Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-89/10 (S. K.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-89/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 89/10, rješavajući apelaciju Stojića Kojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojića Kojića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87-0-P-000- 853 09 Gž od 4. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87-0-P-000-853 88 P od 20. avgusta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojić Kojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čečave podnio je 4. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87-0-P-000-853 09 Gž od 4. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87-0-P-000-853 88 P od 20. avgusta 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 87-0-P-000 853 88 P od 20. avgusta 2009. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženog Stanka Ivanovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete, utvrđeno je da se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom (stav I izreke), te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 650,00 KM (stav II izreke). Preostali dio zahtjeva tuženog za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 150,00 KM (stav III izreke) je odbijen. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete. Dalje je naveo da je apelantov punomoćnik na ročištu za glavnu raspravu, održanom 20. avgusta 2009. godine, izjavio da povlači tužbu u predmetnoj pravnoj stvari, te da je sud, postupajući u skladu sa odredbom člana 59. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kao u izreci rješenja. Osnovni sud je, također, naveo da je odluku o troškovima postupka temeljio na odredbi člana 390. stav 1. ZPP, a na temelju troškovnika istaknutog od punomoćnika tuženog. Naime, Osnovni sud je naveo da se, prema istaknutom troškovniku, troškovi postupka sastoje od sastava odgovora na tužbu punomoćnika u iznosu od 80 bodova, zastupanje tuženog na jednom ročištu (26. maja 2009. godine) 80 bodova, pristup ročištu (20. avgusta 2009. godine) 40 bodova, odsustvo punomoćnika tuženog iz kancelarije dva sata po 30 bodova, paušal 25% 65 bodova, a što ukupno iznosi 325 bodova, dok po vrijednosti boda od 200 KM iznosi 650,00 KM. Osnovni sud je, također, naveo da je odbijen preostali dio zahtjeva tuženog za naknadu troškova postupka u iznosu od 150,00 KM.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 87-0-P-000 853 09 Gž od 4. novembra 2009. godine kojim je odbio apelantovu žalbu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da apelant žalbom pobija prvostepeno rješenje u dijelu odluke o troškovima postupka, te je, s tim u vezi, naveo da je nakon izvršenog uvida u prvostepeni spis utvrdio da se apelantovim žalbenim navodima ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja u dijelu odluke o troškovima postupka. Naime, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka pravilno ocijenio Tarifu o nagradama i naknadama troškova za rad advokata koja određuje visinu nagrade koja pripada advokatu za rad u izvršavanju njegove djelatnosti i određuje visinu naknade troškova u vezi sa tim radom. Budući da je apelantov punomoćnik na ročištu od 20. avgusta 2009. godine izjavio da povlači tužbu u predmetnom postupku, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odredbe člana 390. stav 1. ZPP obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 650,00 KM, jer su, i prema mišljenju tog suda, svi troškovi koji su navedeni u pvostepenom rješenju bili potrebni tuženom radi vođenja predmetne parnice.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da odluka redovnih sudova o troškovima postupka nije pravilna, jer je u predmetnom postupku on kao tužilac povukao tužbu protiv tuženog, te smatra da je „učinjena očigledna nepravilnost“ što mora još plaćati tuženom njegove troškove postupka. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporena rješenja i predmet vrati Osnovnom sudu na „ponovno postupanje“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u pogledu troškova postupka, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoju odluku o troškovima postupka zasnovali na Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad advokata koja određuje visinu naknade koja pripada advokatu za rad i koja određuje visinu nagrade troškova u vezi sa tim radom, kao i na odredbama člana 390. stav 1. ZPP, te su obavezali apelanta, koji je povukao tužbu, da nadoknadi tuženom troškove prema istaknutom advokatskom troškovniku. U navedenom obrazloženju, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facije) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-89/10 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio