Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-76/10 (Mldb. L. Č.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-76/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 76/10, rješavajući apelaciju mldb. Laida Čivića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija mldb. Laida Čivića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-08-000915 od 8. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mldb. Laid Čivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, zastupan po ocu Mirsadu Čiviću, odnosno po Adinu Brajiću, advokatu iz Travnika, podnio je 7. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-08-000915 od 8. oktobra 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1715/02 od 9. januara 2006. godine, obavezan je „BOSNA OSIGURANJE“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati na ime nematerijalne štete za umanjenje opće životne sposobnosti iznos od 80.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 40.000,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 20.000,00 KM i za naruženost iznos od 8.000,00 KM. Presudom je dalje obavezan tuženi da Mirsadu Čiviću, apelantovom ocu, i Fadili Čivić, apelantovoj majci, isplati na ime nematerijalne štete za duševne bolove zbog teškog invaliditeta – naruženosti apelanta iznos od po 4.000,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama počev od 9. januara 2006. godine, pa do isplate, i na ime materijalne štete iznos od 26.423,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. februara 2005. godine pa do isplate. Tuženi je takođe obavezan da apelantu i njegovim roditeljima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.019,80 KM, dok su s preostalim tužbenim zahtjevom apelant i njegovi roditelji odbijeni. Presudom je odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata iznosa od 2.500,00 KM mldb. Maidu Čiviću, na ime psihičkih bolova zbog naruženosti brata – apelanta.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant zadobio teške tjelesne ozljede 11. augusta 2000. godine prilikom saobraćajne nesreće koju je prouzrokovao osiguranik tuženog, koji je pravosnažnom presudom oglašen krivim zbog krivičnog djela iz člana 315. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Općinski sud je zaključio da dosuđeni iznos naknade za nematerijalnu štetu apelantu predstavlja adekvatnu naknadu i novčanu satisfakciju apelantu. Pri određivanju ovih iznosa Općinski sud je prihvatio kriterije sudske prakse na osnovu člana
200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i koristeći ovlaštenja iz člana 207. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, Općinski sud se rukovodio zakonom određenim kriterijima za utvrđivanje traženih vidova neimovinske štete, a to su stepen invaliditeta apelanta od 100%, činjenicom da je izgubio vid doživotno, jačina i dužina pretrpljenih bolova i straha, činjenicu da je nad njim izvršeno pet operativnih zahvata, vrstu i stepen estetske naruženosti i to najtežeg oblika, činjenicu da je on u momentu povrjeđivanja imao samo 10 godina, te način na koji se dogodila nezgoda. Općinski sud je prihvatio nalaz vještaka oftamologa, smatrajući njegov nalaz stručnim. Iz navedenih razloga, Općinski sud je odbio ostatak zahtjeva kao previsoko određen. Općinski sud je apelantovim roditeljima, za pretrpljene duševne bolove zbog teškog invaliditeta njihovog sina, dosudio iznos od po 4.000 KM, ukupno 8.000 KM, cijeneći činjenicu da je apelant u vrijeme povređivanja imao samo 10 godina, da se njegovo zdravstveno stanje neće popraviti do kraja života, da zapravo prijeti pogoršanje, što je sve uticalo da roditelji dožive snažnu, konstantnu duševnu bol. Istaknuto je da apelantovi roditelji pravo na ovu naknadu imaju na osnovu člana 201. stav 3. ZOO. U odnosu na materijalnu štetu, Općinski sud je apelantovim roditeljima dosudio iznos od 26.423,67 KM, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, na koji nalaz ni parnične stranke nisu imale primjedbi. Dio tužbenog zahtjeva kojim je zatražena nadoknada nematerijalne štete za mldb. Maida Čivića, apelantovog brata, a za duševnu bol zbog teškog invaliditeta brata, Općinski sud je odbacio kao nedopušten iz razloga što mldb. Maid Čivić nije stranka u postupku. Osim toga, istaknuto je da je odredba člana 201. stav 3. ZOO jasno odredila krug osoba koje polažu pravo na ovu naknadu.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-Gž-
06-000609 od 14. februara 2008. godine, odbijena je žalba tuženog i potvrđena presuda Općinskog suda.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da suprotno navodima žalbe Općinski sud je pravilno odlučio kada je donio presudu i u obrazloženju svoje odluke dao razloge koje je u cijelosti kao pravilne i potpune prihvatio i ovaj sud. Imajući u vidu odredbu člana 200. ZOO, ocijenjeno je da je prvostepeni sud apelantu dosudio pravičnu novčanu naknadu za sve vidove nematerijalne štete, a posebno imajući u vidu posljedice koje je tjelesna povreda imala i da je kod apelanta došlo do umanjenja umanjenje opće životne sposobnosti u procentu od 100 % u dobi od 10 godina, koliko je imao u momentu povređivanja, kao i činjenicu da je apelant ozlijeđen u predjelu glave što je posebno osjetljivi dio tijela. Shodno naprijed navedenom Kantonalni sud je smatrao da ne stoje žalbeni navodi da su apelantu dosuđeni previsoki iznosi, mimo svih kriterija na ime neimovinske štete s obzirom na mjerila i kriterije do sada prihvaćene sudske prakse. Kantonalni sud je istaknuo da je ovakva odluka Općinskog suda u skladu sa usvojenom sudskom praksom da se kod izuzetno teških posljedica povređivanja naknada dosuđuje u većem iznosu.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-08-000915 od 8. oktobra 2009. godine, usvojena je revizija tuženog i obje nižestepene presude preinačene u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi nematerijalne štete apelantu za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka. Presudom je dalje tuženi obavezan da apelantu na ime naknade štete za pretrpljene fizičke bolove isplati iznos od 10.000,00 KM, umjesto dosuđenog iznosa od 40.000,00 KM, na ime naknade štete za pretrpljeni strah isplati iznos od 6.000,00 KM, umjesto dosuđenog iznosa od 20.000,00 KM i da apelantu i njegovim roditeljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.771,58 KM, umjesto dosuđenog iznosa od 10.019,80 KM. Presudom je dalje obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove sastava revizije u iznosu od 709,00 KM.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je osnovano u reviziji tuženog ukazano da su iznosi nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah dosuđeni u previsokim iznosima, mimo ustaljene sudske prakse u toj oblasti i Orijentacionih kriterija Vrhovnog suda, prihvaćenih na sjednici građanskog odjeljenja tog suda održanoj dana 20. februara 2006. godine, (u daljnjem tekstu: Orijentacioni kriteriji), koji predstavljaju materijalno pravo u ovoj oblasti. Po ocjeni Vrhovnog suda, u skladu sa članom 200. ZOO i Orijentacionim kriterijima, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, a posebno jačinu bola i straha koje je pretrpio apelant i njihovo trajanje, pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke bolove predstavlja iznos od 10.000,00 KM, a pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah predstavlja iznos od 6.000,00 KM. Stoga je pozivajući se na pravilnu primjenu materijalnog prava Vrhovni sud usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP. U pogledu troškova postupka, Vrhovni sud je, s obzirom na postignuti uspjeh apelanta i njegovih roditelja u parnici (73%), od ukupnih troškova od 10.646,00 KM, dosudio im troškove u iznosu od 7.771,58 KM. Kako je tuženi uspio u revizionom postupku, dosuđeni su mu i troškovi sastava revizije u iznosu od 709,00 KM, koji iznos je određen u skladu sa članom 12. i 13. stav 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, a u vezi sa članom 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine i članom 396. ZPP. Stoga je o troškovima parničnog postupka Vrhovni sud odlučio kao u izreci presude (čl. 387. i 397. stav 1. i 2. ZPP).
8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je Vrhovni sud dosudio manji iznos nematerijalne štete od Općinskog i Kantonalnog suda. Apelant navodi da se visina novčane naknade nematerijalne štete utvrđuje po slobodnoj ocjeni u smislu člana 127. ZPP. Pri tome sud je dužan uzeti u obzir i cijeniti okolnosti konkretnog slučaja i u obrazloženju presude navesti koje je okolnosti i u kom pravcu uzeo za podlogu svoje odluke, što je, prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud propustio učiniti. Apelant smatra da je visina naknade nematerijalne štete pravilno određene od strane nižestepenih sudova na osnovu člana 200. ZOO. Ističe da je neosnovan navod Vrhovnog suda da je Općinski sud postupio mimo Orijentacionih kriterija Vrhovnog suda, s obzirom da je prvostepena odluka donesena 9. januara 2006. godine, a Orijentacioni kriteriji Vrhovnog suda 20. februara 2006. godine, što znači da isti nisu ni bili na snazi kad je donesena prvostepena odluka. Tvrdi da mu je pričinjena šteta u dosudi troškova koje mora platiti tuženom za sastav revizije, kao i troškova sastava apelacije. Apelant tvrdi da tuženi ne može od apelanta tražiti vraćanje isplaćenih iznosa naknade, već samo tužbom tražiti naknadu štete od Federacije Bosne i Hercegovine, jer se u skladu sa članom 216. ZOO, ne može tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenog zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena savjesnom isplatiocu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno načina na koji je Vrhovni sud utvrdio visinu naknade nematerijalne štete. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega je usvojio reviziju i preinačio nižestepene odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, a posebno jačinu bola i straha, kako je to navedeno u obrazloženju osporene odluke, te je, imajući u vidu sve navedeno kao i Orijentacione kriterije, donio osporenu odluku. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tom Ustavni sud ističe da navodi apelanta (da tuženi ne može od apelanta tražiti vraćanje isplaćenih iznosa naknade), sami po sebi, ne mogu predstavljati povredu apelantovih ustavnih prava budući da se Vrhovni sud tim pitanjem nije bavio u osporenoj odluci već je isključivo odlučivao o reviziji tuženog vezanoj za način utvrđivanja visine nematerijalne štete prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanata. U odnosu na apelantove navode da mu je pričinjena šteta u dosudi troškova koje mora platiti tuženom za sastav revizije, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao zadovoljavajuće obrazloženje, pri čemu je primijenio relevantne odredbe ZPP-a. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovanim.
14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić