Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4739/10 (Ž. M.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Habeas corpus – postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4739/10
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4739/10, rješavajući apelaciju Žarka Milanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 14, člana 59 stav 2 alineje 1 i 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Žarka Milanovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, br. 11 0 K 005251 10 Kv-p od 15. oktobra 2010. godine i 011-0-Kpp-10-000 064 od 11. oktobra 2010. godine u odnosu na pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 istog člana Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Žarka Milanovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, br. 11 0 K 005251 10 Kv-p od 15. oktobra 2010. godine i 011-0-Kpp-10-000 064 od 11. oktobra 2010. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Žarko Milanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), br. 11 0 K 005251 10 Kv-p od 15. oktobra 2010. godine i 011-0-Kpp-10-000 064 od 11. oktobra 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. februara 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor 24. februara 2011. godine, a Okružni sud 2. marta 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Tužilaštva i Okružnog suda dostavljeni su apelantu 24. marta 2011. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Kpp-10-000 064 od 11. oktobra 2010. godine, koje je donio sudija za prethodni postupak, apelantu i saosumnjičenom Ranku Ševi (u daljnjem tekstu: saosumnjičeni) odredio pritvor u trajanju od jedan mjesec tako da može trajati apelantu do 9. novembra 2010. godine do 22,45 časova, a saosumnjičenom do 10. novembra 2010. godine do 15 časova. Pritvor im je određen iz pritvorskih razloga propisanih članom 197 stav 2 tačke a), b), v) i g Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS). U obrazloženju rješenja je navedeno da se iz naredbe o pokretanju i naredbe o proširenju istrage, koje su sa prijedlogom za određivanje pritvora podneseni tom sudu, vidljivo da je apelantu i saosumnjičenom stavljeno na teret da su bili pripadnici zločinačkog udruženja. Navedeno je da je predmetno zločinačko udruženje osnovano radi vršenja krivičnog djela otmice organizovanog početkom 2010. godine u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi pripadnicima zločinačkog udruženja na način da od oštećenog Stanislava Koljančića (u daljnjem tekstu: oštećeni) iz Banjaluke iznude novac u iznosu od 3.900.000,00 KM. Dalje, u obrazloženju je navedeno da je zločinačko udruženje organizovao za sada nepoznati organizator, a da su ga činili Izet Šahinović iz Bihaća, Boriša Delević iz Zenice, apelant, saosumnjičeni, Dalibor Džombić, Suad Filipović, notar iz Prijedora kao službeno lice, te još najmanje dva nepoznata izvršioca. Navedeno je da postoji osnovana sumnja da su apelant i svi ostali saosumnjičeni u vremenskom periodu od oko osam mjeseci organizovano pratili kretanje, navike i način života oštećenog znajući da oštećeni posjeduje imovinu veće vrijednosti. S tim u vezi, obrazloženo je da iz dokumentacije proizilazi da je apelant 5. oktobra 2010. godine u večernjim časovima putem telefona pozvao oštećenog (što je vidljivo iz listinga telefonskog broja koji je pripadao apelantu i iz iskaza oštećenog koji je interpretiran u rješenju) da se sastanu radi navodnog poslovnog dogovora u vezi sa prodajom kamenoloma u Bosanskom Brodu, svojina oštećenog, što su i učinili. Obrazloženo je i da su, nakon što se apelant sastao sa oštećenim u restoranu Stari mlin u Banjaluci i izašao s njim na parking ispred restorana na kom se nalazilo parkirano vozilo oštećenog, svi članovi zločinačkog udruženja na način preciziran u rješenju oteli oštećenog. Dalje je navedeno da su nakon otmice članovi zločinačkog udruženja prisilili oštećenog da potpiše ispravu kojom priznaje da je navodno Boriši Delaviću dužan 3.900.000,00 KM, koju je nakon toga notar Suad Filipović notarski obradio da bi izgledala ispravna. Nakon toga su, kako je navedeno u rješenju, oštećenog prisilili da potpiše i ugovor o zajmu, zasnivanju hipoteke i vansudskom poravnanju a sve na iznose i način preciziran u rješenju a koje je notarski obradio Suad Filipović, nakon čega su oštećenog pustili na slobodu i udaljili se u nepoznatom pravcu.
7. Obrazloženo je da iz svega navedenog proizilazi da postoji osnovana sumnja da su apelant, saosumnjičeni i ostala poimenično navedena lica i dva NN lica počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383 a) stav 2 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa krivičnim djelom otmice iz člana 165 stav 2 u vezi sa stavom 1 istog zakona. Navedeno je da prikupljeni dokazi ukazuju na to da se radi o dobro organizovanoj grupi koja je organizovana početkom 2010. godine radi vršenja navedenog krivičnog djela i u kojoj je svaki pripadnik imao ulogu i zadatak kako, kada, gdje i na koji način djelovati i preduzimati tačno određenu radnju. S tim u vezi je navedeno da postoji osnovana sumnja da su apelant i saosumnjičeni postupali kao članovi zločinačkog udruženja organizovanog od za sada nepoznatog organizatora, te da navedene okolnosti opravdavaju određivanja pritvora iz pritvorskih razloga navedenih u članu 197 stav 1 tačke a), b), v) i g) ZKPRS. U obrazloženju rješenja je, dalje, navedeno da, imajući u vidu da se najmanje dva pripadnika zločinačkog udruženja kriju odnosno nalaze u bjekstvu, te da su nedostupni organima krivičnog gonjenja, sud smatra da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva apelanta i saosumnjičenog. Naime, kako je navedeno u rješenju, postoji bojazan da bi osumnjičeni koji su nedostupni organima krivičnog gonjenja BiH mogli da pruže apelantu i saosumnjičenom utočište koje je bezbjedno s obzirom na to da je njihovo boravište nepoznato. Sem toga, navedeno je da apelant posjeduje i dvojno državljanstvo, državljanstvo BiH i državljanstvo Republike Srbije, zbog čega postoji bojazan da bi u slučaju puštanja na slobodu mogao pobjeći u Republiku Srbiju i na taj način postati nedostupan organima gonjenja BiH. Zbog svega navedenog, sudija za prethodni postupak je zaključio da je osnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantu i saosumnjičenom odredi pritvor po osnovu iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS.
8. Dalje je navedeno da, s obzirom na to da je, kako je rečeno, identitet još najmanje dva člana ovog zločinačkog udruženja nepoznat, a da je u daljnjem toku istrage potrebno pronaći sredstva izvršenja krivičnog djela (vatreno oružje koje je korišćeno tokom otmice), te istaknuto da bi se na tim predmetima mogli pronaći odgovarajući, prije svega, biološki tragovi koji bi ukazivali na identitet osumnjičenih. Stoga je Okružni sud zaključio da postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu apelanta i saosumnjičenog oni mogli uništiti ili sakriti navedene tragove i predmete koji su važni za krivični postupak. Takođe je navedeno da je u toku istrage potrebno saslušati veći broj svjedoka, prije svega lica koja su pomogla oštećenom nakon što su ga apelant i ostali osumnjičeni pustili na slobodu, a čiji je identitet još uvijek nepoznat (kao i identitet ostalih pripadnika ovog zločinačkog udruženja), kao i da je, prema saznanjima, oštećeni i ranije primao prijetnje, zbog čega je zaključeno da postoji bojazan od uticaja na svjedoke i saučesnike. Imajući u vidu navedeno, sudija za prethodni postupak je ocijenio opravdanim i prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora po osnovu iz člana 197 stav 1 tačka b)
ZKPRS.
9. Navedeno je da je osnovano određivanje pritvora i iz pritvorskog osnova navedenog u članu 197 stav 1 tačka v) ZKPRS jer prema svemu navedenom, a uzimajući u obzir i da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant i saosumnjičeni boravkom na slobodi mogli ponoviti isto krivično djelo. Sem toga, obrazloženo je da je osnovano određivanje pritvora i po pritvorskom osnovu iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Pri tom je navedeno da na osnovanost ukazuju okolnosti koje karakterišu način izvršenja krivičnog djela (do otmice je došlo u naseljenom mjestu, oteto je lice koje je poznato u sredini u kojoj radi i živi i da je to proizvelo značajan odjek u javnosti, da je pri otmici korišćeno vatreno oružje i brutalna sila nanošenjem tjelesnih ozljeda, te da je cilj otmice bilo pribavljanje velikog iznosa novca). Zbog istaknutog, sudija za prethodni postupak je zaključio da navedeno nedvojbeno ukazuje na to da postoje vanredne okolnosti zbog kojih bi puštanjem na slobodu apelanta i saosumnjičenog došlo do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda. Imajući u vidu navedeno, sudija za prethodni postupak je donio predmetno rješenje i odredio pritvor apelantu i saosumnjičenom.
10. Protiv navedenog rješenja apelant i saosumnjičeni su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 11 0 K 005251 10 Kv-p od 15. oktobra 2010. godine žalbe djelimično uvažio i preinačio osporeno prvostepeno rješenje tako što je apelantu određen pritvor zbog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačke a), b) i g) ZKPRS, a saosumnjičenom iz pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačke b) i g) ZKPRS, dok je u preostalom dijelu prvostepeno rješenje ostalo neizmijenjeno. U odnosu na određivanje pritvora apelantu žalbeno vijeće je navelo da je sudija za prethodni postupak dao jasna i argumentovana obrazloženje zašto postoje razlozi za određivanje pritvora po osnovu člana 197 stav 1 tačke a), b) i g) ZKPRS a što je detaljno interpretirano u rješenju. Međutim, navedeno je da nema konkretnih okolnosti koje ukazuju na bojazan da bi apelant na slobodi mogao počiniti novo krivično djelo pa je u tom dijelu Okružni sud i preinačio prvostepeno rješenje u odnosu na apelanta jer ne postoje osnovi za određivanja pritvora apelantu po osnovu razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka a) Evropske konvencije, te pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant, prije svega, ističe da nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti. Ove navode potkrepljuje tvrdnjom da iz činjeničnog opisa radnji za koje se tereti ne proizilaze obilježja krivičnog djela, da je i sam oštećeni potvrdio da su se sastali radi poslovnog razgovora, kao i da nije naveo da je on preduzimao bilo kakvu radnju u vezi sa otmicom. Takođe, osporava i listing telefonskih poziva i zaključke koji su izvedeni na osnovu njega, te smatra da je proizvoljna i nepotkrijepljena dokazima tvrdnja da je njegova uloga bila da oštećenog na prevaru dovede do mjesta gdje je trebalo izvršiti otmicu. Dalje, apelant osporava pravnu kvalifikaciju djela za koje se tereti tvrdeći da se član 383 a KZRS može primijeniti samo u odnosu na ona djela koja u sebi ne sadrže teže kažnjavanje učinioca ako je djelo učinjeno u sastavu «zločinačke organizacije», odnosno da je trebalo primijeniti član 165 stav 2 KZRS. S obzirom na to da se, prema apelantovom mišljenju, ne radi o krivičnom djelu iz člana 383 a KZRS, smatra da ni redovni sudovi ni Tužilaštvo nisu stvarno nadležni za vođenje postupka. Sem toga, apelant tvrdi da nisu ispunjeni uslovi za određivanje pritvora niti po jednom osnovu jer se u obrazloženjima osporenih rješenja ne navode koje bi on dokaze mogao sakriti, uništiti ili izmijeniti, na osnovu čega postoji osnovana bojazan da bi on preduzeo bilo kakve radnje u odnosu na ove dokaze. Apelant navodi i da nema dokaza da neki drugi dokazi koje bi mogao sakriti, uništiti i sl. uopšte postoje, odnosno da se radi o važnim dokazima. Tvrdi da nisu ispunjeni ni uslovi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. U prilog ovim tvrdnjama ističe da ima pravo na primjenu blažeg zakona, tj. člana 165 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, a za koje djelo je zaprijećena kazna zatvora do 10 godina, da u obrazloženju osporenih rješenja nema ničega što ukazuje na to da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda, kao i da u osporenim rješenjima nedostaju razlozi zbog kojih mu nije moguće izreći blažu mjeru umjesto mjere pritvora.
b) Odgovor na apelaciju
12. Okružni sud je u odgovoru datom u ime žalbenog vijeća tog suda i sudije za prethodni postupak na apelantove navode istakao da je osporenim rješenjima apelantu određen pritvor koji je nakon tog rješenja i produžavan u postupku u kom su mu pružena sva prava koja pripadaju osumnjičenom u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Dalje, ukazano je na to da su ocijenjeni i svi apelantovi prigovori koje je u toku postupka isticao, te da su dati jasni i obrazloženi razlozi u pogledu svih činjenica i okolnosti koje su uputile sud na zaključak da postoje razlozi propisani članom 197 stav 1 tačke a), b) i g) ZKPRS na osnovu kojih je apelantu određen (a nakon toga i produžen) pritvor.
13. Tužilaštvo je u odgovoru na apelantove navode istaknulo da je apelant lišen slobode na način i po postupku koji su propisani zakonom, da je imao mogućnost da se pred sudom izjasni o činjenicama na kojim je zasnivana osnovana sumnja, kao i o činjenicama na osnovu kojih su ocijenjeni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačke a), b) i g), te, najzad, da mu nije bila uskraćena mogućnost da pokrene žalbeni postupak u kom će sud ispitati zakonitost lišavanja slobode.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 100/09 – prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 196.
Opšte odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
Član 197. stav 1. tačke a), b) i g) Razlozi za pritvor (1) Ako postoje osnovi sumnje da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
g) u vanrednim okolnostima ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
(2) U slučaju iz tačke b) stav 1. ovoga člana, pritvor će se ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 13 Evropske konvencije
17. Vezano za dopustivost apelacije u odnosu na apelantove navode o povredi prava garantovanih članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 005251 10 Kv-p od 15. oktobra 2010. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. oktobra 2010. godine, a apelacija je podnesena 4. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu u kom se pokreće pitanje kršenja prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 13 Evropske konvencije ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
19. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima o određivanju pritvora prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije.
20. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
21. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojima je apelantu određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju «utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe» protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su preuranjeni navodi iz apelacije u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
22. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispunjava uslove u pogledu dopustivosti, jer je preuranjena u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.
VII.Meritum
23. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 i člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu i bezbjednost
24. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
25. Član 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
26. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na slobodu i bezbjednost svode se na tvrdnju da u osporenim rješenjima nedostaju razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, te da ne postoje pritvorski razlozi utvrđeni u članu 197 stav 1 tačke a), b) i g) ZKPRS.
27. Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, lice može biti pritvoreno samo u okviru krivičnog postupka, da bi bilo izvedeno pred nadležni sud zbog osnovane sumnje da je počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Jėčius v. Litvanija, aplikacija broj 34578/97, stav 50, ECHR 2000-IX). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo. Dalje, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojim se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom. Pri tome, u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Najzad, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti.
28. Sem toga, Ustavni sud ukazuje na to da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u osporenim rješenjima navedeno da se pritvor određuje zbog postojanja osnovane sumnje da su počinjena krivična djela propisana KZRS, koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja navedenih djela, te da je pritvor određen na osnovu odluke nadležnog suda a po obrazloženom prijedlogu Tužilaštva iz razloga utvrđenih relevantnim odredbama ZKPRS na način i u postupku propisanom zakonom. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da je u osporenim rješenjima postojanje osnovane sumnje ocijenjeno na osnovu velikog broja dokaza koji, prema mišljenju Ustavnog suda, «mogu zadovoljiti objektivnog promatrača u ocjeni da su lica koja su u pitanju mogla počiniti krivična djela koja im se stavljaju na teret». Ustavni sud, s tim u vezi, ne smatra da je obrazloženje redovnih sudova u tom pogledu proizvoljno, te da bi se moglo dovesti u pitanje poštovanje standarda iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
30. Dalje, u pogledu navoda da u osporenim rješenjima nije utvrđeno postojanje pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačke a) i b) ZKPRS, Ustavni sud primjećuje da obrazloženja osporenih rješenja u pogledu ispunjenosti uslova sadržanih u navedenoj odredbi ZKPRS sadrže navode o dokazima koje je trebalo prikupiti i na koje je Tužilaštvo ukazalo u prijedlogu za određivanje pritvora. Navedena obrazloženja, prema mišljenju Ustavnog suda, sadrže argumente iz kojih je vidljivo zbog čega su ti dokazi značajni u konkretnom slučaju, te posebno zbog čega postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu apelanta i saosumnjičenog ti dokazi mogli biti uništeni ili sakriveni. Ustavni sud smatra da je navedeno i detaljno obrazloženje zašto postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu apelant mogao pobjeći i tako postati nedostupan organima krivičnog gonjenja u BiH, a Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka u skladu sa standardima Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud u navedenim obrazloženjima u pogledu postojanja osnova za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačke a) i b) ne vidi proizvoljnost koja bi mogla dovesti u pitanje poštovanje standarda člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
31. U pogledu tvrdnji da nisu ispunjeni uslovi za određivanje pritvora u smislu člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, Ustavni sud primjećuje da obrazloženja sadrže analizu razloga i okolnosti konkretnog slučaja na osnovu kojih su sudovi ocijenili postojanje ovog pritvorskog razloga pri donošenju rješenja (visina zaprijećene kazne za krivično djelo, okolnosti konkretnog slučaja kao što su način i sredstva kojim je djelo počinjeno, posljedice koje je uzrokovalo, način djelovanja i organizovanost osumnjičenih prilikom izvršenja krivičnog djela, njihovo ponašanje nakon izvršenja djela, ličnost oštećenog i sl.). Ustavni sud smatra da se obrazloženja data u vezi sa ovim pritvorskim osnovom ne mogu smatrati proizvoljnim u smislu da su sudovi propustili da ocijene bilo koju od pretpostavki za određivanje pritvora u skladu sa citiranom odredbom, te da bi bilo dovedeno u pitanje poštovanje standarda iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
32. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je prekršeno pravo iz člana 5 stav 1 tačka c), te stav 3 istog člana Evropske konvencije. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da apelant nije detaljnije obrazložio u čemu se, prema njegovom mišljenju, sastoji kršenje prava iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije, već tvrdnje o kršenju ovog člana veže za kršenje prava iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, za što je Ustavni sud već dao obrazloženje koje neće ponovno iznositi.
33. U vezi sa apelantovim navodima da su mu prekršena i prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da član 5 stav 4 Evropske konvencije garantuje licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost, kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76 i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, takođe, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kom učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost inicijalnog rješenja o određivanju pritvora na osnovu kog je lišen slobode, jer apelantu nije bila uskraćena zakonska mogućnost podnošenja žalbe protiv rješenja sudije za prethodni postupak. Ustavni sud primjećuje i da je o apelantovoj žalbi Okružni sud odlučio u vrlo kratkom vremenu, te da iz činjenica predmeta nije vidljivo da je apelantu bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva i činjenicama i dokazima na kojim je prijedlog za određivanje pritvora zasnovan. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine (objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je, između ostalih, razmatrao i apelaciju istog apelanta podnesenu protiv rješenja o produženju pritvora, istakao da je član 5 stav 4 Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13 Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu već iznesene zaključke u ovoj odluci u odnosu na član 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode o kršenju prava na efektivni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 člana 5 Evropske konvencije kada je apelant lišen slobode na osnovu odluke suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju uslova propisanih zakonom za određivanje pritvora, kada su odluke suda donesene uz poštovanje procesnih i materijalnih garancija, kao i kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da žalbom ospori rješenje kojim mu je pritvor određen, odnosno kada je drugostepeni sud u kratkom roku preispitao zakonitost i osnovanost pritvora u najširem smislu.
38. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić