Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2245/10 (M. K.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2245/10
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2245/10, rješavajući apelaciju Milene Kobas, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milene Kobas.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049270 11 P 2 (ranije:
broj 071-0-P-06-000-236).
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da po hitnom postupku donese oduku u predmetu broj 71 0 P 049270 11 P 2 (ranije: broj 071-0-P-06-000-236), u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milena Kobas (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 7. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049270 11 P 2 (ranije: broj 071-0-P-06-000-236). Apelantkinja je podneskom od 8. novembra 2012. godine dopunila apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 9. oktobra 2012. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. oktobra 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnositeljki apelacije 31. oktobra 2012. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
6. Apelantkinja je 31. januara 2006. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv Fonda PIORS - Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa. Predmetna tužba je kod Osnovnog suda zavedena pod poslovnim brojem 071-0- P-06-000-236.
7. Tuženi je odgovor na tužbu dostavio 12. februara 2008. godine.
8. Podneskom od 17. jula 2008. godine apelantkinja je precizirala tužbeni zahtjev na koji su se tuženi izjasnili podnescima od 15. oktobra i 12. novembra 2008. godine.
9. Apelantkinja je 22. septembra 2009. godine podnijela zahtjev Osnovnom sudu za izuzeće ranije postupajućeg sudije u ovoj pravnoj stvari, koji je odbijen rješenjem od 1. februara 2010. godine.
10. Pripremno ročište je zakazano i održano 25. maja 2010. godine na kome je apelantkinja podneskom ponovo precizirala tužbeni zahtjev.
11. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 049270 06 P od 27. maja 2010. godine u predmetnoj pravnoj stvari određen je prekid postupka, zbog rješavanja prethodnog pitanja. Istim rješenjem je precizirano da će se postupak nastaviti kada se pravosnažno okonča upravni postupak.
12. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi podnesenoj protiv rješenja kojim je postupak prekinut, Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Rješenje broj 71 0 P 049270 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine kojim je žalbu uvažio, osporeno rješenje ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo kad je prekinuo predmetni postupak, pa je sud na osnovu odredaba člana 235 stav 1 tačka 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci rješenja.
13. Podneskom od 30. decembra 2011. godine apelantkinja je ponovo precizirala tužbeni zahtjev.
14. Pripremno ročište je održano 27. februara 2012. godine, te nastavak tog ročišta 24. aprila 2012. godine, kada je apelantkinja ponovo precizirala tužbeni zahtjev.
15. Ročišta za glavnu raspravu su održana 6. juna, 18. jula i 12. septembra 2012. godine, kada je glavna rasprava okončana. Iz navoda Osnovnog suda proizilazi da će se odluka u predmetnoj pravnoj stvari dostaviti strankama u postupku, shodno odredbama o dostavljanju ZPP.
16. Prema stanju spisa i raspoloživim informacijama kojima Ustavni sud raspolaže, Osnovni sud još nije donio odluku u predmetnoj pravnoj stvari.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantkinja smatra da je, zbog dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom, povrijeđeno njeno pravo na suđenje u «razumnom roku» iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Apelantikinja je u iscrpnoj apelaciji, između ostalog, navela da je na zakazivanje pripremnog ročišta čekala više od četiri godine, da je postupak nakon toga prekinut i da on nikada neće biti nastavljen, jer do pravosnažnosti odluke u upravnom postupku ne može i neće doći nikada. Zbog dužine trajanja postupka, apelantkinja traži i isplatu naknade na ime nematerijalne štete.
18. U dopuni apelacije apelantkinja je, između ostalog, informisala Ustavni sud da je predmetni postupak, koji je nezakonito bio prekinut, nastavljen, da Osnovni sud do podnošenja podneska (8. novembar 2012. godine) još nije odlučio o njenom tužbenom zahtjevu iako je predmet hitan, u smislu člana 420 ZPP.
b) Odgovor na apelaciju
19. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju iscrpno opisao hronologiju postupka (što je detaljno navedeno u glavi III ove odluke – Činjenično stanje). Navedeno je, između ostalog, da apelantkinjina prava na koja se u apelaciji pozvala nisu prekršena s obzirom na veliki broj predmeta s kojim je sud zadužen, te da je i pored toga po tužbi kontinuirano postupano, a apelantkinji omogućeno pravično suđenje i izvođenje velikog broja dokaza. Istaknuto je da apelantkinja vodi veći broj sporova kako pred Osnovnim sudom, tako i drugim sudovima u Bosni i Hercegovini, pa s obzirom na to, kao i činjenicu da je apelantikinja u više navrata „uređivala i mijenjala svoj tužbeni zahtjev“, da je samo u ovoj pravnoj stvari zahtijevala izvođenje više od 80 pismenih materijalnih isprava, krajnje je nerealno očekivati da se, bez obzira na vrstu spora, postupak po tužbi okonča u rokovima kako to definišu odredbe ZPP. Osnovni sud je još naveo, da je apelantkinji omogućeno korektno suđenje pred tim sudom, pokazuje i činjenica da sud nije smatrao tužbu povučenom nakon što je apelantkinja jedno od ročišta demonstrativno napustila, te da je sud i pored toga apelantikinji dozvolio izvođenje svih predloženih isprava iako u pogledu većine predloženih dokaza nije bilo mjesta da se dozvoli njihovo izvođenje.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da predmetni radni spor nije okončan ni nakon gotovo šest godina,Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u «razumnom roku» kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantkinja smatra da je, zbog dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom, povrijeđeno njeno pravo na suđenje u «razumnom roku» iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – «razuman rok»
26. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Period koji se uzima u obzir
28. Ustavni sud, prije svega, smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 19 stav 5 Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelantkinja nije obavijestila Ustavni sud da li je nakon posljednjeg obraćanja Ustavnom sudu (8. novembar 2012. godine) Osnovni sud donio odluku, odnosno nije obavijestila Ustavni sud da je predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 32 Pravila Ustavnog suda, dužinu predmetnog postupka ocjenjivati isključivo prema apelantkinjinim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
29. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelantkinja tužbom Osnovnom sudu 31. januara 2006. godine pokrenula predmetni parnični postupak koji, prema stanju spisa i raspoloživim dokazima, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste skoro šest godina.
b) Analiza dužine trajanja postupka
30. Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu različitih naknada proisteklih iz radnog odnosa, te da se u konkretnom slučaju, bez obzira na veliki broj dokaza koje je trebalo sprovesti i činjenice koje je trebalo utvrditi, u konkretnom slučaju ne može govoriti o posebno složenom predmetu. Osim toga, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa koje tuženi apelantkinji nije isplatio, a prema apelantkinjinoj ocjeni je trebalo, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak za apelantkinju značajan.
31. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu, koji je, u smislu odredbe člana 420 ZPP, hitan pri čemu je i pored te činjenice pripremno ročište zakazano nakon četiri godine i četiri mjeseca od podnošenja tužbe, te da predmetni postupak još uvijek nije okončan ni nakon skoro šest godina, što je sve samo po sebi dovoljno za zaključak da dužina predmetnog radnog spora ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Ocjenjujući apelantkinjino ponašanje tokom postupka, Ustavni sud primjećuje da je apelantikinja stalnim uređivanjem i opredjeljivanjem tužbenog zahtjeva, kontinuranim dostavljanjem dokaza, napuštanjem ročišta i sama značajno doprinijela da postupak traje tako dugo. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je sud, u smislu odredbe člana 10 ZPP, dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Stoga, imajući u vidu ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je i pored činjenice da je apelantkinja značajno doprinijela da postupak traje dugo, upravo sud taj koji djelotvorno kontroliše i upravlja postupkom i koji u odredbama procesnog zakona ima uporište da spriječi i sankcioniše ponašanje stranaka u postupku koje nije u skladu sa odredbama procesnog zakona. Osim toga, upravo je Osnovni sud, kršeći odredbe materijalnog i procesnog prava, kako je to u žalbenom postupkom utvrdio Okružni sud, prekinuo postupak u periodu od godinu i pet mjeseci, što se značajno odrazilo na dužinu predmetnog postupka. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da prema stanju spisa radni spor nije okončan ni nakon skoro šest godina, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Na osnovu iznesenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantkinjinog prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
c) Ostali navodi
33. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u «razumnom roku» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantkinjine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije koji nisu posebno obrazloženi, a koje apelantkinja dovodi u vezi sa pravom na pravično suđenje, budući da se ti navodi temelje na istim razlozima.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
34. U vezi sa pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete, u skladu sa praksom Ustavnog suda, koju je apelantica tražila zbog neodlučivanja Osnovnog suda o njenom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud zapaža da, prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo, pa s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nalaganje Osnovnom sudu da bez daljnjeg odlaganja okonča prvostepeni postupak odgovarajuća satisfakcija za apelantkinju. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupak, koji nije posebno složen i koji je u smislu odredbe člana 420 ZPP hitan, nije okončan ni nakon skoro šest godina, pri čemu se dužina predmetnog postupka, i pored činjenice da je apelantkinja tome značajno doprinijela, u odlučujućoj mjeri može pripisati Osnovnom sudu koji nije djelotvorno kontrolisao i upravljao postupkom, u smislu relevantnih odredbi ZPP.
36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić