Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-88/10 (G. S.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-88/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 88/10, rješavajući apelaciju Gorana Stojanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Stojanovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-09-
000 190 od 2. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-PR-08-000 162 od 12. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 11. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-09-000 190 od 2. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-PR-08-
000 162 od 12. marta 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 087-0-PR-08-000 162 od 12. marta 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Pžp-09-000 190 od 2. novembra 2009. godine, apelant je proglašen odgovornim što je u vrijeme i na način bliže naveden u dispozitivu rješenja počinio prekršaj iz člana 36. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 6/06, u daljnjem tekstu: ZOOBS), te je na osnovu člana 236. stav 1. tačka 4. u vezi sa stavom 2. istog člana kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100 KM, uz obavezu plaćanja troškova prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM, i troškova vještačenja koje je proveo vještak saobraćajne struke u iznosu od 553,30 KM. Istim rješenjem oštećeni Željko Ilinčić (u daljnjem tekstu: oštećeni) sa imovinskopravnim zahtjevom upućen je na parnicu.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je apelantovu prekršajnu odgovornost utvrdio na osnovu uvida u zapisnik o uviđaju saobraćajne nesreće sa materijalnom štetom od 16. januara 2008. godine, čiji je sastavni dio skica lica mjesta nezgode, foto-dokumentacija predmetne saobraćajne nesreće od 16. januara 2008. godine, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, na temelju iskaza svjedoka Miroslava Stojanovića i policajca Dalibora Ristića, koji je na uvjerljiv i argumentovan način opisao kako je došlo do saobraćajne nesreće. Izjavi navedenog svjedoka, kako je dalje naveo Osnovni sud, u cijelosti je poklonio vjeru, jer svjedok nije zainteresovan za ishod postupka i nema razloga da tereti apelanta kao okrivljenog.
4. Osnovni sud je utvrdio da nije sporno da se predmetna saobraćajna nesreća dogodila 16. januara 2008. godine, da su se apelant i oštećeni vozilima kretali iz pravca Banje Luke u pravcu Teslića, te da je došlo do fizičkog kontakta navedenih vozila na kojima je nastupila manja materijalna šteta, jer to ne spori ni apelant. Ono što se pojavilo kao sporno u ovom predmetu jeste da li je apelant kritične prilike postupio protivno odredbi člana 36. stav 1. ZOOBS-a na putevima u BiH. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja utvrđeno je da je apelant postupio protivno odredbi navedenog zakona, koja nalaže da vozač koji namjerava da na putu izvrši neku radnju vozilom (pomjeranje vozila udesno ili ulijevo, polukružno okretanje, vožnju unazad ili sl.) smije da otpočne takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može da učini bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila i o pravcu i brzini kretanja. Dakle, Osnovni sud je utvrdio da je apelant trebalo da se uvjeri da može izvršiti preticanje bez opasnosti po druge učesnike u saobraćaju, u konkretnom slučaju oštećenog, vodeći pritom računa o položaju vozila i o pravcu i brzini kretanja. Osnovni sud je, prema tome, utvrdio da je apelant svojim nepropisnim ponašanjem doprinio izvršenju predmetnog prekršaja, te da su se stekla sva zakonska obilježja prekršaja iz člana 236. stav 1. tačka 4. a u vezi sa stavom 2. ZOOBS-a na putevima BiH. Sud je tokom postupka ocijenio i psihički odnos apelanta prema izvršenom prekršaju i našao da je apelant prekršaj izvršio sa svjesnim nehatom, jer je bio svjestan da usljed njegovog činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali da je olako držao da ona neće nastupiti. S obzirom na to da se u toku postupka nije pojavila nijedna okolnost koja bi dovela u sumnju apelantovu uračunljivost, sud ga je proglasio odgovornim zbog počinjenog prekršaja iz člana 236. stav 1. tačka 4. u vezi sa stavom 2. ZOOBS-a na putevima u BiH. Prilikom odlučivanja o prekršajnoj sankciji sud je imao u vidu propisanu kaznu za počinjeni prekršaj, stepen apelantove prekršajne odgovornosti a od olakšavajućih okolnosti je ocijenio da je apelant oženjen i otac jednog djeteta, da je nezaposlen, te da ga izdržava supruga, dok od otežavajućih okolnosti nije našao ništa. Stoga, ocjenjujući sve olakšavajuće okolnosti, te imajući u vidu prirodu i težinu prekršaja, kao i apelantovu ličnost i njegovo imovno stanje, apelantu je Osnovni sud izrekao novčanu kaznu kao u izreci presude.
5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, takođe, istakao da apelant u žalbi osporava prvostepeno rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Okružni sud je s tim u vezi istakao da je odredbom člana 61. Zakona o prekršajima Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 34/06, u daljnjem tekstu: ZOP) propisano da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, zbog povreda materijalnog propisa o prekršaju i zbog odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri oduzimanja imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu. Stoga je zaključio da apelantovi žalbeni navodi vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nisu dozvoljeni pogotovo da je bespredmetno raspravljati o novim apelantovim prijedlozima za izvođenje dokaza u smislu da vještak saobraćajne struke ponovo izađe na lice mjesta da bi se izvršilo snimanje puta i rekonstrukcija predmetnog događaja zbog toga što je odredbom člana 47. ZOP predviđeno da, ukoliko okrivljeni ili ovlašteni organ namjeravaju da pozovu svjedoke, oni moraju obezbijediti pojavljivanje svjedoka na usmenom pretresu: „Svaka stranka koja namjerava da podnese bilo koju ispravu kao dokaz, mora donijeti ispravu na usmeni pretres“,... „Usmeni pretres neće biti odgođen ili pomjeren (odložen) zbog propuštanja bilo koje strane da obezbijedi svjedoke ili isprave, osim ako sud ne utvrdi da je to propuštanje bilo potpuno izvan kontrole te strane.“ Dakle, prema ocjeni Okružnog suda, apelant se ne može sada pozivati na izvođenje novih dokaza, jer je u skladu sa navedenim odredbama zakona bio dužan dokaze obezbijediti na usmenom pretresu, jer bi u suprotnom dolazilo do neopravdanih odugovlačenja u prekršajnom postupku. Na kraju ovaj sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu svih provedenih dokaza kako subjektivne, tako i materijalne prirode pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i iz njih izveo pravilne zaključke u pogledu postojanja prekršaja i prekršajnje odgovornosti apelanta, pa je iz navedenih razloga a na temelju odredbe člana 67. ZOP-a odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da se žalbeni navodi koje je istakao protiv prvostepenog rješenja odnose i na ovu apelaciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim predmetima ukazao da je sa stanovišta sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) «krivična optužba» autonomni koncept, pa, stoga, neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalifikovano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje «krivične optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne šeme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne šeme krivični, sudovi moraju razmotriti niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (naprimjer, nepoštenje ili nebriga) i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, st. 20-21).
9. U konkretnom slučaju radi se o primjeni ZOOBS-a, koji ima cilj, između ostalog, osigurati odvijanje saobraćaja na putevima i sankcioniranje određenih ponašanja u saobraćaju, pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Ustanovljavanje odgovornosti u ovom slučaju zasnovano je na odluci da je apelant počinio prekršaj iz člana 36. stav 1. ZOOBS-a, čime je ugrozio sigurnost saobraćaja. Za učinjeni prekršaj apelantu je izrečena novčana kazna. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju «krivične optužbe» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juna 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić