Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4444/12 (S. S.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4444/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 4444/12, rješavajući zahtjev Steve Skenderije za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Steve Skenderije za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Stevo Skenderija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, podnio je 14. decembra 2012. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) broj 11 0 K 007161 12 Kž od 13. novembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 007161 11 K od 15. decembra 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio „da se ne određuje upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora“, u trajanju od dvije godine i šest mjeseci koja je izrečena pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 007161 11 K od 15. decembra 2011. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 007161 11 K od 15. decembra 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 007161 12 Kž od 13. novembra 2012. godine, apelant je oglašen krivim što je, u vrijeme i mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude, upravljao putničkim motornim vozilom marke „Pežo 205" u kojem je prevozio osam putnika, postupio suprotno članu 174. stav 2 i članu 39. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 6/06, u daljnjem tekstu ZOOBS) u alkoholisanom stanju. Tom prilikom, kako je dalje navedeno, apelant je prešao vozilom na lijevu saobraćajnu traku namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera i desnim prednjim dijelom vozila udario u prednji bočni dio vozila „Opel Astra Karavan" kojim je upravljao Šurlan Nikola (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji se kretao svojom kolovoznom trakom iz suprotnog smjera. Navedeno je da je u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi teške tjelesne povrede zadobio apelantov saputnik, Goran Injac, od kojih povreda je 20. maja 2009. godine i preminuo, a da su teške tjelesne povrede zadobili pet saputnika iz apelantovog vozila te oštećeni i njegov saputnik. Slijedom navedenog, utvrđeno je da se apelant, kao učesnik u saobraćaju na putevima nije pridržavao saobraćajnih propisa i time da je ugrozio javni saobraćaj te da je doveo u opasnost život ljudi, pa je uslijed toga nastupila smrt jednog lica, čime je počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Okružni sud je, na osnovu člana 410. stav 3 u vezi sa stavom 1. KZ RS, a u vezi sa čl. 28., 32.i 37. stav 1 KZ RS, apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
3. Nadalje, Okružni sud je, na osnovu odredbe člana 61. KZ RS, apelantu izrekao mjeru bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom ,,B“ kategorije u trajanju od jedne godine, računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru, odnosno zdravstvenoj ustanovi za čuvanje i liječenje ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere. Apelant je, na osnovu člana 97. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) obavezan da plati troškove krivičnog postupka, a oštećeni je, na osnovu člana 107. stav 3. ZKP RS, sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza na glavnom pretresu, utvrdio, van razumne sumnje, da su se u radnjama apelanta, pobliže opisanim u izreci presude, stekla sva zakonska obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret.
4. U obrazloženju svoje presude, Vrhovni sud je, osvrćući se na žalbene navode, istakao da je činjenični opis radnje izvršenja krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim, onako kako je dat u izreci prvostepene presude, potpuno jasan i sadrži sve subjektivne i objektivne elemente bića krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. Navedeno je da takav opis u svemu usaglašen sa razlozima datim u obrazloženju te presude za odlučne činjenice, uključujući i one koje se osporavaju žalbenim tvrdnjama a odnose se na neposredan uzrok predmetne saobraćajne nezgode. Dalje, Vrhovni sud je istakao da Okružni sud nije povrijedio odredbu člana 158. ZKP RS, kada je odbio prijedlog apelanta da se izvrši rekonstrukcija saobraćajne nezgode jer je, u skladu sa svojim diskrecionim pravom iz člana 278. stav 2. ZKP RS, na glavnom pretresu odbio taj prijedlog a potom su, u skladu sa obavezom iz člana 304. stav 7. ZPK RS-a, u pobijanoj presudi dati razloge za takvu odluku.
5. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijane presude, sa aspekta iznesenih sadržaja iskaza svjedoka, vještaka i materijalnih dokaza i njihove analize, jasno proizilazi da je Okružni sud brižljivo i savjesno ocijenio svaki od dokaza optužbe i odbrane pojedinačno i u međusobnoj povezanosti i na osnovu takve ocjene izveo zaključak o svim činjenicama koje su od odlučnog značaja za krivicu apelanta. Također, Vrhovni sud je istakao da su u prvostepenoj presudi dati obrazloženi razlozi za ocjenu vjerodostojnosti iskaza apelanta i svjedoka Željka Rakovića u onom dijelu u kojem su protivrječni drugim provedenim dokazima, a naročito u pogledu bitnih saobraćajno
– tehničkih uslova u konkretnoj situaciji. Stoga je, kako je zaključio Vrhovni sud, Okružni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje slijedom kojeg je zaključio da su radnje apelanta u uzročnoj vezi sa nastalom saobraćajnom nezgodom.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Prigovara utvrđenom činjeničnom stanju te s tim u vezi navodi da su u prvostepenom postupku provedena tri vještačenja predmetne saobraćajne nezgode, te da iz sačinjenih nalaza proizilazi da se vještaci ne slažu o bitnim činjenicama koje se tiču odgovornosti učenika u saobraćajnoj nezgodi za njen nastanak. Navodi da je on, upravo iz tih razloga, predlagao provođenje dokaza rekonstrucije saobraćajne nezgode na licu mjesta, ali da je sud taj prijedlog odbio i na taj način mu povrijedio pravo na pravično suđenje. Smatra da su sudovi dužni da svoju odluku zasnivaju na stvarnom i istinito utvrđenom činjeničnom stanju, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza. U konkretnom slučaju, apelant smatra da bi sud ovim dokazom utvrdio da on nije skrivio saobraćajnu nezgodu. Pored toga, ističe da su njegov branilac i on podnijeli žalbe na prvostepenu presudu ali da Vrhovni sud nije dao detaljno i valjano obrazloženje za sve istaknute žalbene navode. Smatra da pravo na djelotvoran pravni lijek podrazumijeva obavezu suda da detaljno odgovori na sve žalbene navode i da dā valjano i detaljno obrazloženje o svim žalbenim pitanjima.
7. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio da se ne određuje upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora“, u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH po podnesenoj apelaciji protiv navedenih presuda. Podneseni zahtjev, izuzev navoda kojima osporava donesene presude, apelant nije obrazložio.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prvenstveno, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da razlozi, te dokazi koje je apelant dužan dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio „da se ne određuje upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora“, po pravosnažnoj presudi Okružnog suda ali da nije naveo ni jedan razlog kojim bi opravdao takav zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da u Republici Srpskoj postoje propisi koji reguliraju način i postupak za odlaganje izvršenja kazne zatvora – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske. Ovim zakonom je regulisano, između ostalog, u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev. U konkretnom slučaju apelant nije ponudio dokaze da je iskoristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju kaznenih sankcija Republike Srpske, a koje mu stoje na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda. Stoga Ustavni sud smatra da nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnom kršenju ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, odnosno da apelant nije ponudio nikakve razloge i dokaze koji bi bili dovoljni da bi Ustavni sud usvojio zahtjev za privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić