Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-751/10 (S. T.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Penzija
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-751/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednik Miodrag Simović i dopredsjednica Seada Palavrić i suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. siječnja 2013. godine, u predmetu broj AP 751/10, rješavajući apelaciju Slobodanke Tanasković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodanke Tanasković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000450 09 U od 30. travnja 2010. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stupnju u Banjaluci broj 1071496768 od 14. listopada 2009. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Istočno Sarajevo broj 1071496768 od 31. ožujka 2009. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodanke Tanasković podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000492 09 U od 22. prosinca 2009. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodanka Tanasković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče podnijela je 25. veljače 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 000492 09 U od 22. prosinca 2009. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stupnju u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 1071496768 od 14. listopada 2009. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Filijala Istočno Sarajevo) broj 1071496768 od 31. ožujka 2009. godine. Apelantica je 8. svibnja 2010. godine dopunila apelaciju, odnosno dostavila Presudu Okružnog suda broj 14 0 U 000450 09 U od 30. travnja 2010. godine koju je, također, osporila. Apelantica je i 10. studenog 2011. godine dopunila apelaciju.
2. Rješenjem Filijale Istočno Sarajevo broj 1071496768 od 31. ožujka 2009. godine u ponovnom postupku apelantici, kao korisniku starosne mirovine, određena mirovina (u izreci rješenja naveden period i iznosi koji se određuju) usklađuje se mjesečno prema stanju sredstava u Fondu, te je određeno da će se isplata po ovom rješenju vršiti od 2. listopada 2002. godine. U obrazloženju rješenja Filijala Istočno Sarajevo je navela da je rješenjem ove filijale od 1. listopada 2002. godine apelantici određen novi iznos starosne mirovine, na temelju ukupno navršenog mirovinskog staža u trajanju od 36 godina, šest mjeseci i 14 dana i mirovinskog osnova od 184,35 KM utvrđenog od plaća u periodu od 1970. godine do 1996. godine. Odjeljenje je rješenjem od 30. siječnja 2009. godine poništilo navedeno rješenje Filijale Istočno Sarajevo i predmet vratilo na ponovni postupak. Sukladno primjedbama iz navedenog rješenja, Filijala Istočno Sarajevo utvrdila je da ukupan mirovinski staž iznosi 36 godina, šest mjeseci i 14 dana, da je mirovinski osnov za određivanje mirovine utvrđen u smislu odredaba čl. 77. do 87. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: MIO) i da predstavlja prosječni iznos neto-plaće apelantice, odnosno neto-osnovicu osiguranja i osnova za određivanje naknade plaće, počev od 1. siječnja 1970. godine do dana ostvarivanja prava, valorizirane prema kretanju prosjeka neto-plaća svih uposlenih u bivšoj BiH i RS i dovedene na razinu plaća u 2001. godini i iznosi 184,35 KM. Za mirovinski staž od 36 godina i šest mjeseci starosna mirovina određuje se sukladno odredbama članka 88. Zakona o MIO u visini od 79% od utvrđenog osnova i iznosi 145,64 KM počev od 1. listopada 2002. godine. Od utvrđenog mirovinskog osnova određena je mirovina, i to od 1. siječnja 2003. godine od 77% i iznosi 141,95 KM, od 1. siječnja 2004. godine i narednih godina od 75% i iznosi 138,27 KM, od 1. ožujka 2007. godine mirovina se usklađuje za 36,89 % i iznosi 189,29 KM, a od 1. svibnja 2008. godine mirovina se usklađuje za 9,92 % i iznosi 208,09 KM.
3. Rješenjem Odjeljenja broj 1071496768 od 19. svibnja 2009. godine odbijena je apelantičina žalba na navedeno rješenje. Protiv ovog rješenja apelantica je pokrenula upravni spor u kojem je Presudom Okružnog suda broj 14 0 U 000327 09 U od 30. rujna 2009. godine tužba uvažena i osporeni akt poništen.
4. Apelantica je 10. prosinca 2009. godine pokrenula upravni spor zbog šutnje administracije.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 U 000492 09 U od 22. prosinca 2009. godine, u smislu članka 23. Zakona o upravnim sporovima, postupak je obustavljen, zato što je Odjeljenje donijelo Rješenje broj 1071496768 od 14. listopada 2009. godine u postupku izvršenja navedene presude Okružnog suda.
6. Rješenjem Odjeljenja broj 1071496768 od 14. listopada 2009. godine odbijena je apelantičina žalba. U obrazloženju rješenja Odjeljenje je navelo da, sukladno Zakonu o MIO, maksimalni procent za određivanje starosne mirovine za puni mirovinski staž koji iznosi 40 godina od 1. siječnja 2004. godine i dalje iznosi 75%, a 85 % se više ne primjenjuje niti za jednu kategoriju korisnika. Dalje, odredbama članka 231. a i b Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o MIO regulirano je usklađivanje mirovina osiguranicima i korisnicima koji su bili pripadnici Vojske Republike Srpske, a pošto apelantica nije bila pripadnik Vojske Republike Srpske u periodu od 1991. do 1996. godine, niti joj je na temelju navedenog osnova ranije određena mirovina u konkretnom slučaju počev od 1. siječnja 2008. godine, nije moguće primijeniti odredbe članka 231. a i b Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o MIO, kako je naloženo u Presudi Okružnog suda.
7. Presudom Okružnog suda broj 14 0 U 000450 09 U od 30. travnja 2010. godine odbijena je apelantičina tužba na Rješenje Odjeljenja broj 1071496768 od 14. listopada 2009. godine kao neutemeljena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelantica protiv navedenog rješenja blagovremenom tužbom pokrenula upravni spor. Okružni sud je istakao da nisu utemeljeni apelantičini navodi da je osporeno rješenje doneseno na nezakonit način kojim je utvrđeno da je apelantica korisnik starosne mirovine od 1. prosinca 1997. godine, te da joj je za utvrđeni mirovinski staž mirovina bila određena u visini od 85% od mirovinskog osnova. Naime, pravilno su utvrđene činjenice potrebne za ponovno određivanje mirovine počev od 1. listopada 2002. godine sukladno članku 188 (231) Zakona o MIO u visini od 79%, od 1. siječnja 2003. godine u visini od 77%, te od 1. siječnja 2004. godine u visini od 75% od mirovinskog osnova. Osim toga, odredbama članka 231. stavak 5. istog zakona propisano je: „Korisniku mirovine (ženi) koji je pravo na mirovinu ostvario do dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o MIO, mirovina će se odrediti prema ukupnom mirovinskom stažu u procentu utvrđenom po propisima koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu navedenog zakona s tim da mirovina za puni mirovinski staž ne može iznositi više od procenta iz članka 88. stavak 4. i članka 135. stavak 4. ovog zakona.“ S tim u svezi, Odjeljenje je pravilno utvrdilo činjenice potrebne za ponovno određivanje mirovine počev od 1. listopada 2002. godine sukladno članku 231. Zakona o MIO.
8. Iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica ističe da joj je proizvoljno utvrđena visina mirovine, odnosno „utvrđuje joj se visina penzije iako je prvostepenim rješenjem utvrđena penzija u visini od 85% od penzijskog osnova“.
9. U dopuni apelacije kojom je dostavila presudu Okružnog suda od 30. travnja 2010. godine apelantica je navela: „Meni kao apelantu je nejasno po kojem osnovu sud donosi presudu od 30. aprila 2010. godine da se tužba odbija, kada je sud već donio odluku kojom se postupak obustavlja po tužbi u predmetu broj 1071496768 od 14. oktobra 2009. godine, a na navedeno rješenje sam izjavila apelaciju…“
10. Podneskom koji je zaveden kao dopuna apelacije od 10. studenog 2011. godine apelantica je dostavila apelaciju na propisanom obrascu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 2. i 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. st. 2. i 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
[…]
a) Dopustivost prima facie
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su organi uprave i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantičine navode, kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
b) Dopustivost ratione materiae
15. Ustavni sud, prije svega, uočava da je postupak koji je apelantica pokrenula zbog šutnje administracije obustavljen zato što je Odjeljenje donijelo rješenje od 14. listopada 2009. godine, a nije obustavljen postupak po tužbi u predmetu broj 1071496768 od 14. listopada 2009. godine, kako to navodi apelantica u dopuni apelacije. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud pobijanom presudom od 30. travnja 2010. godine rješavao apelantičinu tužbu koju je apelantica podnijela protiv rješenja Odjeljenja od 14. listopada 2009. godine tako da ne nalazi razlog zbog čega apelantica navodi da je „nejasno (je) po kojem osnovu sud donosi presudu od 30. aprila 2010. godine da se tužba odbija kad je doneseno rješenje o obustavi postupka“.
16. Dakle, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 U 000492 09 U od 22. prosinca 2009. godine, kojim je postupak, pokrenut zbog šutnje administracije, obustavljen zato što je Odjeljenje donijelo pobijano rješenje od 14. listopada 2009. godine. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni postupak utvrđivanja apelantičinih građanskih prava i obveza, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
17. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava sukladno kojoj je odgovor na pitanje da li je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje: «Da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza » (vidi, Europski sud za ljudska prava, Tre Traktorer Aktiebolag, odluka od 17. srpnja 1989. godine, stav 41, kao i X protiv Francuske od 24. listopada 1989. godine, stavak 47). Imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora ispitati da li su ishod ili „posljedica“ predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje apelantičinih građanskih prava i obveza.
18. Ustavni sud ponavlja da apelantica osporava Rješenje Okružnog suda broj 14 0 U 000492 09 U od 22. prosinca 2009. godine kojim je postupak, pokrenut zbog šutnje administracije, obustavljen zato što je Odjeljenje donijelo pobijano rješenje od 14. listopada 2009. godine. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o njenim građanskim pravima, niti joj je nametnuta kakva obaveza. Sukladno tome, ishod procedure u kojoj je doneseno osporeno rješenje nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantičinih građanskih prava i obveza zbog čega su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1 Europske konvencije, ratione materiae, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Također, u predmetnom postupku, nije se odlučivalo ni o apelantičinom pravu na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, tako da su i ovi apelantičini navodi, također, ratione materiae, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine
19. Imajući u vidu odredbu članka 16. st. 2. i 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić