Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-927/10 (I. K.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-927/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednik Miodrag Simović i dopredsjednica Seada Palavrić i suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. siječnja 2013. godine, u predmetu broj AP 927/10, rješavajući apelaciju Ivke Kajić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivke Kajić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 055159 10 Gž od 28. siječnja 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 055159 09 I od 24. studenog 2009. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivka Kajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kotor-Varoši, koju zastupa Manda Mišanović, odvjetnica iz Petrova, podnijela je 11. ožujka 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 055159 10 Gž od 28. siječnja 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 055159 09 I od 24. studenog 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 055159 09 I od 24. studenog 2009. godine odbijen je apelantičin prijedlog za izvršenje od 2. veljače 2009. godine protiv izvršenika Republike Srpske - Ministarstva za pitanja branilaca, žrtava rata i rada (u daljnjem tekstu izvršenik). U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje na temelju rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske od 7. svibnja 2007. godine (u daljnjem tekstu: rješenje Ministarstva), kojim je apelantici priznato pravo na otpremninu u visini od dvije prosječene plaće u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca prije mjeseca u kojem se priznaje pravo, odnosno mjesecu u kojem se vrši isplata prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, te da će se isplata otpremnine izvršiti kada se osiguraju sredstva za te namjene. Osnovni sud dalje je naveo da je odredbama članka 22. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da sud određuje izvršenje samo na temelju izvršne i vjerodostojne isprave, da je odredbama članka 23. istog zakona propisano što predstavlja izvršnu ispravu, a da je odredbama članka 25, također istog zakona, propisano kada se jedna odluka smatra izvršnom. Dalje, odredbama članka 27. ZIP-a propisano je da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražitelj izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme izvršenja. U konkretnom slučaju apelantica je predložila izvršenje rješenja Ministarstva koje je doneseno u upravnom postupku. Međutim, rješenje Ministarstva nije podobno za izvršenje zato što ne sadrži točno utvrđenu novčanu obvezu koja se treba izvršiti, a niti je razumljiv rok u kojem se obveza treba izvršiti. U rješenju Ministarstva navedeno je da će se otpremnina utvrditi u visini od dvije prosječne plaće u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca u kojem se vrši isplata prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, a isplata otpremnine će se izvršiti kada se osiguraju sredstva za te namjene. Sudu nije poznato kada će izvršenik osigurati sredstva za isplatu otpremnine, a obveza iz rješenja utvrđena je pod uvjetom, jer će se visina otpremnine utvrđivati u visini od dvije prosječne plaće u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca u kojem se vrši isplata prema podacima Republičkog zavoda za statistiku. Osnovni sud je istakao da se rješenjem o izvršenju određuje izvršenje samo u granicama izvršne isprave i prema pravilima izvršnog postupka i dozvola izvršenja mora biti identična sa obvezom dužnika i sud ne može naložiti da se ispuni niti drugo, niti više od onoga što je izvršenik dužan ispuniti na temelju izvršne isprave.
3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 055159 10 Gž od 28. siječnja 2010. godine kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju Rješenja Okružni sud je istakao da je u rješenju navedeno da će se isplata otpremnine izvršiti kada se osiguraju sredstva za te namjene, a apelantica protiv takvog rješenja nije pokrenula upravni spor, tako da izvršni sud ne može postupati po takvom rješenju u kojem nije određeno vrijeme u kojem je izvršenik dužan ispuniti svoju obvezu. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe čl. 22. i 23. točka 2. i članka 25. ZIP-a, a apelantičino pozivanje na Odluku o prihvatljivosti i meritumu u predmetu broj CH/03/13453 od 8. veljače 2006. godine Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Odluka Komisije) se ne može prihvatiti u konkretnom slučaju, jer je u tom predmetu bilo sporno da li rješenje Komisije za implementaciju članka 143. može predstavljati izvršnu ispravu. U predmetnom slučaju prvostupanjski sud je prihvatio da rješenje u upravnom postupku ima karakter izvršne isprave, ali da nije podobno za izvršenje, jer nije određen rok za izvršenje obveze, niti to može uraditi sud u izvršnom postupku. Rješenjem Ministarstva u upravnom postupku apelantici je priznato pravo na otpremninu i utvrđena je visina otpremnine, ali je vrijeme prolongirano, tj. kada se osiguraju sredstva za tu namjenu. Prvostupanjski sud nije mogao, niti je imao ovlaštenje da preispituje odluku koja je donesena u upravnom postupku u pogledu njene zakonitosti.
4. Apelantica smatra da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelantica ističe da je Okružni sud nezakonito zaključio da rješenje Ministarstva nije podobno za izvršenje, odnosno da je potpuno zanemario odredbe članka 27. ZIP-a koje propisuju da, ako u izvršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno izvršenje, taj rok se određuje rješenjem o izvršenju. Također, zanemaren je stav iz odluke Komisije da konačna i izvršna rješenja Komisije za implementaciju članka 143. Zakona o radu FBiH mogu biti predmet izvršenja, kao i stavovi koje je Ustavni sud usvojio u predmetima broj AP 231/06 i 740/04 koji se odnose na neizvršenje rješenja u upravnom postupku. Apelantica navodi da je bez posla ostala mimo svoje volje, a da ne može provesti priznato pravo na otpremninu zbog čega su joj povrijeđena prava na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, te pravo na efektivni pravni lijek. Zbog navedenog, apelantica traži kompenzaciju za materijalnu štetu u iznosu od 1.000,00 KM.
5. Apelantica je 13. lipnja 2011. godine dostavila podnesak u kojem je navela da joj je izvršenik isplatio otpremninu, ali da ostaje obveza izvršenika za plaćanje troškova izvršnog postupka i kamata, jer nisu isplaćeni troškovi postupka u iznosu od 200,00 KM, kao i kamata na troškove postupka, što je bilo priznato Rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 055159 09 I od 2. veljače 2009. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, uočava da je apelantica osporila rješenja kojim je odbijen njen prijedlog za izvršenje rješenja Ministarstva. Međutim, u podnesku od 13. lipnja 2011. godine apelantica je informirala Ustavni sud da joj je izvršenik isplatio otpremninu prema rješenju o izvršenju od 2. veljače 2009. godine (primjedba Ustavnog suda: iz dokumentacije proizlazi da je 2. veljače 2009. godine apelantica podnijela prijedlog za izvršenje po kojem su donesena pobijana rješenja od 24. studenog 2009. i 28. siječnja 2010. godine), koje niti je osporeno, niti je dostavljeno Ustavnom sudu, a traži da joj se isplate troškovi izvršnog postupka i zatezna kamata koji su joj, navodno, dosuđeni rješenjem o izvršenju od 2. veljače 2009. godine. Ako se ima u vidu da je apelantica osporila rješenja Osnovnog i Okružnog suda kojim je odbijen njen prijedlog za izvršenje, a da je u podnesku od 13. lipnja 2011. godine informirala Ustavni sud da joj je otpremnina isplaćena po navodnom rješenju kojim je odobreno izvršenje sa troškovima izvršnog postupka i kamatama, koje niti je osporeno. niti je dostavljeno, Ustavni sud će analizirati rješenja koja je apelantica osporila u apelaciji.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje Povredu prava na pravično suđenje apelantica nalazi u stavu Okružnog suda koji je nezakonito zaključio da rješenje Ministarstva nije podobno za izvršenje. Umjesto posebnog obrazloženja, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku broj AP 789/08 od 11. siječnja 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj je, između ostalog, zaključio da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni. Iz odluke protiv koje je apelant podnio apelaciju slijedi: „…apelantov prijedlog za izvršenje nije usklađen sa ispravom na osnovu koje je podnesen. … Osim toga, rješenjem izvršenika nije određen rok ispunjenja obaveze, nego je navedeno da će se isplata vršiti kada Vlada RS dostavi sredstva za tu namjenu.“ U citiranoj Odluci broj AP 789/08 Ustavni sud je konstatirao: „Okružni sud je u pobijanom rješenju jasno naveo da prijedlog za izvršenje nije usklađen sa ispravom na osnovu koje je podnesen, niti je u rješenju izvršenika naveden rok za ispunjenje obaveze, a to konkretno znači da rješenje na osnovu kojeg je apelant zatražio izvršenje nije isprava podobna za izvršenje. Okružni sud je u obrazloženju pobijanog rješenja dao jasno obrazloženje za takav svoj zaključak, navodeći da odredba člana 27. st. 1. i 2. ZIP-a propisuje da se pod izvršnom ispravom podobnom za izvršenje podrazumijeva isprava u kojoj su naznačeni tražitelj izvršenja i izvršenik, predmet, vrsta, obim i vrijeme, odnosno rok ispunjenja obaveze. Okružni sud je, pored navedenog, naglasio da apelant protiv rješenja izvršenika (broj 1138019712 od 19. juna 2003. godine) na osnovu kojeg je pokrenuo izvršni postupak nije izjavljivao žalbu, a to znači da se saglasio sa odlaganjem ispunjenja obaveze.“
U odnosu na apelantičino ukazivanje na odluku Komisije, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Okružnog suda iz kojeg slijedi da se stav iz navedene odluke ne može prihvatiti u konkretnom slučaju, jer je u tom predmetu bilo sporno da li rješenje Komisije za implementaciju članka 143. može predstavljati izvršnu ispravu. U odnosu na apelantičino ukazivanje na stavove iz odluka Ustavnog suda br. AP 231/06 od 13. rujna 2007. godine i 740/04 od 13. rujna 2005. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), Ustavni sud nalazi da se apelantica neutemeljeno poziva na citirane odluke, zato što se predmetna situacija i činjenično i pravno razlikuje od situacije u navedenim odlukama. Naime, u predmetu broj AP 231/06 apelant je posjedovao pravosnažnu odluku čije je izvršenje dozvoljeno rješenjem Osnovnog suda. Međutim, predmetna odluka se nije izvršavala s tim što se neizvršenje pravdalo odredbom Zakona o pravima branitelja i odlukama Vlade Republike Srpske prema kojim su se utvrđivali prioriteti u isplatama mjesečnih primanja, a isplata mjesečnog primanja na ime boračkog dodatka, prema tim odlukama Vlade Republike Srpske, nije bila prioritet, jer nisu bila osigurana sredstva za tu namjenu. U predmetu broj AP 740/04 Ustavni sud je zaključio da nije pravilno primijenjen zakon, jer je u parničnom postupku odlučeno o pravnoj stvari koja se ubraja u izvršni postupak. U odnosu na apelantičine navode da joj je u predmetnom sudskom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud smatra da ti navodi ni na koji način ne dovode u pitanje pravo na koje se apelantica poziva, jer je apelantica imala pristup sudovima pune jurisdikcije.
9. Imajući u vidu navedeno, te zaključke iz citirane Odluke broj AP 789/08, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očito (prima facie) neutemeljeni.
Ostali navodi
10. U svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u svezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu sa pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove u izvršnom postupku. Činjenica da rezultat tih pravnih lijekova nije bio apelantičin uspjeh u izvršnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantičini navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić