Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-479/10 (M. P.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-479/10

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 479/10, rješavajući apelaciju Milovana Palikuće, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milovana Palikuće podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000350 09 Rev od 20. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 000350 09 Gz od 26.

februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 000350 01 P od 11. decembra 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milovan Palikuća (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kog zastupa Višnja Hrgić, advokat iz Prnjavora, podnio je 3. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 000350 09 Rev od 20. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 000350 09 Gz od 26. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 000350 01 P od 11. decembra 2008. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i zastupnika tuženih R. P., V. B. i B. P. zatraženo je 21. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 27, 25. i 28. oktobra 2010. godine. Zastupnik tuženih R. P., V. B. i B. P. nije dostavio odgovor.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. aprila 2011. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je podnio tužbu protiv tuženih R. P., V. B., i B. P. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja ništavosti kupoprodajnih ugovora o nepokretnosti (u izreci presude navedene oznake i površine nepokretnosti) od 7. juna 2000. godine između apelantovog brata Lj. P. (u daljnjem tekstu: apelantov brat) kao prodavca i R. P. kao kupca i od 3. jula 2000. godine između apelantovog brata kao prodavca i V. B. kao kupca i aneks ovog ugovora od 13. jula 2000. godine, te ugovora o poklonu nepokretnosti (u izreci presude navedene oznake i površine nepokretnosti) od 8. avgusta 2000. godine između apelantovog brata i R. P. (u daljnjem tekstu: sporni ugovori), što su tuženi dužni da priznaju i apelantu izdaju valjanu ispravu na osnovu koje bi se izvršio upis promjena svojine u zemljišnim knjigama. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelant je naveo da njegov brat nije bio sposoban za zaključivanje navedenih ugovora, jer je bio psihički bolestan.

7. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 000350 01 P od 11. decembra 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, te obavezan apelant da tuženim solidarno naknadi troškove postupka, a preostali dio zahtjeva za naknadu troškova Osnovni sud je odbio. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da se, u skladu sa članom 26 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ugovor zaključuje saglasnošću volja, a izjava volje, u smislu člana 28 istog zakona, mora biti učinjena slobodno. Odredbama člana 56 stav 1 ZOO-a propisano je da je za zaključivanje ugovora potrebno da ugovarač ima poslovnu sposobnost, odnosno da ako nedostaje poslovna sposobnost takvi ugovori su u smislu člana 52 ZOO-a ništavi. U toku postupka sprovedeni su dokazi koje je apelant predložio i to: saslušanje apelanta, medicinska dokumentacija od koje niti jedan nalaz i mišljenje nije sačinjen u vrijeme zaključenja ugovora (najstariji nalaz izdat 22. maja 2001. godine), uvid u spis i rješenje od 15. oktobra 2001. godine na osnovu kog je apelantovom bratu oduzeta poslovna sposobnost, te saslušanje svjedoka. Osnovni sud je istakao da iako su ovi dokazi valjana dokazna sredstva, oni nisu, sami po sebi, dovoljni za utvrđenje da li je apelantov brat u vrijeme zaključenja spornih ugovora bio sposoban za normalno rasuđivanje i da li je bio u stanju da se brine o svojim pravima i interesima, odnosno da li je zbog bolesti bio poslovno nesposoban. Naime, nedostaje dokaz vezan za tok bolesti apelantovog brata, čega je bio svjestan i apelant, budući da je predložio da se sprovede psihijatrijsko vještačenje, međutim, apelant je posredno odustao od sprovođenja ovog dokaza tako što nije platio troškove za vještačenje, kako je predviđeno odredbama člana 385 stav 3 ZPP. Osnovni sud je istakao da kako apelant u smislu odredbi čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazao da je njegov brat bio poslovno nesposoban u vrijeme zaključenja spornih ugovora, to je odbio njegov tužbeni zahtjev.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 78 0 P 000350 09 Gz od 26. februara 2009. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da, u skladu sa odredbama člana 56 stav 1 ZOO-a, za zaključivanje punovažnih ugovora potrebno je da ugovarač ima poslovnu sposobnost. Navedena odredba ne propisuje kakva treba biti poslovna sposobnost, a kako su ugovori zaključeni između fizičkih lica, to treba biti opšta poslovna sposobnost. Iz rješenja Osnovnog suda od 15. oktobra 2001. godine proizilazi da je apelantovom bratu oduzeta poslovna sposobnost. Vještak neuropsihijatar je izjavio, a to je vidljivo i iz medicinske dokumentacije, da je apelantov brat liječen u periodu od 9. maja 2001. godine do 22. maja 2001. godine na neurološkoj klinici, a u periodu od 28. novembra 2001. godine do 6. januara 2002. godine na psihijatrijskoj klinici. Međutim, prije 7. juna 2000. godine ne postoji dokumentacija da se apelantov brat liječio, a sporne ugovore je zaključio u periodu od 7. juna do 8. avgusta 2000. godine. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 123 i 126 ZPP.

9. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 78 0 P 000350 09 Rev od 20. novembra 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je za zaključivanje pravno valjanog ugovora potrebno da se stranke usaglase o bitnim sastojcima ugovora (član 26 ZOO-a) i da njihova volja bude izražena slobodno i ozbiljno (član 28 ZOO-a). Odredbama člana 56 stav 1 ZOO-a propisano je da je za zaključenje punovažnog ugovora potrebno da ugovarač ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora. Dakle, lice koje ne može da shvati značaj svojih radnji i upravljanja svojim postupcima ne može ni da izrazi pravno valjanu volju za zaključivanje ugovora tako da takav ugovor nije pravno valjan. Potpuna poslovna sposobnost ugovorne strane da zaključi valjan ugovor pravno je relevantna samo ako je postojala u momentu zaključivanja ugovora, ali ne i ako je nastala nakon toga. Vještak psihijatar je u nalazu od 6. septembra 2007. godine zaključio da priložena medicinska dokumentacija nije mjerodavna da bi se moglo odgovoriti na pitanje da li je apelantov brat bio poslovno sposoban, jer se radi o dokumentaciji koja datira deset mjeseci od zaključivanja ugovora. U dopuni nalaza i mišljenja ovaj vještak je uzeo u obzir i iskaze svjedoka, ali je naveo da bez ponovnog saslušanja ovih svjedoka ne može dati valjano mišljenje o predmetu vještačenja. Međutim, kako apelant nije uplatio predujam od 2.000,00 KM za izvođenje dokaza ponovnim saslušanjem ovih svjedoka u prisustvu vještaka psihijatra, sud je odustao od izvođenja ovog dokaza. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da je njegov brat bio potpuno poslovno nesposoban da zaključi sporne ugovore.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je on tokom postupka dokazao da se njegov brat u vrijeme zaključenja spornih ugovora nije ponašao kao zdrav čovjek, odnosno da mu je nakon godinu dana od zaključenja spornih ugovora oduzeta poslovna sposobnost. Apelant navodi da je konačan nalaz o tome da li je njegov brat u vrijeme zaključenja spornih ugovora bio poslovno sposoban morao dati vještak neuropsihijatar, da se spis njemu i dostavio radi davanja nalaza, da je ovaj vještak u prvom nalazu tvrdio da postoji u medicinskoj dokumentaciji osnov za analizu psihičkog stanja i sposobnosti za zaključivanje ugovora, međutim, vještak je tražio da se saslušaju parnične stranke i svjedoci. Budući da je navedeno suprotno odredbama ZPP, njegov punomoćnik se protivio ovakvom zahtjevu. Sud je odlučio da se svi saslušani svjedoci ponovo saslušaju u prisustvu vještaka. Apelant navodi da su svi zahtjevi navedenog vještaka bili propraćeni zahtjevima da mu se isplate enormni iznosi, što je bilo bespotrebno, odnosno da je bio „iscrpljen“ finansijskim uplatama za ovog vještaka (ukupan iznos od 1.000,00 KM), tako da nije bio u mogućnosti da isplati novih 2.000,00 KM. Zbog toga je sud donio rješenje da ovaj dokaz nije niti sproveden, zbog čega je odbijen njegov tužbeni zahtjev, a uplaćeni iznos je „propao“.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je istakao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, odnosno da apelant u postupku nije dokazao da su promjene u zdravstvenom stanju njegovog brata postojale u vrijeme zaključenja spornih ugovora.

12. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Osnovni sud je istakao da je usvojio apelantov prijedlog za sprovođenje vještačenja, ali da apelant, u smislu člana 385 ZPP, nije predujmio sve troškove vještačenja, niti je u toku postupka predložio da zbog njegovog slabog imovinskog stanja troškovi vještačenja „padnu“ na teret budžetskih sredstava, u skladu sa članom 400 ZPP. V.Relevantni propisi

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Član 28. stav 2.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 56. stav 1.

(1) Za zaključenje punovažnog ugovora potrebno je da ugovarač ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora.

15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.

58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 385.

Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je da po nalogu suda unaprijed položi iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati povodom izvođenja dokaza.

[...] Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku koji sud odredi.

[...].

Član 400.

Sud će osloboditi od plaćanja troškva postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice.

Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvata oslobađanje od plaćanja taksa i oslobađanje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa. Sud može osloboditi stranke od plaćanja svih troškova ili jednog dijela troškova postupka.

Član 402.

Odluku o oslobađanju od plaćanja troškova postupka donosi prvostepeni sud na prijedlog stranke.

[...] VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 000350 09 Rev od 20. novembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. decembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 3. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. Prije svega, Ustavni sud nalazi da se radi o postupku u kom je apelant tražio poništenje spornih ugovora tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenljiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

23. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne može utvrditi da je obrazloženje redovnih sudova proizvoljno. Naime, iz obrazloženja presuda slijedi da je u smislu člana 26 ZOO-a za zaključivanje pravno valjanog ugovora potrebno da se stranke usaglase o bitnim sastojcima ugovora, da je u smislu člana 28 istog zakona potrebno da njihova volja bude izražena slobodno i ozbiljno, te da je odredbama člana 56 stav 1 ZOO-a propisano da je za zaključenje punovažnog ugovora potrebno da ugovarač ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora. Dakle, lice koje ne može da shvati značaj svojih radnji i upravljanja svojim postupcima ne može ni da izrazi pravno valjanu volju za zaključivanje ugovora tako da takav ugovor nije pravno valjan. U konkretnom slučaju, vještak psihijatar je zaključio da priložena medicinska dokumentacija nije mjerodavna da bi se moglo odgovoriti na pitanje da li je apelantov brat bio poslovno sposoban, jer se radi o dokumentaciji koja datira deset mjeseci od zaključivanja ugovora, a kako apelant u smislu odredbi čl. 7 i 123 ZPP dokazima koje je predložio nije dokazao da je njegov brat bio poslovno nesposoban u vrijeme zaključenja spornih ugovora, to je odbio njegov tužbeni zahtjev. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovom dijelu neosnovani.

25. U odnosu na apelantovo ukazivanje da je vještak tražio da se ponovo saslušaju svjedoci, odnosno da je sud odlučio da se svi saslušani svjedoci ponovo saslušaju u prisustvu vještaka, a to nije izvršeno, jer on nije bio u mogućnosti da podmiri troškove, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje redovnih sudova iz kojih slijedi da je apelant predložio da se sprovede psihijatrijsko vještačenje, međutim, on je posredno odustao od sprovođenja tog dokaza tako što nije platio troškove za vještačenje, kako je predviđeno odredbama člana 385 stav 3 ZPP, te na stav iz odgovora na apelaciju da apelant nije tokom postupka predložio oslobađanje od troškova u smislu člana 400 ZPP (Ustavni sud nalazi da suprotno ne proizilazi iz dostavljene dokumentacije). Ako se ima u vidu da odredbe člana 385 st. 1 i 3 propisuju: Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je da po nalogu suda unaprijed položi iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati povodom izvođenja dokaza. Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku koji sud odredi, te da odredbe čl. 400 stav 1 i 402 stav 1 ZPP propisuju Sud će osloboditi od plaćanja troškva postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice. Odluku o oslobađanju od plaćanja troškova postupka donosi prvostepeni sud na prijedlog stranke, slijedi da navedena obrazloženja redovnih sudova nisu proizvoljna, odnosno Ustavni sud nalazi da su i ovi navodi neosnovani.

26. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da obrazloženja presuda redovnih sudova ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost.

28. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-479/10 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio