bosna i Hercegovina. Iz navedenog po apelantu, iako on nije osuđen za neko krivično djelo, zbog ovakvog lišenja slobode snosi teže posljedice od osobe koja je osuđena na kaznu zatvora.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj odluci AP 1626/09 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 24. juna 2009. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije. U lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 99. st. 1. i 2. tačka b. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, jer je rješenjem Službe od 20. novembra 2008. godine, apelantu izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka u BiH u trajanju od tri godine. Također, Ustavni sud je naveo da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna proceduralna prava apelanta, uključujući i habeas corpus postupak iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor, izdato od Ministarstva sigurnosti bilo predmet sudskog preispitivanja, te da je Sud BiH saslušao apelanta i osporenu presudu donio u roku propisanom zakonom. S tim u vezi Ustavni sud je zaključio su navodi apelanta o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije prima facie neosnovani.
17. Osim toga Ustavni sud zapaža, podržavajući praksu Evropskog suda u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Evropski sud, Al Imad Husin protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. februara 2012, tačka 69, aplikacija broj 3727/08), da iz činjenica konkretnog predmeta nespornim proizilazi da je u vrijeme apelantovog boravka u Imigracionom centru po osporenim presudama odnosno rješenjima Službe bio u toku postupak apelantovog protjerivanja. S obzirom na navedeno te na činjenicu da je produženje nadzora nad apelantom određeno u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu te budući da u činjenicama konkretnog predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je produženje apelantovog boravka u Imigracionom centru bilo proizvoljno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta da su mu odlukama koje su predmet ovog apelacionog postupka povrijeđeno prava garantirana članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije prima facie neosnovani
18. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama o stavljanju pod nadzor i smještanjem u Imigracioni centar povrijeđeno pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske, Ustavni sud je također u predmetnoj odluci AP 1626/09, zaključio da je rezultat upućivanja apelanta u Imigracioni centar bilo miješanje javne vlasti u apelantovo pravo na privatni i porodični život. Nadalje je Ustavni sud zapazio da je miješanje u navedeno apelantovo pravo bilo zakonito, jer su osporene odluke zasnovane na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Također, Ustavni sud je naveo da smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera. Stoga, Ustavni sud je zaključio da su i apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. S obzirom da se i u konkretnom slučaju apelacija odnosi na istu činjeničnu i pravnu situaciju, koja od donošenja odluke Ustavnog suda broj AP 1626/09, kao i odluke AP 3299/09 od 11. novembra 2009. godine u kojoj je Ustavni sud razmatrao prvobitnu odluke o produženje nadzora nad apelantom u Imigracionom centru za period od 7. oktobra 2009. godine do 5. novembra 2009. godine (koje su prethodile osporenim odlukama u ovom apelacionom postupku), kako to proizilazi iz obrazloženja osporenih presuda, ni u čemu nije izmijenjena, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanta, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava iz člana II/3.d) i
f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 8. Evropske konvencije na koja se je pozvao.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić