Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-93/10 (Z. S.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-93/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP-93/10, rješavajući apelaciju Zorke Sedlaček, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorke Sedlaček podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 954 od 2. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000971 od 23. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-07-000-391 od 27. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zorka Sedlaček (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Prijedora, koju zastupa Mirsad Bajramović, advokat iz Prijedora, podnijela je 11. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 954 od 2. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000971 od 23. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-07-
000-391 od 27. juna 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 077-0-P-07-000-391 od 27. juna 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je ništav Ugovor o otkupu dvosobnog stana u Prijedoru, Ul. Milana Tepića N-2 broj 15 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zaključen 4. juna 2003. godine između Gavrilović Drene (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Rudnika željezne rude ,,Ljubija“ a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: drugutoženi) i ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem Ovbroj A- 563/2003. od 4. juna 2003. godine. Istom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev i u dijelu kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o zakupu stana iz stava I izreke ove presude, sklopljen između tuženih 1. decembra 2002. godine, a tužene obavežu da predmetni stan slobodan od ljudi i stvari predaju apelantici u posjed, kao i da se obavežu nadoknaditi apelantici parnične troškove, a sve u roku od 30 dana od presuđenja.
3. Osnovni sud je, polazeći od dokaza izvedenih na glavnoj raspravi, utvrdio da je prijeratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Slavko Sedlaček (suprug apelantice), a po osnovu Ugovora o korištenju stana od 20. februara 1980. godine. Potom je Ugovor o korištenju stana na istom stanu zaključen između apelantice i drugotuženog 21. februara 1991. godine, a što je i među parničnim strankama bilo nesporno. Nadalje, kako je Osnovni sud utvrdio, među strankama je nesporno da apelantica nije u zakonskom roku podnijela zahtjev za povrat svoga stana nadležnom upravnom organu, obzirom da je bila prijeratni nosilac stanarskog prava. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je smatrao da je apelantici prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 3199, 39 /99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Naime, navedeno je da je odredbom stava 2. člana 16. Zakona o prestanku primjene je regulisano da ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za povrat stana u označenom zakonskom roku da mu prestaje stanarsko pravo na stanu (krajnji rok za podnošenje pomenutog zahtjeva je bio 19. april 2000. godine). Osnovni sud je zaključio da, u trenutku podnošenja tužbe 30. jula 2003. godine, apelantica više nije bila nosilac stanarskog prava, pa stoga nije ni bila aktivno legitimisana da podnese zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana, bez obzira da li prvotužena ima valjan pravni osnov za posjed stana ili ne. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja tj. da je apelantici stanarsko pravo na predmetnom stanu prestalo ex lege, to je drugotuženi kao vlasnik predmetnog stana imao pravo da zaključi ugovor sa drugim licem (u konkretnom slučaju sa prvotuženom ) o zakupu stana 1. decembra 2002. godine, koji ugovor je potom bio osnov za zaključivanje ugovora o otkupu stana 4. juna 2003. godine. Nadalje, je navedeno da je članom 14. Zakona o privatizaciji državnih stanova „Službeni glasnik RS“, br. 11/00, 18/01, 47/01, 65/03, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05 i 70/06) propisano da nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan na teritoriji RS ili Federacije BiH, te da je ugovor koji je zaključen suprotno toj odredbi ništav. U konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da je prvotužena otkupila više od jednog (ovdje predmetnog) stana, pa stoga ovakvo postupanje i nije u suprotnosti sa citiranim članom 14. navedenog zakona. Po mišljenju Osnovnog suda, apelantica nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP RS). Tim odredbama je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te članom 126. istog Zakona kojim je propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000971 od 23. juna 2008. godine žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Apelantica je u žalbi osporavala pravni zaključak prvostepenog suda o nedostatku aktivne legitimacije za predaju u posjed stana ukazujući da njeno stanarsko pravo na spornom stanu nije prestalo u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“, br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik RS“, br. 19/93, 12/99 i 31/99). Okružni sud je, kao i prvostepeni sud, u konkretnom predmetu primijenio član 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene kojim je propisano, pored ostalog, da se taj zakon primjenjuje i na stanove na kojima postoji stanarsko pravo, koji su bili napušteni poslije 30. aprila 1991. godine, bez obzira na to da li su bili proglašeni napuštenim, pod uslovom da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine. Navedeno je da je prema utvrđenju prvostepenog suda apelantica napustila predmetni stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine. Zbog toga se na sporni slučaj primjenjuju odredbe Zakona o prestanku primjene, kao specijalnog zakona u odnosu na Zakon o stambenim odnosima, koji je u to vrijeme bio na snazi i na koji se poziva apelantica. Kako je i Okružni sud utvrdio, nesporno je utvrđeno da apelantica nije podnijela zahtjev za povrat stana iz člana 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene u propisanom roku do 19. aprila 2000. godine. Istekom tog roka, i po ocjeni Okružnog suda, apelantici je prestalo stanarsko pravo na spornom stanu u smislu navedene odredbe materijalnog prava jer je rok za podnošenje zahtjev za vraćanje stana u posjed iz člana 16. Zakona o korištenju materijalno pravni, prekluzivni rok čijim se propuštanje gubi pravo na preduzimanje određene radnje (podnošenje zahtjeva za povrat stana). Kako je naveo Okružni sud, prestankom stanarskog prava po sili zakona, prestalo je i pravno dejstvo ugovora o korištenju stana koji je zaključila apelantica, te nije bilo neophodno da se vodi postupak radi njegovog otkaza ili raskidanja. Prestankom stanarskog prava apelantica je izgubila pravo na podnošenje zahtjeva za vraćanje spornog stana, odnosno nije aktivno legitimisana u pogledu zahtjeva za predaju predmetnog stana u smislu odredaba člana 31. Zakona o stambenim odnosima u vezi sa članom 16 Zakona o prestanku primjene. Kako je dalje naveo Okružni sud, apelantica je na pripremnom ročištu 5. marta 2008. godine dopunila i uredila tužbu tvrdeći da je zaključen ugovor o otkupu stana na kojem je sporno stanarsko pravo. Odredbom člana 9 stav 2 Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano je da se „Stan u državnoj svojini na kojem je sporno stanarsko pravo ne može se otkupiti do pravosnažnog okončanja spora“. Naime, Okružni sud je utvrdio da je ugovor o otkupu stana zaključen je 4. juna 2003. godine, a prema prijemnom štambilju prvostepenog suda predmetna tužba apelantice podnesena je neposredno sudu, a na prijemnu štambilju nije označen danprijema tužbe. Iz sadržaja tužbe proizilazi da je ista sačinjena 30. jula 2003. godine, a prema punomoći, koju je apelantica dala punomoćnicima-advokatima koji su tužbu potpisali proizlazi da je apelantica ovlastila svoje advokate na podnošenje predmetne tužbe 29. jula 2003. godine. Imajući u vidu navedene okolnosti, slijedi zaključak da je predmetna tužba prvostepenom sudu mogla biti podnesena najranije 30. jula 2003. godine (kada je tužba sačinjena). Po ocjeni Okružnog suda, ako bi se predmetna tužba smatrala tužbom kojom je osporeno stanarsko pravo, ova tužba podnesena je nakon zaključenja ugovora o otkupu stana, pa je stoga predmetni ugovor nije ništav u smislu odredbečlana 9. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Konačno, prema zaključku Okružnog suda, žalbom se ničim ne dovodi u pitanje utvrđenje prvostepenog suda kao ni pravilna primjena materijalnog prava, a tokom prvostepenog postupka nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje Okružni sud pazi po službenoj dužnosti, pa je iz naprijed navedenih razloga odlučeno kao u izreci drugostepene presude, a primjenom odredaba člana 226. ZPP RS.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 954 od 2. decembra 2009. godine revizija apelantice je odbijena. Vrhovni sud je naveo da utvrđeno činjenično stanje, ocjenjeno na osnovu materijalnopravnih propisa relevantnih za rješenje spornog odnosa, čini nižestepene odluke, kojima je odbijen zahtjev apelantice, pravilnim i zakonitim. Naime, iz nižestepenih odluka proizlazi da je apelantica stekla stanarsko pravo na spornom stanu, temeljem spomenutog ugovora o korištenju stana, koji je zaključen na osnovu valjanog akta davaoca stana na korištenje. Budući da je stan napustila tokom ratnih sukoba imala je pravo da se, shodno odredbama Zakona o prestanku primjene, vrati u predmetni stan odnosno da traži njegovo vraćanje u posjed u zakonom propisanom roku. Po okončanju rata, apelantica se nije vratila u sporni stan. Budući da ga je napustila tokom rata taj stan ima karakter napuštene imovine na koju se, suprotno tvrdnji apelantice, primjenjuju odredbe Zakona o korištenju, u smislu odredbe člana 1. stav 2. toga zakona. Vrhovni sud je također istakao da nalazi nespornim da apelantica nije podnijela zahtjev iz člana 16. Zakona o prestanku primjene u propisanom roku do 19. aprila 2000. godine. Po ocjeni Vrhovnog suda, gubitkom stanarskog prava apelantica je izgubila i sva ostala prava koja se izvode iz ovog prava, pa tako i pravo na posjed toga stana, odnosno aktivnu legitimaciju da od prvotužene traži njegovu predaju u posjed. Kako je zaključio Vrhovni sud, prestankom stanarskog prava apelantici je po sili zakona prestalo i pravno dejstvo ugovora o korištenju stana koji je zaključila sa drugotuženim kao davaocem stana na korištenje. U vrijeme kada su tuženi zaključili ugovor o zakupu predmetnog stana i ugovor o njegovom otkupu (1. decembra 2002. godine odnosno 4. juna 2003. godine), predmetni stan, kako slijedi iz naprijed izloženog, nije bio opterećen stanarskim pravom apelantice, pa je drugotuženi kao vlasnik, odnosno davalac stana na korištenje, mogao s njim slobodno raspolagati i dodijeliti ga na korištenje prvotuženoj, temeljem ugovora o zakupu. Po zaključku Vrhovnog suda, kako u to vrijeme taj stan nije bio u sporu mogao je biti predmetom otkupa shodno odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, slijedom čega se nije moglo udovoljiti zahtjevu apelantice za utvrđenjem ništavosti ovih ugovora i pod uslovom da je ona imala aktivnu legitimaciju za njihovo pobijanje.
6. Apelantica je navela da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je za vrijeme rata živjela u Prijedoru u predmetnom stanu kojeg je zbog ratnih prilika i pritisaka morala napustiti. Svoje pravo na povrat stana u posjed temelji na činjenici postojanja ugovora o korištenju stana koji i danas postoji jer taj ugovor nikada ni pred jednim sudom ni pred bilo kojim organom uprave nije raskinut, otkazan, poništen ili utvrđen ništavim. U konkretnom postupku sudovi su primijenili zakon i svoje presude temelje na Zakonu o prestanku promjene, što, po ocjeni apelantice, predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava i što presude čine protuustavnim. Apelantica smatra da sudovi pogrešno kvalificiraju da je predmetni stan apelantice treba smatrati „napuštenom imovinom“, odnosno ničijom stvari (res derelicta), jer nedostaje konstituirajući elemenat za navedenu kvalifikaciju, a to je volja da se stvar napusti i da se napusti posjed stvari tako da zbog toga stvar postaje ničija odnosno napuštena. Pri svemu tome, apelantica zaključuje da su presude protuustavne i zbog toga što u primjeni materijalnog prava su sudovi propustili primijeniti Zakon o privatizaciji stanova u državnom vlasništvu RS po kojem je „stanarsko pravo“ postalo „imovinsko pravo“ tj. vlasništvo, a vlasnički zahtjevi ne zastarijevaju, a propis na temelju kojeg bi vlasnički zahtjev zastarijevao je protuustavan.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na dom i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do proizvoljnog miješanja u apelanticino pravo na dom i imovinu. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na dom i imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić