Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1703/09 (N. M.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Radni odnos
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1703/09
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1703/09, rješavajući apelaciju Neđe Mišeljića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Neđe Mišeljića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 055979 12 Rev od 11. septembra 2012. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Neđi Mišeljiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Neđe Mišeljića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 055979 12 Rev od 11. septembra 2012. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Neđo Mišeljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnio je 1. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem 71 0 P 055979 P. Apelant je dopunio apelaciju 9. novembra 2009. godine, 5. maja 2011. godine i 24. avgusta 2011. godine. Predmetna apelacija je evidentirana u Ustavnom sudu kao AP 1703/09.
2. Apelant je 27. novembra 2012. godine podnio novu apelaciju kojom je osporio u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 055979 12 Rev od 11. septembra 2012. godine. Apelacija je kod Ustavnog suda evidentirana pod brojem AP 4061/12.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod br. AP 1703/09 i 4061/12 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji oba predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1703/09.
4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 13. oktobra 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 10. januara 2012. godine i spis predmeta. Od Osnovnog suda je ponovo 7. novembra 2012. godine zatražen spis predmeta. Od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), kao i od Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju - Direkcija za obnovu i izgradnju je 15. maja 2012. godine zatražen odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je 3. decembra 2012. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
5. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. oktobra 2009. godine, a spis predmeta 16. novembra 2012. godine, dok je odgovor na apelaciju Okružni sud dostavio 23. maja 2012. godine, a Direkcija za obnovu i izgradnju 25. maja 2012. godine. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. decembra 2012. godine.
6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 28. oktobra 2009. godine, Okružnog suda i Direkcije za obnovu i izgradnju 7. novembra 2012. godine, a Vrhovnog suda 11. decembra 2012. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Rješenjem Republičke direkcije za obnovu i izgradnju RS (u daljnjem tekstu: Direkcija) broj 111-1608/05 od 23. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno Odlukom Odbora državne uprave za žalbe RS broj 127-196/05 od 3. novembra 2005. godine, apelant je preveden u status državnog službenika i raspoređen na poslove i zadatke višeg stručnog saradnika za poslove građenja i nadzora.
9. Protiv Odluke Odbora državne uprave za žalbe RS broj 127-196/05 od 3. novembra 2005. godine apelant je 10. decembra 2005. godine Okružnom sudu podnio tužbu zbog nepravilno i nezakonito donesene odluke o njegovom raspoređivanju. Naime, tužbom u ovoj pravnoj stvari apelant je osporavao Odluku tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) broj 127-196/05 od 3. novembra 2005. godine kojom je odbijena njegova žalba izjavljena na Rješenje Republičke direkcije za obnovu i izgradnju broj 111-1608/05 od 23 septembra 2005. godine, a kojom je apelant raspoređen na poslove i zadatke višeg stručnog saradnika za poslove građenja i nadzora u Odjeljenju za građenje i nadzor u okviru tehničkog sektora.
10. Rješenjem Okružnog suda broj U-981/05 od 21. decembra 2005. godine tužba je odbačena i predmet ustupljen na dalji postupak Osnovnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.
11. Nakon toga, apelant je podnescima od 11. januara, 23. marta i 11. septembra 2007. godine i 20. marta 2009. godine tražio informacije od Osnovnog suda u kojoj je fazi postupak, urgirajući da se on završi, a u izjašnjenju na navode odgovora tužene od 10. novembra 2009. godine predložio je da se u konkretnoj pravnoj stvari zakaže pripremno ročište.
12. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 055979 06 P od 22. juna 2009. godine tužba je vraćena apelantu radi ispravke i dopune, što je apelant učinio 7. jula 2009. godine.
13. Pripremno ročište je održano 18. januara 2010. godine, a glavna rasprava 18. februara i 25. marta 2010. godine.
14. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 055979 P od 26. aprila 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se kao nezakonito poništi Rješenje tužene broj 111-1608/05 od 23. septembra i Odluka broj 127-196/05 i da se tužena obaveže da apelanta rasporedi na poslove i radne zadatke „samostalnog stručnog saradnika na poslovima nadzora“, uz naknadu apelantu iznosa od 10.000,00 KM na ime nematerijalne štete nastale poništavanjem rješenja (usljed narušavanja časti, dostojanstva i ugleda ličnosti). Takođe, apelant je obavezan da na ime troškova parničnog postupka tuženoj isplati iznos od 1.030,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude, dok je preostali dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, tužene odbijen.
15. Kako je Osnovni sud utvrdio, relevantan propis za rješavanje ove pravne stvari je Zakon o administrativnoj službi u upravi RS („Službeni glasnik RS“ br. 16/02, 62/02, 38/03, 49/06 i 20/07-7, u daljem tekstu: Zakon o administrativnoj službi). Iz navoda tužbe, kao i iz izvedenih dokaza nesporno proizilazi da je apelant radno angažovan kod tužene Direkcije na mjestu „višeg stručnog saradnika za poslove nadzora i građenja“, a ranije na mjestu „samostalnog stručnog saradnika za poslove nadzora“, a sve imajući u vidu odredbu člana 32 stav 1 tač. 8 i 9 Zakona o administrativnoj službi, koji je bio u primjeni u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Pored navedenog, Osnovni sud je imao u vidu i Uredbu Vlade RS o kategorijama državnih službenika („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/03), koja je važila u vrijeme utuženja. Kako je Osnovni sud naveo, odredbom člana 3 pomenute Uredbe je definisano ko se smatra državnim službenikom po kategorijama radnih mjesta. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da apelant kao državni službenik, koji je zaposlen u organu republičke uprave i koji obavlja poslove osnovne djelatnosti istog organa, može od poslodavca (rukovodioca) republičkog organa uprave biti raspoređen zbog potrebe procesa i organizacije rada na svako radno mjesto koje odgovara stepenu i vrsti njegove stručne spreme, znanju i sposobnostima. Kako je dalje utvrdio Osnovni sud, iz pobijanog rješenja i odluke ne proizilazi da su time povrijeđena apelantova prava kao radnika (državnog službenika), niti se može zaključiti da je apelant raspoređen na drugo radno mjesto koje ne odgovara stručnim i radnim sposobnostima apelanta, da mu je smanjena plata ili druge prinadležnosti proistekle iz radnog odnosa, da je raspoređen na radno mjesto sa obavezom izvršavanja većeg broja poslova i zadataka u odnosu na raniji vremenski period. Prema mišljenju Osnovnog suda, te činjenice, osim paušalno istaknutih tvrdnji, apelant nije dokazao, u smislu odredbe čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 53/03, 73/05 i 53/06, u daljnjem tekstu: ZPPRS). Naprotiv, prvostepenim pobijanim rješenjem apelant je samo preveden u status državnog službenika i raspoređen na poslove i zadatke „višeg stručnog saradnika za poslove građenja i nadzora“. Naime, ne može se, prema ocjeni Osnovnog suda, iz promjene naziva radnog mjesta učinjenog donošenjem rješenja od poslodavca izvesti zaključak da se radi o nezakonitom aktu, kada takvim rješenjem poslodavac nije izmijenio ranije stečena prava radnika. Nesporno je da je u vrijeme donošenja pobijanog rješenja i odluke tužene važeći Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Republičke direkcije za obnovu i izgradnju broj 020-136/05 od 7. marta 2005. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik iz 2005. godine) kasnije proglašen neustavnim iz razloga jer on nije objavljen u „Službenom glasniku RS“. Međutim, kako je zaključio Osnovni sud, u situaciji kada je radno mjesto na koje je preveden (promijenjen status) apelant bilo definisano tada važećim Zakonom o administrativnoj službi, i to odredbom člana 40, te Uredbom o načelima za unutrašnju organizaciju i sistematizaciju radnih mjesta u upravi RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/03), i to čl. 28 i 29, te kada je plata državnih službenika tada važećim zakonom definisana, ne može se govoriti o nezakonitosti pobijanog rješenja i odluke, niti uticaju na njega zbog okolnosti da je pomenuti pravilnik kojim se samo bliže određuje primjena zakonskih odredbi proglašen neustavnim.
16. Najzad, kako je naveo Osnovni sud, konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom apelant je, između ostalog, zahtijevao da se tužena obaveže nadoknaditi apelantu iznos od 10.000,00 KM na ime nematerijalne štete nastale poništavanjem rješenja, odnosno nastale usljed narušavanja časti, dostojanstva i ugleda ličnosti apelanta. Osnovni sud je istakao da, u smislu odredbe člana 97 Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03, 20/07, prečišćen tekst, 55/07, u daljem tekstu: ZOR) radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca koju pretrpi na radu ili u vezi sa radom, osim ako je šteta nastala zbog njegove krivice ili nepažnje. Ukoliko radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan da mu štetu nadoknadi po opštim načelima odgovornosti za štetu, a na primjenu odredbi Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO) upućuju čl. 97 i 99 ZOR-a (104 i 106 prečišćenog teksta). Konkretno, odredba člana 198 ZOO definiše posebno naknadu materijalne štete u slučaju povrede časti i širenja neistinitih navoda. Sama štetna radnja povrede građanske časti može biti dvojaka, i to kao uvreda i kao kleveta. Kako je zaključio Osnovni sud, osim paušalnih navoda, apelant, u smislu odredbe čl. 7, 123 i 126 ZPPRS na okolnosti nastanka potraživane štete, odnosno zakonom priznatih vidova štete nije predložio izvođenje nijednog dokaza, a sve i da je dokazao nastanak nekog od zakonom priznatih vidova štete, apelant je, shodno principu tereta dokazivanja, bio u obavezi i dokazati visinu štete, što u konkretnoj pravnoj stvari apelant nije učinio. Slijedom navedenog, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude i apelantov tužbeni zahtjev odbio.
17. Apelant je 21. maja 2010. godine podnio žalbu na prvostepenu presudu.
18. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 055979 10 Gž od 30. decembra 2010. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je, potvrđujući prvostepenu presudu, utvrdio da prvostepeni sud i tužena - prilikom donošenja rješenja i odluke kojim je apelant raspoređen na radno mjesto višeg stručnog saradnika - nisu nezakonito postupali. Pravilnost i zakonitost navedene presude apelant je pobijao žalbom ističući da je počinjena povreda odredbe čl. 8 i 10 ZPPRS, zbog toga što je dio tužbenog zahtjeva, kako ga je apelant opredijelio na ročištu od 25. marta 2010. godine, izostao u izreci Rješenja Direkcije broj 36-III-834/0 od 3. oktobra 2001. godine o raspoređivanju apelanta. Navedeni pravilnik koji je donesen 7. marta 2005. godine, a na kojem su zasnovani rješenje i odluka tužene čije poništenje traži, proglašen je neustavnim, pa je apelant smatrao da je pri donošenju navedenih odluka trebalo primijeniti Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji iz 2001. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik iz 2001. godine). Činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, s obzirom na izvedene dokaze, prihvatio je i Okružni sud nalazeći da navodi žalbe ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Okružni sud je zaključio da rješenja tužene nisu nezakonita, a apelant nije dokazao da je u toku postupka trpio štetu usljed povrede časti i ugleda, te usljed toga duševne bolove. Stoga je, prema ocjeni Okružnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev. Dalje, kako je naveo Okružni sud, prvostepeni sud je zaključio da apelant nije ni pretrpio štetu, pa da tužena nije odgovorna za nju, te da apelant nije dokazao osnov, niti visinu štete, pa je odluka prvostepenog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete pravilna i zakonita.
19. Apelant je 7. marta 2011. godine podnio reviziju na drugostepenu presudu.
20. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 055979 12 od 11. septembra 2012. godine apelantova revizija je odbijena. Nalazeći da su odluke tužene kojima je izabran na radno mjesto višeg stručnog saradnika za poslove građenja i nadzora nezakonite, apelant je u reviziji isticao da su one donesene na osnovu Pravilnika iz 2005. godine koji nije zakonit. Odredbama člana 67. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 29/94 i 23/98) je propisano da zakoni, drugi propisi i opšti akti koji na osnovu odluke suda prestaju da važe ne mogu da se primjenjuju na odnose koji su nastali prije dana objavljivanja odluke suda ako do tog dana nisu pravosnažno riješeni. Kako je naveo Vrhovni sud, nije sporno da je Odlukom Ustavnog suda RS broj U- 63/05 od 29. oktobra 2008. godine utvrđeno da Pravilnik iz 2005. godine nije u skladu sa zakonom i Ustavom, jer on prije primjene nije objavljen u „Službenom glasniku RS“. Kako je Rješenje tužene broj 111-1608/05 od 23. septembra 2005. godine, kada je protiv njega odbijena apelantova žalba Odlukom Odbora državne uprave za žalbe broj 127-196/05 od 3. novembra 2005. godine, postalo pravosnažno, pravilnim se, prema ocjeni Vrhovnog suda, ukazuje stav nižestepenih sudova da, shodno odredbama člana 67. Zakona o Ustavnom sudu RS, pobijane odluke tužene nisu nezakonite, jer su postale pravosnažne 2005. godine. Dalje, Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U-63/05 od 29. oktobra 2008. godine je 11. novembra 2008. godine objavljena u „Službenom glasniku RS“, tj. nakon pravosnažnosti pobijanih odluka tužene. Slijedom datih razloga neosnovani su revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 10. ZPPRS, te odredbe člana 67 Zakona o Ustavnom sudu RS. Kako su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da, shodno datim razlozima, nisu nezakonite odluke tužene, to je pravilan i zaključak nižestepenih sudova da nema osnova apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete u smislu odredaba člana 200 ZOO. Iz navedenih razloga, a s obzirom na to da se apelantovom revizijom ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, a niti je ona zahvaćena nedostacima na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, sud je odbio apelantovu reviziju primjenom člana 248 ZPPRS.
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant je u prvobitno podnesenoj apelaciji broj AP 1703/09 istakao da njegovu tužbu u parničnom postupku od 10. decembra 2005. godine Osnovni sud nije uzeo uopšte u rad, pa je stoga došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je tužbu Osnovnom sudu dostavio 10. decembra 2005. godine, a da prvostepeni sud do momenta podnošenja apelacije 1. juna 2009. godine još nije donio prvostepenu odluku. Iznoseći hronološki tok pravnih radnji koje je preduzeo, apelant je naveo da je podnio tužbu radi poništenja akta Vlade RS - Odbora državne uprave za žalbe 10. decembra 2005. godine. Tužbu je, kako se dalje navodi u apelaciji, podnio zbog nepravilno donesene odluke o njegovom raspoređivanju na mjesto višeg stručnog saradnika za poslove građenja i nadzora kod poslodavca - tužene Direkcije. Okružni sud je 21. decembra 2005. godine donio rješenje kojim predmet ustupa Osnovnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom. Apelant je naveo da od toga dana pa sve do podnošenja ove apelacije Osnovni sud po navedenoj tužbi nije preduzeo nijednu radnju i pored činjenice da je apelant sudu uputio četiri urgencije. Izostanak pružanja sudske zaštite po tužbi, kao i izostanak donošenja zakonitog pravilnika apelanta je doveo u neravnopravnu poziciju i odnos u radnom kolektivu zbog čega trpi povrede prava na rad. U dopuni apelacije od 5. maja 2011. godine apelant je naveo da nije izvršena Odluka Ustavnog suda RS broj U-63/05 kojom je utvrđeno da Pravilnik iz 2005. godine nije u saglasnosi sa Ustavom i zakonom. Apelant je naveo da zbog toga trpi nematerijalnu štetu većeg obima koja se ogleda u duševnom bolu i „ponižavajućem položaju na poslu“ zbog čega za svaku od ovih godina potražuje iznos od po 7.000,00 KM. Takođe, u dopuni apelacije od 5. maja 2011. godine apelant je naveo Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 055979 10 Gz od 30. decembra 2010. godine, ističući nepravilnosti u radu Direkcije povod primjene Odluke Ustavnog suda RS broj U-63/05 od 29. oktobra 2008. godine.
22. U apelaciji broj AP 4061/12 apelant je naveo da je Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 055979 12 od 11. septembra 2012. godine povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer osporena presuda ne sadrži uopšte razloge za odbijanje revizije. Navedeno je da se Presudom Vrhovnog suda (strana 3) „samo konstatuje da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da odluke tužene nisu nezakonite“ i pored činjenice da apelant sudovima dokazuje da je Pravilnik iz 2005. godine tužene, prema odluci Ustavnog suda RS nezakonit. Znači, sudovi održavaju kao zakonito Rješenje Direkcije broj 111-1608/05 od 23. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno Odlukom Odbora državne uprave za žalbe RS broj 127-196/05 od 3. novembra 2005. godine, donesenih po osnovu akta koji je prema odluci Ustavnog suda RS proglašen nesaglasnim sa Ustavom RS. Slijedeći navedeno, predlaže se spajanje postupka po ovoj apelaciji sa apelacijom broj AP 1703/09 i donošenje jedinstvene odluke kojom će se usvojiti apelacije, presude ukinuti, te naložiti nova suđenja.
b) Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da je sud u predmetu konstantno preduzimao pravne radnje radi njegovog rješavanja i da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koje se poziva. Kako je dalje navedeno u odgovoru na apelaciju, nesporno je da u radu suda postoje radni sporovi čiji su inicijalni akti podneseni u vremenskom periodu od 1989. godine do 2001. godine, čije je rješavanje i postupanje po predmetnim spisima u svakom slučaju prioritetnije u odnosu na sudski spis u kojem je inicijalni akt podnesen 2005. godine, a Osnovni sud je njime zadužen u januaru 2006. godine. Takođe, nesporno je da su radni sporovi takve prirode da u skladu sa zakonom zahtijevaju hitno rješavanje, ali je, takođe, nesporno da su sudije obavezne postupati po predmetima u skladu sa starosnom hronologijom zaprimanja inicijalnih tužbi, te da u okviru radnih sporova prednost pri rješavanju u svakom slučaju imaju predmeti u kojim se traži utvrđivanje nezakonitosti odluke poslodavca kojim je radniku prestao radni odnos u odnosu na sve druge tužbene zahtjeve iz oblasti radnih sporova.
24. U odgovoru Okružnog suda se navodi da, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i druge elemente, u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje garantovanih Evropskom konvencijom.
25. U odgovoru na apelaciju broj AP 1703/09 Vrhovni sud je naveo da je dužina trajanja postupka pred Vrhovnim sudom određena brojem predmeta i brojem sudija koji treba da završe te predmete. Mada se radi o postupku po vanrednim pravnim lijekovima, što podrazumijeva da je parnica već okončana pravosnažnom presudom, Vrhovni sud, radi postizanja veće ažurnosti, svake godine usvoji određeni plan rješavanja predmeta, tako da su stranke u postupku jednake. Na taj način dužina trajanja postupka je objektivizirana u datim uslovima i jednaka je za svaku stranku.
26. U odgovoru Direkcije na apelantove navode se ističe da je evidentno da su apelantovi navodi o povredi njegovih ljudskih prava netačni s obzirom na to da apelant ne navodi nijedan relevantan dokaz, ni činjenicu kada je u pitanju postupanje ovog republičkog organa uprave, pa podnesenu apelaciju treba odbaciti.
27. U odgovoru na apelaciju broj AP 4061/12 Vrhovni sud je naveo da je Rješenje tužene broj 111-1608/05 od 23. septembra 2005. godine Odlukom Odbora državne uprave za žalbe broj 127-196/06 od 3. novembra 2005. godine postalo pravosnažno zbog čega odluke tužene nisu nezakonite. To stoga što je, shodno odredbama člana 67 Zakona o Ustavnom sudu RS, Odluka Ustavnog suda RS broj U-63/05 od 29. oktobra 2008. godine objavljenja 11. novembra 2008. godine, odnosno nakon pravosnažnosti pobijanih odluka tužene. Slijedom datih razloga, neosnovani su revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 10 ZPPRS, te odredbe člana 67 Zakona o Ustavnom sudu RS. Vrhovni sud je zaključio da, prema datim razlozima, odluke tužene nisu nezakonite, pa je stoga i pravilan zaključak nižestepenih sudova da nema osnova apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete u smislu odredbe člana 200 ZOO.
V. Relevantni propisi
28. Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 29/94 i 23/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 67. stav 1 Zakoni, drugi propisi i opšti akti koji na osnovu odluke Suda prestaju da važe, ne mogu se primjenjivati na odnose koji su nastali prije dana objavljivanja odluke Suda, ako do toga dana nisu pravosnažno riješeni.
(....)
Član 68.
(1) Svako kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravosnažnim pojedinačnim aktom donesenim na osnovu zakona ili drugog propisa i opšteg akta koji je na osnovu odluke Suda prestao da važi, ima pravo da traži od nadležnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta.
(2) Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravosnažnog pojedinačnog akta iz stava 1. ovog člana može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja odluke u „Službenom glasniku Republike Srpske”, ako od dostavljanja pojedinačnog akta do donošenja odluke Suda nije prošlo više od godinu dana.
(3) Odluka Suda iz stava 1. ovog člana predstavlja razlog za ponavljanje postupka pred organom koji je donio konačni ili pravosnažni pojedinačni akt.
29. Zakon o parničnom postupku RS («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
30. Zakon o administrativnoj službi u upravi RS («Službeni glasnik RS» br. 16/02, 62/02, 38/03, 49/06 i 20/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 32. stav 1. tač. 8. i 9.
2. Radna mjesta u državnoj upravi Radna mjesta u državnoj upravi su:
(.....)
8. viši stručni saradnik;
9.stručni saradnik.
(....)
Kategorije državnih službenika u okviru radnih mjesta iz stava 1. ovog člana utvrđuje Vlada.
Osnovne organizacione jedinice u organu državne uprave su resor i sektor, a unutrašnje organizacione jedinice su odjeljenje, odsjek biro, grupa, pisarnica, računovodstvo i dr.
VI. Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. Apelant se obratio Ustavnom sudu navodeći da predmetni postupak nerazumno dugo traje, te da je postupak u vrijeme podnošenja apelacije još u toku pred Osnovnim sudom. Dakle, apelant ističe da u njegovom slučaju nije donesena odluka u «razumnom roku» u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja iako je u međuvremenu Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 055979 12 od 11. septembra 2012. godine predmetni postupak okončan. Naime, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S druge strane, predmet osporavanja apelacijom broj AP 4061/12 jeste Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 055979 12 od 11. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. septembra 2012. godine, apelacija je podnesena 19. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 do 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i dopuna apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelant smatra da je nedonošenjem odluke u razumnom roku u predmetnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 055979 12 od 11. septembra 2012. godine došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercgovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na rad.
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[....]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
[....] Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. A) Donošenje odluke u razumnom roku Relevantni principi
37. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Osim toga, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud zapaža da je apelant 10. decembra 2005. godine podnio tužbu iz radnih odnosa kojom je osporavao Odluku tužene broj 127-196/05 od 3. novembra 2005. godine, a da je taj postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 055979 12 od 11. septembra 2012. godine, što znači da je parnični postupak trajao šest godina i devet mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka
40. Apelant je 10. decembra 2005. godine podnio tužbu zbog nepravilno donesene odluke o njegovom raspoređivanju na poslove višeg stručnog saradnika za poslove građenja i nadzora kod poslodavca - tužene Direkcije. Budući da su se redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovoj tužbi bavili isključivo pitanjem njegovog raspoređivanja, kao i uslovima za taj raspored, Ustavni sud smatra da predmetni parnični postupak nije naročito složen. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovaj predmet značajan za apelanta s obzirom na to da od njegovog ishoda zavisi apelantov radnopravni status, što objektivno predstavlja činjenicu koja je važna za svako lice.
41. Analizirajući dužinu predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da apelant svojim ponašanjem nije značajnije doprinio dužini predmetnog postupka osim što je prvobitno podnio tužbu nenadležnom sudu, ali ta okolnost, s obzirom na činjenice predmeta, nije u znatnoj mjeri doprinijela dužini postupka. S druge strane, Osnovni sud nije ispoljio efikasan pristup rješavanju predmeta, koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim, čime je presudno uticao na dužinu navedenog parničnog postupka. Konkretno, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud tri i po godine nije postupao po tužbi, niti je preduzeo bilo kakvu pravnu radnju u postupku da bi tek Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 055979 06 P od 22. juna 2009. godine tužba bila vraćena apelantu radi ispravke i dopune, nakon čega je 26. aprila 2010. godine donio presudu o apelantovom tužbenom zahtjevu. S obzirom na to da je u pitanju radni spor u kojem se zahtijeva hitno postupanje, to predstavlja dug period za odlučivanje, nezavisno od okolnosti da se Osnovni sud u odgovoru na apelaciju pozvao na preopterećenost u poslu, kao i veći broj predmeta koji su navodno starijeg datuma prijema. Stoga, navedeni period od više od četiri godine, koliko je Osnovnom sudu trebalo da donese prvostepenu presudu u predmetu koji nije osobito složen, prema mišljenju Ustavnog suda, ne zadovoljava zahtjev člana 6 stav 1 Evropske konvencije tj. da odluka o meritumu zahtjeva (kada je riječ o utvrđivanju građanskih prava i obaveza) mora biti donesena u „razumnom“ roku. Ustavni sud smatra da bi se ovako dugo trajanje postupka pred prvostepenim sudom moglo opravdati samo u izuzetnim okolnostima koje Osnovni sud nije ponudio, niti ih je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta Ustavni sud prepoznao zbog čega smatra da isključivu odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snosi Osnovni sud. S druge strane, Ustavni sud konstatuje da je postupak pred Okružnim sudom okončan u roku od šest mjeseci, a pred Vrhovnim sudom u periodu od jedne godine i šest mjeseci.
Pitanje naknade nematerijalne štete
42. Apelant je tražio kompenzaciju na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja navedenog postupka. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda po ranije utvrđenom principu određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
43. Imajući u vidu da je predmetni postupak pred Osnovnim sudom trajao više od četiri godine (ukupno šest godina i devet mjeseci), te da se radi o postupku u kojem je članom 420 Zakona o parničnom postupku RS propisano da će sud „uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova“, apelantu se određuje naknada za nematerijalnu štetu u visini od 1.800,00 KM koju je dužna da isplati Vlada RS.
44. S obzirom na navedeno, ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
45. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije svodi na apelantove tvrdnje da su redovni sudovi nezakonito postupali kad su donijeli odluku da se odbije njegov tužbeni zahtjev.
46. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je Rješenje tužene broj 111-1608/05 od 23. septembra 2005. godine, kada je protiv njega odbijena žalba Odlukom Odbora državne uprave za žalbe broj 127-196/05 od 3. novembra 2005. godine, postalo pravosnažno zbog čega Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da pobijane odluke tužene nisu nezakonite. Ovo stoga što je Odluka Ustavnog suda RS broj U-63/05 od 29. oktobra 2008. godine, kako je obrazloženo u osporenoj presudi Vrhovnog suda, objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ 11. novembra 2008. godine, dakle, tri godine nakon pravosnažnosti pobijanih odluka tužene i njome je utvrđeno da Pravilnik iz 2005. godine nije u skladu sa zakonom i Ustavom RS. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbu člana 67 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, zaključio da su odluke tužene zakonite, jer su, u smislu citirane odredbe, postale pravosnažne prije dana objavljivanja odluke Ustavnog suda RS, pa se navedena odluka, dakle, ne može retroaktivno primijeniti na slučaj koji je pred tuženom okončan znatno prije donošenja navedene odluke Ustavnog suda Republike Srpske. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, dao detaljno obrazloženje, a ne konstataciju, kako navodi apelant, zašto smatra da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da odluke tužene nisu nezakonite. No, prema ocjeni Ustavnog suda, to ne znači da i kod takvog stanja stvari apelant ne može ostvarivati pravnu zaštitu, ali shodno odredbama člana 68 Zakona o Ustavnom sudu, takvu zaštitu može ostvarivati samo pred organima tužene, u zakonom propisanom roku. Slijedom datih razloga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 10 ZPPRS.
47. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, dao iscrpne razloge zašto smatra da je apelantova revizija neosnovana, odnosno dao iscrpne razloge zašto su odluke nižestepenih sudova pravilne, pri čemu je obrazložio zašto su neosnovani apelantovi navodi vezani za primjenu Pravilnika iz 2005. godine. Imajući u vidu relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku, te činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
c) Ostali navodi
49. Apelant navodi da mu je prekršeno prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad, koje je garantovano članom 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji se primjenjuje shodno Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na imovinu i prava na rad, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se trajanje postupka u periodu od šest godina i devet mjeseci može u pretežnom dijelu staviti na teret nadležnom Osnovnom sudu, koji nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje predmetnog postupka iako su Okružni i Vrhovni sud postupali u skladu sa standardom „razumnog roka“ prava na pravičan postupak.
51. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđeni ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao ni pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti pravo na rad garantovano članom 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, budući da su redovni sudovi za svoje odluke o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, koji zadovoljavaju standarde ustavnih prava zbog kojih je apelant podnio apelaciju.
52. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić