Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-44/10 (S. K., R. Š., M. B., V. D., A. T., B. L., A. D., A. S., G. T., R. A., H. K., R. I., M. B., A. B., M. J., A. K., V. Š.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Protek roka
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-44/10
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 44/10, rješavajući apelaciju S. K. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 16. januara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. K., R. Š., M. B., V. D., A. T., B. L., A. D., A. S., G. T., R. A., H. K., R. I., M. B., A. B., M. J., A. K. i V. Š podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-08-001104 od 8. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001302 od 27. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-05-000 964 od 26. aprila 2007. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. M., M. H., M. DŽ. i E. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-
Rev-08-001104 od 8. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001302 od 27. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-05-000 964 od 26. aprila 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. K., R. Š., M. B., V. D., A. T., B. L., A. D., A. S., G. T., R. A., H. K., R. I., M. B., A. B., M. J., A. K., V. Š. (u daljnjem tekstu: apelanti), A. M., M. H., M. DŽ. i E. P. (u daljnjem tekstu: drugoapelanti), svi iz Zenice, koje zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnijeli su 5. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001104 od 8. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001302 od 27. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-05-000 964 od 26. aprila 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zeničko-dobojskog kantona, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo u Zenici (u daljnjem tekstu: tuženi), 11. januara 2011. godine je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 24. januara, 17. januara i 19. januara 2011. godine, dok je tuženi dostavio odgovor na apelaciju 23. marta 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantima 29. marta 2011. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-05-000 964 od 26. aprila 2007. godine obavezan je tuženi da apelantima na ime razlike naknade za topli obrok i razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora za period od 1. septembra 2002. godine do 31. decembra 2005. godine isplati novčane iznose označene u izreci presude za svakog apelanta poimenično sa zakonskom zateznom kamatom od 26. augusta 2005. godine pa do isplate, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti zaposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova tuženog, te da su tražili da im tuženi isplati na ime razlike neisplaćenih plaća i neisplaćenih naknada za topli obrok i za korištenje godišnjeg odmora iznose kako su precizirali u tužbenom zahtjevu. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovore tuženog o nedostatku aktivne legitimacije apelanata kao i navode tuženog da se Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) ne može neposredno primijeniti bez donošenja drugih akata i utvrđivanja plaća radnika organa uprave. S obzirom na to da je odredbom člana 24. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora utvrđen minimalan iznos najniže plaće organima uprave, Općinski sud je istakao da apelanti ne mogu snositi negativne posljedice zbog nedonošenja normativnih akata na osnovu kojih bi se u cijelosti mogle primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora. Općinski sud je, dalje, istakao da je nesporno da pravilnici tuženog nisu nikada usklađeni s odredbama Granskog kolektivnog ugovora u smislu člana 76. tog ugovora, te da se stoga Granski kolektivni ugovor mora primijeniti neposredno. Dalje je navedeno da Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakon), koji se primjenjuje kao lex specialis, nisu propisane visine najnižih plaća i naknada, te da odredba člana 162. stav 2. Zakona upućuje na primjenu općih propisa i Granskog kolektivnog ugovora. Istaknuto je da je na Granski kolektivni ugovor, koji je zaključen 11. aprila 2000. godine između Samostalnog sindikata i Vlade FBiH, saglasnost dala i Vlada tuženog, te je on još uvijek na snazi.
8. Općinski sud je naveo da je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke utvrdio da je tuženi isplatio apelantima plaću u visini propisanoj podzakonskim propisima koji nisu usaglašeni s odredbama Granskog kolektivnog ugovora, te je prikazao koliko su apelanti u spornom periodu od tuženog primili plaće i naknade plaće. Upoređujući visinu plaće koju su apelanti stvarno primili sa najnižom plaćom, vještak je zaključio da nijedan apelant nije primio plaću i naknadu plaće u visini manjoj od najniže plaće propisane odredbom člana 24. Granskog kolektivnog ugovora. Prema istom nalazu, svi apelanti su primili naknadu na ime toplog obroka i korištenja godišnjeg odmora u visini koja je manja od visine najniže naknade toplog obroka i regresa za godišnji odmor propisane odredbama Granskog kolektivnog ugovora. Općinski sud je prihvatio nalaz vještaka kao stručan i objektivan zaključujući da je sačinjen u skladu s pravilima struke i vještine, te je apelantima dosudio naknade na ime toplog obroka i korištenja godišnjeg odmora u preciziranim iznosima. Preostali dio tužbenog zahtjeva svih apelanata koji se odnosio na isplatu naknade plaće Općinski sud je odbio kao neosnovan. Općinski sud nije prihvatio drugi način obračuna plaća u nalazu vještaka od 19. marta 2007. godine (koji se odnosio na obračun osnovne plaće) jer je, prema mišljenju Općinskog suda, u suprotnosti sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora.
9. Apelanti su se žalili Kantonalnom sudu protiv navedene presude Općinskog suda. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-07-001302 od 27. marta 2008. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su apelanti u žalbi istakli da je prvostepeni sud propustio odlučiti o tužbenim zahtjevima koji su odbijeni, a odnosi se na razliku plaće koju su primili i osnovne plaće koja im je zagarantirana Granskim kolektivnim ugovorom, kao i Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 19/00; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor). Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice koje se odnose na osnov i visinu tužbenog zahtjeva, da je pravilno primijenio materijalno pravo i donio zakonitu odluku. Dalje je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava i to član 5. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora, član 24. stav 2. i čl. 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora. Dalje je navedeno da su apelanti neosnovano ukazali na obaveznost primjene Općeg kolektivnog ugovora. Tačno je, kako je naveo Kantonalni sud, da je članom 5. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora određeno da je najniža plaća osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika, međutim, odredbom člana 6. stav 1. tog ugovora je propisano da se vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti utvrđuje kolektivnim ugovorom grana i djelatnosti u skladu s njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima, što Granskim kolektivnim ugovorom nije utvrđeno. Kantonalni sud je istakao da je pravilan stav prvostepenog suda prema kojem apelanti mogu zahtijevati samo isplatu razlike između već primljene plaće i iznosa najniže plaće. Naime, odredbom člana 24. stav 1. Granskog kolektivnog ugovora propisano je da se osnovna plaća službenika utvrđuje množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan s osnovicom za plaću. Prema stavu 2. iste odredbe, osnovica za obračun plaće utvrđivat će se pregovorima svaka tri mjeseca, na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici tog ugovora, s tim da najniža plaća u organima uprave ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji BiH u protekla tri mjeseca. Nesporno je da potpisnici Granskog kolektivnog ugovora nisu utvrđivali osnovicu za obračun plaće, niti su Granskim kolektivnim ugovorom utvrđeni koeficijenti platnog razreda apelanata. To znači, kako je naveo Kantonalni sud, da Granskim kolektivnim ugovorom nisu određeni kriteriji za obračun osnovne plaće (nije utvrđena osnovica pregovorima, niti su određeni koeficijenti) pa je za apelante on neprimjenjiv, suprotno njihovom shvatanju. Zbog toga, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno prvostepeni sud nije prihvatio dio nalaza vještaka finansijske struke koji se odnosio na obračun osnovne plaće jer je vještak osnovnu plaću zbog nedostatka navedenih parametara proizvoljno izračunao, odnosno nije je mogao pravilno utvrditi na način kako je to propisano članom 24. Granskog kolektivnog ugovora. U odnosu na pozivanje apelanata na praksu Vrhovnog suda u sličnim predmetima, Kantonalni sud je naveo da je stav da zaposlenicima, pa i apelantima, pripada razlika između najniže plaće, propisane članom 24. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora i iznosa koji su primili izražen u Presudi Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine, te je stoga pozivanje apelanata na raniju sudsku praksu u vezi s istom problematikom neosnovano.
11. Apelanti su protiv navedene presude Kantonalnog suda podnijeli reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-07-001104 od 8. oktobra 2009. godine reviziju drugoapelanata odbacio kao nedopuštenu, a reviziju ostalih apelanata odbio kao neosnovanu.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, prema odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 KM. Navedeno je da su apelanti u konkretnoj pravnoj stvari formalni suparničari (član 362. stav 1. tačka 2. ZPP) jer su predmet spora zahtjevi odnosno obaveze iste vrste koje se temelje na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu. Stoga je procesni položaj svakog od njih samostalan u odnosu na ostale pa se i pravo na izjavljivanje revizije određuje u odnosu na tužbeni zahtjev za svakog od njih posebno, a ne prema njihovom zbiru. Iako su apelanti u reviziji predložili ukidanje drugostepene presude u cijelosti, iz sadržaja revizije slijedi, kako je naveo Vrhovni sud, da se revizijom osporava odbijajući dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaća koji za drugoapelante ne prelazi iznos od 10.000 KM, zbog čega je revizija navedenih apelanata nedopuštena pa ju je Vrhovni sud primjenom člana 247. stav 1. ZPP odbacio. U odnosu na ostale apelante, Vrhovni sud je utvrdio da je vrijednost osporenog dijela presude (traženi iznosi razlike plaća) veća od 10.000 KM, zbog čega je zaključio da je revizija u odnosu na te apelante dopuštena, ali nije osnovana.
13. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su prema utvrđenju nižestepenih sudova apelanti u periodu od 1. septembra 2002. godine do 31. decembra 2005. godine primili plaću u iznosima većim od najniže plaće koja prema odredbi člana 24. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora koji se primjenjuje na apelante ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji BiH u protekla tri mjeseca. Kod nesporne činjenice da potpisnici Granskog kolektivnog ugovora pregovorima nisu utvrđivali osnovicu za obračun plaća i da Granskim kolektivnim ugovorom nisu propisani koeficijenti platnog razreda apelanata, kako je naveo Vrhovni sud, nisu postojale pretpostavke da se osnovna plaća apelanata utvrdi na način propisan stavom 1. člana 24. Granskog kolektivnog ugovora, množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan s osnovicom za plaću. Zbog toga je proizvoljan i suprotan odredbama iz ugovora način na koji je vještak izvršio obračun osnovne plaće. S obzirom na navedeno, odnosno da su odredbe Granskog kolektivnog ugovora o utvrđenju osnovne plaće neprimjenjive, da plaća koju su apelanti primili u relevantnom periodu nije bila manja od utvrđene najniže plaće u organima uprave (stav 2. člana 24. Granskog kolektivnog ugovora), Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbene zahtjeve apelanata za isplatu razlike plaće, zbog čega je Vrhovni sud, primjenom člana 248. ZPP, reviziju ostalih apelanata odbio kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti navode da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakli su da pravilnim tumačenjem člana 5. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora jasno proističe da je Opći kolektivni ugovor postavio okvir izvan koga se na štetu zaposlenika granskim kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu ne mogu utvrđivati manja prava nego što su utvrđena tim ugovorom, te se u slučaju da je granskim kolektivnim ugovorom utvrđen manji nivo prava i obaveza za zaposlenike treba primijeniti izravno Opći kolektivni ugovor. Prema mišljenju apelanata, osporene presude su suprotne Općem kolektivnom ugovoru. Također su naveli da su osporene odluke suprotne Presudi Vrhovnog suda broj Rev-962/05 od 24. augusta 2006. godine (koju su apelanti prezentirali u predmetnom parničnom postupku ali koju nisu dostavili uz apelaciju), prema kojoj je osnovna plaća proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, odnosno da je najniža plaća samo osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.
b) Odgovori na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena ustavna prava apelanata, te da je Vrhovni sud obrazložio zbog čega je smatrao da apelantima ne pripadaju tražene naknade razlike osnovne plaće preko dosuđenih iznosa.
16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni i Općinski sud su naveli da osporenim odlukama nisu povrijeđena ustavna prava apelanata.
17. U svom odgovoru na apelaciju tuženi navodi da apelanti osporavaju navedene presude u dijelu u kojem je odbijen njihov tužbeni zahtjev za isplatu dijela razlika plaća, primjenom Granskog kolektivnog ugovora. Istaknuto je da je odredbama člana 24. Granskog kolektivnog ugovora propisano da će se osnovica za obračun plaća utvrđivati pregovorima svaka tri mjeseca i po postupku koji će utvrditi potpisnici tog ugovora, a niti jednom odredbom Granskog kolektivnog ugovora nisu utvrđeni koeficijenti složenosti poslova radnog mjesta u smislu odredbe člana 6. Općeg kolektivnog ugovora (kojom je određeno da se koeficijenti složenosti poslova utvrđuju granskim kolektivnim ugovorima). Dalje je navedeno da su apelanti u utuženom periodu primili plaće obračunate množenjem jedinstvene osnovice za obračun plaće utvrđene odlukom Vlade Zeničko-dobojskog kantona i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koji su utvrđeni također odlukama Vlade Zeničko-dobojskog kantona, kako je i utvrđeno u nalazu vještaka u konkretnom predmetu. Tuženi navodi da je, u situaciji kada su izostali pregovori predviđeni Granskim kolektivnim ugovorom, Vlada kao poslodavac jednostrano svojim aktima odredila visinu osnovne plaće što je njeno pravo kao poslodavca, što nije suprotno ni tada važećem Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Stoga, sud ne može preuzimati ulogu potpisnika Granskog kolektivnog ugovora i umjesto njih utvrđivati novu osnovicu za obračun plaća i na njenoj bazi utvrđivati apelantima razliku plaće. Istaknuto je da apelanti zanemaruju da je sud u konkretnom slučaju mogao primijeniti samo postojeće propise o plaćama, te da su zanemarili odredbu člana 6. Općeg kolektivnog ugovora koja izričito propisuje da se koeficijenti složenosti poslova utvrđuju granskim kolektivnim ugovorima, koji predmetnim kolektivnim ugovorom nisu utvrđeni. Pozvali su se na stav Vrhovnog suda u Odluci broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine i kasniju praksu koja slijedi taj stav, prema kojem je, u situaciji kada potpisnici kolektivnog ugovora nisu utvrđivali osnovicu za obračun plaće i kada kolektivnim ugovorom nisu utvrđeni koeficijenti platnog razreda zaposlenika, nepravilan obračun razlike plaće primjenom Granskog kolektivnog ugovora. Na osnovu navedenog, tuženi smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.
Član 168.
Odredbe člana 1. do 137. ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u organima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona – županije, grada i općine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno. [...]
19. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4. Osnovna plaća je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Osnovna plaća je proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Član 5. stav 1. Najniža plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika. Član 6.
Vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorom grana i djelatnosti, u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.
Odnos između najniže i najviše vrednovanih poslova utvrđuje se granskim kolektivnim ugovorom.
Zaposlenici moraju unaprijed biti upoznati sa grupama složenosti poslova i radnim normama za koje zaključuju ugovor o radu.
20. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 23/00 i 50/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 24.
Osnovna plaća službenika utvrđuje se množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan s osnovicom za plaću.
Osnovica za obračun plaća utvrđivat će se pregovorima svaka tri mjeseca, na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici ovog ugovora, s tim da najniža plaća u organima uprave ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca.
U slučaju povećanja troškova života ili inflacije veće od 5 %, osnovica za utvrđivanje plaća može se utvrđivati i mjesečno.
Pored predlagača za utvrđivanje osnovice određene zakonom, kao ravnopravan partner sudjelovat će i Sindikat.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U odnosu na dopustivost apelacije drugoapelanata, Ustavni sud je pošao od odredbi člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
24. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije poštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje takse, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
25. Drugoapelanti su protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001302 od 27. marta 2008. godine podnijeli reviziju, ali je revizija Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001104 od 8. oktobra 2009. godine u odnosu na drugoapelante odbačena kao nedopuštena jer nije bio ispunjen imovinski cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP. Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Nakon navedenog, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001302 od 27. marta 2008. godine.
26. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je drugoapelantima dostavljena osporena presuda Kantonalnog suda, budući da je presuda Vrhovnog suda o reviziji donesena 8. oktobra 2009. godine, pa se podrazumijeva da su osporenu presudu Kantonalnog suda drugoapelanti morali primiti prije tog datuma. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 5. januara 2010. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su drugoapelanti primili osporenu presudu Kantonalnog suda.
27. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetna apelacija u odnosu na drugoapelante nedopustiva zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
28. U odnosu na ostale apelante, Ustavni sud ističe da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001104 od 8. oktobra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. novembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na ostale apelante ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelanti navode da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
32. U konkretnom slučaju, predmet spora je zahtjev apelanata za isplatu naknada iz radnog odnosa. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
33. Razmatrajući navode apelanata da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava na pravično suđenje i to proizvoljnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
34. Ustavni sud ističe da apelanti u konkretnom slučaju smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer im nije isplaćena osnovna plaća prema članu 24. stav 1. Granskog kolektivnog ugovora.
35. Ustavni sud navodi da je slično pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 933/08 u kojem je zaključio da nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje kada iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 24. Granskog kolektivnog ugovora (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 933/08 od 21. decembra 2010. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 41/11, tačka 53). U navedenoj odluci apelanti kao zaposlenici Kantonalnog suda, Kantonalnog tužilaštva u Zenici i Kantonalnog suda za prekršaje u Zenici podnijeli su apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine, jer im nije bila isplaćena osnovna plaća prema članu 24. Granskog kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je, imajući u vidu činjenicu da potpisnici Granskog kolektivnog ugovora nisu utvrđivali osnovicu za obračun plaća, te da Granskim kolektivnim ugovorom nisu utvrđeni koeficijenti platnog razreda zaposlenika, smatrao da je tuženi u reviziji osnovano tvrdio da je visinu dosuđene naknade razlike plaće za utuženi period vještak utvrdio proizvoljno, odnosno da ju nije ni mogao utvrditi pravilno na način kako je propisano članom 24. Kolektivnog ugovora. Prema mišljenju Vrhovnog suda, kako je članom 24. stav 2. Kolektivnog ugovora propisana najniža plaća (a nisu određeni parametri za obračun osnovne plaće nego je ostavljeno da se pregovorima ugovornih strana utvrđuje osnovica za plaću), apelantima u konkretnom slučaju pripada razlika između iznosa najniže plaće i iznosa koji su primili, a koji su bili ispod garantiranog minimuma najniže plaće (op. cit. AP 933/08, tačke 21-24).
36. U odnosu na konkretni predmet, Ustavni sud nalazi da je osporenom presudom Vrhovni sud utvrdio da je apelantima (primjenom podzakonskih akata – odluke Vlade tuženog) isplaćena plaća koja je veća od zagarantiranog minimuma najniže plaće koja je propisana odredbom člana 24. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora, zbog čega je odbijen njihov zahtjev za isplatu razlike neisplaćenih plaća. Pri tome je Vrhovni sud istakao da vještak (u dijelu nalaza koji se odnosi na osnovnu plaću) nije mogao utvrditi visinu naknade za utuženi period u smislu člana 24. Granskog kolektivnog ugovora, jer Granskim kolektivnim ugovorom nisu utvrđeni koeficijenti platnog razreda zaposlenika (i ostavljeno je da se pregovorima ugovornih strana utvrđuje osnovica za plaću). Ustavni sud, također, nalazi da neutvrđivanje parametara za obračun osnovne plaće predstavlja propust javnih vlasti da se postupa u skladu s dogovorenim. Međutim, Ustavni sud ne može utvrditi da su redovni sudovi mogli postupati na drugačiji način od onog kako je postupano, tj. da kao neovisna tijela isprave propuste poslodavca. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot navodima apelanata, za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, nezadovoljstvo apelanata ishodom predmetnog postupka ne može se smatrati povredom prava na pravično suđenje u bilo kojem njegovom segmentu.
37. U odnosu na pozivanje apelanata na drugačije presuđivanje Vrhovnog suda u drugim predmetima, na način kako je Vrhovni sud iskazao u svojoj Odluci broj Rev-962/05 od 24. augusta 2006. godine, Ustavni sud podsjeća na to da ovaj sud rješava predmetnu apelaciju u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda, te da u tom pogledu Ustavni sud u činjenicama konkretnog predmeta ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost Vrhovnog suda u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ponavlja da činjenica da apelanti nisu zadovoljni ishodom postupka ne znači da je došlo do povrede prava na pravično suđenje. Vrhovni sud je osporenu presudu donio na osnovu svog slobodnog sudijskog uvjerenja, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja i dajući pri tome svoje tumačenje odredbe člana 24. Granskog kolektivnog ugovora, za koje Ustavni sud ne može zaključiti da je proizvoljno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom postupku ocijenili navode apelanata da je u slučaju na koji se pozivaju odlučeno drugačije, za što su redovni sudovi zaključili da su neosnovani, pozivajući se pri tome na stav Vrhovnog suda u Presudi broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine (koja je bila predmet ocjene Ustavnog suda u citiranom predmetu broj AP 933/08). Imajući u vidu navedeno, te posebno zaključak Ustavnog suda da u konkretnom predmetu nije utvrdio proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su istaknuti navodi apelanata neosnovani.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
39. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali iscrpno obrazloženje u pogledu primjene relevantnog materijalnog prava, konkretno člana 24. Granskog kolektivnog ugovora, a data obrazloženja, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić