Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3526/12 (B. C.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Pravovremeno obavještenje
- Habeas corpus – postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3526/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3526/12, rješavajući apelaciju Bojana Cvijana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05., 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bojana Cvijana podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 2 K 008677 12 Kž od 24. oktobra 2012. godine, broj: S1 1 K 008677 12 Kv 3 od 11.
oktobra 2012. godine, broj: S1 2 K 008677 12 Kv od 24. septembra 2012. godine i broj: S1 2 K 008677 12 Krn od 14. septembra 2012.
godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Cvijana podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 2 K 008677 12 Kž od 24. oktobra 2012. godine, broj: S1 1 K 008677 12 Kv 3 od 11. oktobra 2012. godine, broj: S1 2 K 008677 12 Kv od 24.
septembra 2012. godine i broj: S1 2 K 008677 12 Krn od 14.
septembra 2012. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Bojan Cvijan (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Vasvija Vidović i Sabina Mehić, advokati iz Sarajeva, podnio je 5. oktobra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj: S1 2 K 008677 12 Kv od 24. septembra 2012. godine i broj: S1 2 K 008677 12 Krn od 14. septembra 2012. godine. Apelant je 8. novembra 2012. godine podnio dopunu apelacije protiv rješenja Suda BiH broj: S1 2 K 008677 12 Kž od 24. oktobra 2012. godine i broj: S1 1 K 008677 12 Kv 3 od 11. oktobra 2012. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 10. oktobra i 9. novembra 2012. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) 11. oktobra 2012. godine.
3. Tužiteljstvo je 23. oktobra 2012. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Sud BiH 9. novembra 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Tužiteljstva i Suda BiH su proslijeđeni apelantu 16. novembra i 24. decembra 2012. godine.
5. Dopuna apelacije poslana je na izjašnjenje Sudu BiH i Tužiteljstvu BiH 26.
decembra 2012. godine
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Dana 13. septembra 2012. godine apelant je, u prisustvu braniteljice, saslušan od istražitelja Tužiteljstva BiH kada mu je saopćeno da je osumnjičen za izvršenje određenih krivičnih djela. O ispitivanju apelanta (osumnjičenog) sačinjen je zapisnik broj T20 0 KT 0002564 12. Iz navedenog zapisnika proizlazi da je apelantu saopćeno da je osumnjičen kako slijedi: (1) Da je (apelant) krajem 2006. godine pristupio grupi koju je organizirao Darko Elez radi ponovnog izvršenja krivičnog djela ubistva Đorđa Ždrale, te da je apelant, u svrhu pripremanja navedenog krivičnog djela (zajedno sa ostalim licima) na području Općine Zvornik, za iznos od 1.000 KM neovlašteno kupio jednu snajpersku pušku marke CZ PASP M76 sa okvirom od deset metaka. Time je apelant, kao član organizirane grupe (zajedno sa ostalim licima), počinio u sticaju krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona BiH i krivično djelo organizirani kriminal iz člana 383. A stav 3. Krivičnog zakona RS i krivično djelo pripremanje krivičnog djela iz člana 248. Krivičnog zakona BiH u vezi sa krivičnim djelom ubistvo iz člana 149. st. 1. i 2. Krivičnog zakona RS;
(2) Da je tokom 2006. godine Darko Elez, zajedno sa apelantom i Beninom Dorićem, organizirao grupu lica, te pripremio plan zaustavljanja i krađe novca iz blindiranog vozila zaštitarske firme „Cipos“ koje je prema Aerodromu Sarajevo prevozilo novac Privredne banke Sarajevo. Radi izvršenja navedenog krivičnog djela, apelant je nabavio uniforme policije MUP-a Kantona Sarajevo, te je (apelant) zajedno sa Ljubišom Lalovićem nabavio i automatsko oružje koje će ostali članovi grupe koristiti prilikom izvršenja ovog krivičnog djela. Apelant je, nakon izvršenja ovog krivičnog djela, telefonom pozivao Darka Eleza i obavještavao ga koja saznanja ima policija o ovom krivičnom djelu, te za kakvim vozilom traga s obzirom na to da su apelantu (kao ovlaštenom službenom licu) ove informacije bile dostupne. Nakon izvršenja ovog krivičnog djela novac je podijeljen u omjeru 60% za grupu iz RS kojoj je pripadao Darko Elez, apelant i dr., dok je 40% novca pripalo dijelu grupe iz Federacije BiH. Apelant je, nakon izvršenja ovog krivičnog djela, svojim vozilom marke „Golf 4“, prevezao Darka Eleza u pravcu Trebinja. Apelant je, zajedno sa Ljubišom Lalovićem (koji je, također, bio ovlašteno službeno lice), zloupotrijebivši svoj status ovlaštenog službenog lica omogućio Darku Elezu da sa novcem pribavljenim ovim razbojništvom pređe granične prelaze bez kontrole službenika granične policije i uđe na teritoriju Republike Srbije. Darko Elez je od novca pribavljenog ovim razbojništvom dao apelantu i Ljubiši Laloviću oko 50.000 eura, čime su Darko Elez, apelant i Benan Dorić u sticaju počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona BiH i krivično djelo zločinačka organizacija iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH u vezi sa krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. Krivičnog zakona BiH;
(3) Da tokom 2007. godine Darko Elez, apelant i Benan Dorić organiziraju grupu ljudi u namjeri lišavanja života Borisa Govedarice, koji je bio član neprijateljske grupe Đorđa Ždrale. Radi izvršenja ubistva Borisa Govedarice, apelant je, zajedno sa Ljubišom Lalovićem, na području Općine Kalinovik nabavio dvije automatske puške M70, te veću količinu metaka i četiri okvira za municiju, kao i dvije ručne radiostanice koje je prethodno podesio na radne kanale MUP-a RS i MUP-a Kantona Sarajevo, koje oružje i opremu su koristili ostali članovi grupe koji su izvršili ubistvo Borisa Govedarice. Apelant i Ljubiša Lalović su, prema prethodnom dogovoru, kontinuirano vršili praćenje kretanja Borisa Govedarice sa službenim vozilima MUP-a RS, kako bi njegovu lokaciju dojavili Darku Elezu i ostalim članovima grupe. Apelant je 24. augusta 2007. godine oko 21 sat putem telefona Darku Elezu dojavio lokaciju na kojoj je primijećen Boris Govedarica sa svojim automobilom (motel-restoran „Kula“ prema tržnom centru „Tom“), nakon čega su ostali članovi grupe (podijelivši međusobne uloge) došli na lice mjesta i rafalima iz automatske puške lišili života Borisa Govedaricu. Nakon izvršenja ovog krivičnog djela, apelant je (sa dijelom ostalih članova grupe) otišao u pravcu Olova, gdje ih je dočekao Marko Krajišnik, koji ih odatle vozi u svom vozilu „Golf 2“ do graničnog prelaza Šepak, gdje ih svojim čamcem, preko rijeke Drine, na teritoriju Republike Srbije prebacuje Milislav Ćeranić, dok ih je na teritoriji Republike Srbije preuzeo Rajnat Ikonić, koji ih je svojim vozilom prevezao do Beograda. Time su Darko Elez, apelant i Benan Dorić u sticaju počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona BiH i krivično djelo organizirani kriminal iz člana 383. A stav 3. Krivičnog zakona RS u vezi sa krivičnim djelom teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakona RS i (4) Da u junu 2009. godine Darko Elez, apelant i Benan Dorić organiziraju grupu ljudi radi izvršenja krivičnog djela razbojništvo na štetu BH Pošte. Navedena lica su, na temelju informacija dobivenih od Elvisa Zlatića (zaposlenika BH Pošte), razradili detaljan plan razbojništva, te su nabavili uniforme policije MUP-a Kantona Sarajevo, kombinezone, pištolje, automatske puške, vozilo i dr. Dana 29. juna 2009. godine oko 22 sata dva člana navedene organizirane grupe su, obučeni u uniforme policije MUP-a Kantona Sarajevo, ušla u prostorije portirnice BH Pošte, te su upotrebom sile savladali radnike osiguranja, otvorili ulaznu kapiju a zatim su u vozilu „VW“ kombi transporter ušli ostali članovi grupe, koji ulaze u unutrašnje prostorije, savladavaju sve zaposlenike, fizički ih napadajući i nanoseći im teške tjelesne povrede, nakon čega iz trezora iznose vreće u kojima se nalazio novac u iznosu od 668.282,44 KM. Zaposlenici Pošte su zatvoreni u trezor, a članovi grupe su kombi-vozilom sa opljačkanim novcem napustili poštu, dok su ih ispred pošte, kao osiguranje, čekali ostali članovi grupe sa svojim taksi-vozilima, nakon čega su otišli na područje Gornjih Velešića do broja 130, gdje napuštaju kombi-vozilo koje su potom zapalili i udaljili se u nepoznatom pravcu. Time su Darko Elez, apelant i Benan Dorić u sticaju počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona BiH i krivično djelo zločinačka organizacija iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH u vezi sa krivičnim djelima pranje novca iz člana 209. Krivičnog zakona BiH i razbojništvo iz člana 289. Krivičnog zakona Federacije BiH (napomena: u svim tačkama od 1 do 4 navedena su i krivična djela za koja su osumnjičeni ostali članovi organizirane grupe, te su opisane njihove radnje izvršenja).
8. Apelant je pred istražiteljem Tužiteljstva BiH dao izjavu kojom je negirao sve tačke za koje je osumnjičen, te zatražio da se njegovoj odbrani odmah stavi na raspolaganje dokazni materijal, naglasivši da je neko izmislio cijelu priču u vezi sa njegovim djelovanjem sa Benanom Dorićem kao i u vezi sa pokušajem ubistva Đorđa Ždrale. Osim toga, apelant je naglasio da je, prije njegovog dovođenja, izvršen pretres njegovog stana i sačinjen zapisnik 12. septembra 2012. godine, te da mu je tada izuzeta sva dokumentacija koja se odnosi na njegovu korespondenciju sa advokatom i druge dokumente odbrane. Apelantova braniteljica je izjavila da je oduzimanjem dokumentacije koja se odnosi na korespondenciju sa advokatom izvršena povreda člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja garantira povjerljivost komunikacije između advokata i klijenta, kao i relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku koje zabranjuju uvid u takve dokumente organima gonjenja. Braniteljica je zahtijevala da joj se odmah dostavi sva dokumentacija odbrane vezana za istragu koja se vodi kod Suda BiH (pored ove istrage, protiv apelanta je ranije otvorena druga istraga, jer je osumnjičen za izvršenje krivičnih djela organizirani kriminal, neovlašteni promet opojnim drogama i druga krivična djela), ili da se protiv nje, kao branitelja u toj istrazi, vodi krivični postupak. Braniteljica je naglasila da se radi o dokumentaciji opisanoj pod tačkom 11. potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj VT 16-02/3-04-1-419/12-9/12 od 12. septembra 2012. godine. U toj dokumentaciji apelant je davao braniteljici sugestije koje se tiču njegove odbrane u vezi sa svim prisluškivanim razgovorima koji su predmet i ovog postupka.
9. Tužiteljstvo BiH je Sudu BiH protiv apelanta i još 17 lica podnijelo Prijedlog za određivanje pritvora broj T 20 0 KT 000256 od 13. septembra 2012. godine iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a), b), c) i d). U prijedlogu za određivanje pritvora apelant se sumnjiči za sve ono što je navedeno u zapisniku broj T20 0 KT 0002564 12 od 13. septembra 2012. godine od tač. 1. do 4. Osim toga, u prijedlogu za određivanje pritvora apelant je osumnjičen (i) da je tokom 2008. i 2009. godine sa Naserom Kelmendijem i Darkom Elezom organizirao neovlašten međunarodni promet opojnih droga i prekrusora koji su prebacivani sa teritorije Južne Amerike, Republike Turske i Republike Srbije na područje Bosne i Hercegovine odakle su drogu i prekrusore prodavali na tržištu Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Time su Darko Elez, apelant i Naser Kelmendi počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona BiH u vezi sa krivičnim djelom dogovor za učinjenje krivičnih djela iz člana 247. i krivičnim djelom pripremanje krivičnog djela iz člana 248. Krivičnog zakona BiH, te krivičnim djelom neovlašten promet opojnih droga iz člana 195. stav 1. Krivičnog zakona BiH.
10. U obrazloženju prijedloga za određivanje pritvora Tužiteljstvo BiH je navelo da Sudu BiH dostavlja izjave svjedoka koji detaljno opisuju način organizacije kriminalnih grupa, način planiranja izvršenja krivičnih djela, kao i način na koji su krivična djela potom izvršena. Izjave ovih svjedoka su potkrijepljene brojnom materijalnom dokumentacijom koja se, također, dostavlja Sudu BiH. Tužiteljstvo je naglasilo da je, pored ovih dokaza, dobilo, putem međunarodne pravne pomoći, veliki broj dokaza koji potiču iz posebnih istražnih radnji koje su provođene od Specijalnog suda za organizirani kriminal Republike Srbije, a koji potkrepljuju izjave svjedoka i materijalne dokaze koje posjeduje Tužiteljstvo BiH. Tužiteljstvo BiH je naglasilo da sve dokaze koje posjeduje dostavlja Sudu BiH. Međutim, predloženo je da se ti dokazi ne dostavljaju osumnjičenim i njihovim braniteljima shodno odredbama člana 47. Zakona o krivičnom postupku BiH iz razloga što bi njihovo otkrivanje dovelo u pitanje sigurnost istrage, a naročito sigurnost saslušanih svjedoka, kao i svjedoka koji se planiraju saslušati. S tim u vezi naglašeno je da su svi svjedoci izjavili da se boje za sigurnost svojih života, te da se radi o izuzetno organiziranoj grupi koja je sve do lišavanja slobode bila aktivna pokušavajući ove svjedoke lišiti života, a sve radi sprečavanja dokazivanja predmetnih krivičnih djela. Tužiteljstvo je predložilo da, ukoliko se prihvati prijedlog za određivanje pritvora, Sud BiH u rješenju ne navodi poimenično do sada saslušane svjedoke zbog njihove sigurnosti. Tužiteljstvo je navelo da će braniteljima osumnjičenih, u ovoj fazi istrage, dostaviti Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu i izvršiocima Državne agencije za istrage i zaštitu sa nabrojanim prilozima (dokazima) na kojima će biti redigovana imena i prezimena do sada saslušanih svjedoka, a sve zbog njihove zaštite. Tužiteljstvo je navelo da je u predstojećoj istrazi potrebno saslušati više stotina svjedoka, da je potrebno preslušati sve telefonske razgovore koji su osumnjičeni vodili (prije, tokom i poslije izvršenja krivičnih djela) a koji traju i više od 10 sati dnevno, da je potrebno uraditi veći broj različitih vrsta vještačenja, da je potrebno provesti finansijsku istragu vezanu za pranje novca i dr. Tužiteljstvo je naglasilo da postoji opasnost od bjekstva za sve osumnjičene, imajući u vidu da iz izjava svjedoka proizlazi da su članovi ove organizirane grupe u više navrata na ilegalan način prelazili međunarodnu granicu Bosne i Hercegovine i Republike Srbije, te da se u Republici Srbiji još uvijek nalaze pojedini članovi ove grupe koji bi osumnjičenim sigurno pružili utočište, kao i da pojedini osumnjičeni imaju i državljanstvo Republike Srbije. Prema mišljenju Tužiteljstva BiH, osumnjičeni bi, ukoliko bi se našli na slobodi, ometali istragu utjecajem na svjedoke a stupili bi i u kontakt sa drugim osumnjičenim koji su u bjekstvu, te i na taj način ometali predmetni krivični postupak. Tužiteljstvo BiH smatra da bi boravkom na slobodi osumnjičeni nastavili sa vršenjem krivičnih djela imajući u vidu da se radi o organiziranoj grupi čiji su pripadnici od 2005. godine počinili više krivičnih djela, kao i da bi boravkom na slobodi ovih lica došlo do uznemirenja stanovništva, te narušavanja javnog reda i mira.
11. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 008677 12 Krn od 14. septembra 2012. godine odredio pritvor u trajanju od 30 dana za apelanta i još 17 osumnjičenih na osnovu razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku, a zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. st. 2. i 3. Krivičnog zakona BiH u vezi sa krivičnim djelima dogovor za učinjenje krivičnog djela iz člana 247. i pripremanje krivičnog djela iz člana 248. Krivičnog zakona BiH, u vezi sa krivičnim djelima neovlašten promet opojnih droga iz člana 195. stav 1. Krivičnog zakona BiH, pranje novca iz člana 209. Krivičnog zakona BiH, kao i drugih krivičnih djela koja su detaljno navedena u predmetnom rješenju o određivanju pritvora.
12. Prilikom saslušanja pred sudijom za prethodni postupak Suda BiH apelantova braniteljica je izjavila da je došlo do kršenja apelantovog prava na presumpciju nevinosti, jer apelantu Tužiteljstvo BiH nije dostavilo niti jedan dokaz osim izvještaja o počinjenom krivičnom djelu koji je sačinila Državna agencija za istrage i zaštitu, koji sam po sebi ne može predstavljati dokaz, te se zbog toga apelant ne može ni izjasniti u pogledu postojanja osnovane sumnje za krivična djela za koja se tereti. Apelantova braniteljica je navela da Tužiteljstvo BiH daje kolektivne razloge za pritvor a u obavezi su navesti razloge za svakog osumnjičenog ponaosob, tj. individualno.
13. U obrazloženju predmetnog rješenja Sud BiH se izjasnio na prigovor nedostavljanja dokaza od Tužiteljstva BiH. Navedeno je da, prema članu 47. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, branitelj ima pravo da razmatra spise i pribavljene dokaze koji idu u korist osumnjičenom, izuzev ako se na taj način može dovesti u opasnost cilj istrage, što je diskreciona ocjena tužioca. Iz stava 2. člana 47. navedenog zakona proizlazi da tužilac nije dužan da odbrani dostavlja dokaze, već da dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, uz prijedlog za određivanje pritvora, dostavlja sudiji za prethodni postupak o čemu se obavještava branitelj, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Pošto je Tužiteljstvo BiH istaklo da se radi o dokazima takve prirode da bi se, omogućavanjem odbrani da se upozna sa njihovim sadržajem, mogao dovesti u opasnost cilj i dalji tok istrage, to je Sud BiH postupio u skladu sa odredbom člana 47. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH.
14. U obrazloženju predmetnog rješenja navedeni su razlozi i dokazi u odnosu na postojanje osnovane sumnje iz člana 132. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH, da je apelant počinio predmetna krivična djela za koja je osumnjičen. Tako je navedeno da iz zapisnika o saslušanju svjedoka od 31. maja 2012. godine, kao i dokaza Tužiteljstva BiH (iskaz svjedoka) broj 17/11 od 22. septembra 2011. godine proizlazi osnovana sumnja u odnosu na ubistvo Borisa Govedarice, kao i napad (pokušaj ubistva) na Đorđa Ždralu. Iz navedenih iskaza proizlazi da je apelant (zajedno sa Ljubišom Lalovićem) nabavio tri puške, te da je (također sa Ljubišom Lalovićem) provjeravao situaciju na terenu u vezi sa Govedaricinim kretanjem, te da je bio u kontaktu sa Darkom Elezom, a što je bio slučaj i prilikom pokušaja ubistva Đorđa Ždrale. Apelant je (kritične prilike) javio Darku Elezu lokaciju na kojoj je primijećen Boris Govedarica da bi se potom ostali članovi grupe, naoružani, uputili u tom pravcu i izvršili ubistvo Borisa Govedarice. Bitni navodi ovog iskaza (misli se na iskaz od 31. maja 2012. godine) potvrđeni su dokazima: zapisnik o ispitivanju osumnjičenog broj KU-750/07 od 14. oktobra 2009. godine koji je sačinio MUP Republike Srbije PU Beograd i zapisnik o saslušanju svjedoka broj 16-02/7-1/12 od 17. augusta 2012. godine koji je sačinila Državna agencija za istrage i zaštitu. Iz zapisnika o saslušanju svjedoka broj 16-02/7-1/12 od 17. augusta 2012. godine, čiji su navodi potvrđeni iskazom svjedoka broj 17/11 od 23. augusta 2011. godine, proizlazi osnovana sumnja u odnosu na izvršeno krivično djelo razbojništva na štetu BH Pošte. Iz navedenih iskaza proizlazi da je apelant pribavljao i stavljao na raspolaganje (ostalim članovima grupe) informacije potrebne za realizaciju planirane akcije razbojništva, kao i da je pribavio odgovarajuće ambleme koji su korišteni na uniformama prilikom izvršenja ovog razbojništva, te da je učestvovao u podjeli opljačkanog novca u omjeru od 60% koji je pripadao dijelu grupe čiji je on bio član. Iz izjave svjedoka proizlazi i osnovana sumnja u vezi sa izvršenjem krivičnog djela pljačke novca na štetu Privredne banke Sarajevo. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama proizlazi iz sadržaja presretnutih telefonskih razgovora.
15. U odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga (opasnost od bjekstva) iz člana 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH, Sud BiH je ocijenio da ovi razlozi postoje u odnosu na sve osumnjičene u vezi s čim je dato obrazloženje da se ovakav zaključak zasniva na dokazima da su osumnjičeni u više navrata na ilegalan način prelazili granicu Republike Srbije, te da se određeni broj članova ove organizirane grupe još uvijek nalazi na slobodi u Republici Srbiji. U tom kontekstu ocijenjena je (i) činjenica da apelant ima i državljanstvo Republike Srbije. U odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga (utjecaj na svjedoke, saučesnike ili prikrivače) iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH, Sud BiH je ocijenio da ti razlozi postoje u odnosu na sve osumnjičene. Ovaj zaključak Sud BiH je temeljio na dokazima koji ukazuju na postojanje osnovane sumje da se radi o organiziranoj kriminalnoj grupi koja se bavi izvršenjem većeg broja krivičnih djela, zatim, da je u toku identifikacija drugih članova ove grupe, te da je potrebno saslušati ostale svjedoke, što bi sve bilo onemogućeno ili otežano u znatnoj mjeri puštanjem osumnjičenih na slobodu, jer postoji opravdana bojazan da bi mogli izvršiti utjecaj na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga (da će se ponoviti, odnosno nastaviti sa vršenjem krivičnih djela), Sud BiH je ocijenio da ti razlozi postoje u odnosu na sve osumnjičene. Ovakav zaključak Sud BiH je izveo ocjenjujući u međusobnoj povezanosti konkretne činjenice da se osumnjičenim stavljaju na teret izvršenja veoma teških krivičnih djela, zatim, brojnost preduzetih krivičnopravnih radnji i njihov vremenski kontinuitet, te podijeljene uloge iz čega se sve može zaključiti da su osumnjičeni iskazali veliku upornost u vršenju takvih radnji. Utvrđena osnovana sumnja da se radi o dobro organiziranoj i hijerarhijski ustrojenoj kriminalnoj grupi međunarodnog karaktera, te sve iznijete okolnosti vezane za izvršenje konkretnih inkriminiranih radnji opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo, ili da će nastaviti sa vršenjem opisanih radnji ukoliko se nađu na slobodi. Sud BiH je ustanovio da postoje i razlozi za određivanje pritvora (narušavanje javnog reda) iz člana 132. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku BiH u odnosu na sve osumnjičene. Navedeno je da je svim osumnjičenim zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, čime je ispunjen opći uvjet iz ovog zakonskog osnova, te da brojnost počinjenih krivičnih djela (lišenje života, razbojništva i dr.) za koja su osumnjičeni, kao i okrutnost prilikom njihovog izvršenja ukazuju da bi puštanje osumnjičenih na slobodu dovelo do uznemirenosti, straha i nesigurnosti građana Bosne i Hercegovine. Sud BiH je razmotrio i primjenu blažih mjera prema osumnjičenim, te zaključio da primjena blažih mjera kod postojećih okolnosti ne bi ostvarila svrhu uspješnog vođenja postupka.
16. Rješenjem broj S1 2 K 008677 12 Kv od 24. septembra 2012. godine Sud BiH je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv rješenja o određivanju pritvora. U obrazloženju ovog rješenja navedeno je da je apelantova braniteljica izjavila žalbu u kojoj je navela da je rješenjem o određivanju pritvora došlo do bitnih povreda odredaba Zakona o krivičnom postupku BiH, koje se sastoje u tome što apelantu, prilikom saslušanja pred Tužiteljstvom BiH 13. septembra 2012. godine, nisu predočene ključne optužbe koje su mu stavljene na teret u prijedlogu za određivanje pritvora (misli se na optužbe iz prijedloga za određivanje pritvora da je apelant u grupi sa Naserom Kelmendijem vršio neovlašten promet opojnih droga i prekrusora). Na ovaj način apelant nije imao priliku da se izjasni o svim optužbama, koje pravo mu je garantirano članom 6. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. U žalbi se ističe da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, jer apelantu nije dostavljen niti jedan dokaz osim službenog izvještaja Državne agencije za istrage i zaštitu, kao i da je došlo do pogrešne primjene odredaba člana 47. Zakona o krivičnom postupku, jer odbrana nije tražila razgledavanje spisa, već uvid u dokumente koji potkrepljuju navode za osnove sumnje. Na ovaj način apelant nije imao priliku da se izjasni o svim činjenicama koje ga terete. Ističe se da se prvostepeni sud nije bavio razlozima za svakog od osumnjičenih, nego je zbirno za sve njih navodio sumnje o organiziranosti, koordiniranosti, hijerarhiji i djelovanju, što je suprotno osnovnom postulatu krivičnog postupka – individualnosti. Osporavaju se posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku tvrdnjama da dvojno državljanstvo ne može biti razlog za određivanje pritvora prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda. Akcentira se da se apelant striktno pridržavao mjera zabrane koje su mu određene (nakon ukidanja ranijeg pritvora) zbog istrage koja se vodila tokom 2009. i 2010. godine. Osporava se pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku, te se navodi kako u osporenom rješenju nije obrazloženo zbog čega bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak. Dalje se osporavaju pritvorski osnovi iz člana 132. stav 1. tač. c) i d) navodeći da u odnosu na njih ne postoji individualnost, niti da postoje okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora po navedenim osnovama.
17. Sud BiH je postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta obrazložio na suštinski isti način kao što je urađeno u prethodnom rješenju o određivanju pritvora od 14. septembra 2012. godine, jasno naglasivši da u potpunosti podržava razloge i zaključke o postojanju osnovane sumnje koji su dati prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora.
18. Apelantov prigovor da nije imao priliku izjasniti se o optužbama protiv njega, kako to nalaže član 6. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, Sud BiH je obrazložio naglasivši da je Tužiteljstvo BiH 13. septembra 2012. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora, nakon čega je održano ročište povodom prijedloga za određivanje pritvora na kojem je saslušan apelant u prisustvu branitelja, tako da je sudija za prethodni postupak u potpunosti ispoštovao garancije iz člana 131. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH. U odnosu na apelantov prigovor da osnovana sumnja nije konkretizirana, Sud BiH je naglasio da se apelantu, kao i svakom od osumnjičenih, stavlja na teret izvršenje teških i brojnih krivičnih djela sa predviđenim visokim kaznama, te nije bilo nužno niti moguće, osobito u ovoj fazi postupka, kada se odlučuje o pritvoru, a ne krivici osumnjičenih, opisati precizno pojedinačne radnje apelanta, kao i ostalih osumnjičenih.
19. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH, Sud BiH je naglasio da se ne smije zanemariti činjenica da se osnovano sumnja da su članovi ove organizirane grupe u više navrata ilegalno prelazili granice Republike Srbije u kojoj se na slobodi nalaze ostali članovi ove grupe koji bi im mogli pružiti utočište. U tom kontekstu ocjenjuje se (i) činjenica da apelant ima (i) državljanstvo Republike Srbije. Ove činjenice se dovode u vezu sa apelantovom sviješću o težini krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, kao i sviješću o izvjesnosti krivičnog gonjenja, na temelju čega Sud BiH zaključuje da kod osumnjičenih postoji jak motiv da se, u slučaju da budu pušteni na slobodu, skrivaju, odnosno napuste teritoriju Bosne i Hercegovine, te time onemoguće dalji tok postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari. Sud BiH je naglasio da se kod procjene „drugih okolnosti“ koje ukazuju na opasnost od bjekstva rukovodio kriterijima iz prakse Evopskog suda (vidi presudu: Neumeister protiv Austrije od 27. jula 1968. godine str. 39. stav 10) prema kojim: pri analiziranju okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva mora se imati u vidu karakter umiješane osobe, njen moral, njena imovina, veze sa državom u kojoj je osoba optužena, kao i njeni međunarodni kontakti. S tim u vezi, Sud BiH je naglasio da je u konkretnom slučaju pošao od činjenice da se radi o organiziranoj grupi velikog broja lica za koju se osnovano sumnja da je izvršila veliki broj teških krivičnih djela za koje su zaprijećene stroge zatvorske kazne, da je ta organizirana grupa djelovala (i) izvan granica Bosne i Hercegovine, kao i da su određeni članovi te grupe na slobodi, te borave van granica Bosne i Hercegovine.
20. U odnosu na žalbene prigovore vezane za postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH, da opasnost od utjecaja na svjedoke ili saučesnike mora biti konkretizirana, Sud BiH je naglasio da se ovaj pritvorski razlog može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do takvog zabranjenog utjecaja doći i prema drugim svjedocima u predmetu, a koji stav je potkrijepljen i praksom Ustavnog suda iz predmeta broj AP 6/08 (Neđo Zeljaja), kada je razmatrano određivanje pritvora zbog koluzijske opasnosti. Sud BiH je naglasio da su u rješenju o određivanju pritvora ispravno navedene naročite okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost takvog utjecaja, kao što su činjenica da se radi o organiziranoj grupi ljudi međunarodnog karaktera, da je određeni broj članova grupe na slobodi, da je istraga još u toku, da identitet svih saučesnika još nije poznat Tužiteljstvu BiH, da postoji veći broj svjedoka koji se boje osumnjičenih, te su u strahu za svoju sigurnost. Prema mišljenju Suda BiH, cilj ovog pritvorskog razloga jeste da se spriječe radnje utjecaja na svjedoke i saizvršioce ili prikrivače, a za ostvarenje ovog cilja mora se poći od činjenične procjene poznatih elemenata i stepena vjerovatnoće da će se događaji, koje treba spriječiti, zaista, desiti ako se mjera pritvora ne odredi ili produži. U konkretnom slučaju postoji niz elemenata (na koje je ukazano) koji u svojoj sveukupnosti upućuju na postojanje naročitih okolnosti, odnosno „ozbiljnog rizika“ da do utjecaja može doći.
21. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH, Sud BiH je naglasio da utvrđena osnovana sumnja ukazuje da su se osumnjičeni inkriminiranom aktivnošću bavili kontinuirano i da su iskazali visok stepen upornosti pri izvršenju inkriminiranih radnji, koja aktivnost se odlikuje i brojnošću izvršenih radnji, a što ukazuje da postoji realna i konkretna opasnost da će ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo, odnosno nastaviti sa vršenjem inkriminiranih krivičnih djela za koja se osnovano sumnja da su ih počinili. Sud BiH ocjenjuje da se radi o licima koja su sklona vršenju kako istovrsnih, tako i drugih krivičnih djela zbog čega je i opasnost od ponavljanja sasvim realna pogotovo kad se ima u vidu da je znatan broj saučesnika i dalje na slobodi. Sud BiH smatra da je za pravilnu primjenu ovog zakonskog osnova neophodno razmotriti okolnosti konkretnog slučaja: organizirani kriminal, mreža kontakata, kriminalna prošlost i ličnost osumnjičenih, a ne samo činjenicu da li su osumnjičeni ranije osuđivani ili nisu, jer činjenica ranije neosuđivanosti ne isključuje postojanje ovog pritvorskog osnova. Sud BiH je naglasio da je (kada su u pitanju naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnih djela a kada su u pitanju krivična djela organiziranog kriminala) imao u vidu praksu iz presude Evropskog suda u predmetu Branningan i McBride protiv UK od 26. maja 1993. godine u kojoj je naglašeno: ...u predmetu u kojem je osumnjičeni bio umiješan u organizirani kriminal, osumnjičeni bi mogao zloupotrijebiti svoju slobodu tako što će održavati postojeću mrežu kontakata i pružiti dragocjenu pomoć svojim saradnicima. Evropski sud je utvrdio da takve okolnosti opravdavaju pritvor na osnovu bojazni od ponavljanja krivičnog djela....
22. U odnosu na postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku, Sud BiH je suštinski podržao razloge iz rješenja o određivanju pritvora.
23. Tužiteljstvo BiH je Sudu BiH podnijelo Prijedlog za produženje pritvora broj T 20 0 KT 0002564 12 od 8. oktobra 2012. godine u kom se za apelanta i još 16 lica predlaže produženje pritvora za još dva mjeseca iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tač. a), b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku BiH.
24. U odnosu na razloge iz ranijeg prijedloga za određivanje pritvora, ovaj prijedlog Tužiteljstvo BiH je dodatno obrazložilo naglasivši da su, u ovoj početnoj fazi istrage, proširili istragu, te da su pribavili dokaze da su osumnjičeni počinili još jedno krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH a u vezi sa krivičnim djelom teško ubistvo iz člana 149. Krivičnog zakona RS, počinjenog na štetu Zorana Goluba, zvanog Ćarlama, iz Istočnog Sarajeva, a koje je upravo organizirao Bojan Cvijan (apelant) zajedno sa Darkom Elezom, dok su njegovi izvršioci bili Marko Krajišnik i Vladimir Pandurević. Prilikom izvršenja ovog krivičnog djela ponovo je korištena garaža Muhameda Ramića na Dobrinji, a Cvijan (apelant) je s namjerom pribavljanja alibija napustio Bosnu i Hercegovinu neposredno prije izvršenja ovog krivičnog djela. Pored ovog, Tužiteljstvo BiH je istaklo da su došli do dokaza na temelju kojih su u potpunosti utvrdili način organiziranja i izvršenja krivičnih djela razbojništva učinjenih na štetu BH Pošte i Privredne banke Sarajevo, pa je tako utvrđeno da je Elvis Zlatić (zaposlenik pošte) detaljno objasnio raspored BH Pošte a zatim snimio unutrašnjost BH Pošte, kako bi se vidio broj ljudi, te mjesto trezora gdje se nalazi novac, dok su u poštu ušli Elez, Dorić i Cvijan (apelant), Minić, Krajišnik i drugi članovi grupe. Tužiteljstvo BiH je Sudu BiH dostavilo nove dokaze u odnosu na postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku. Tužiteljstvo BiH je naglasilo da iz transkripta razgovora između apelanta i Darka Eleza proizlazi da se oni dogovaraju na koji način da izvrše pritisak na ostale članove grupe u slučaju da budu uhapšeni, odnosno dogovaraju da Cvijan (apelant) kontrolira osumnjičene koji se nalaze na teritoriji Bosne i Hercegovine, dok će Elez kontrolirati dio koji je u Republici Srbiji, da ne sarađuju sa organima gonjenja ukoliko budu uhapšeni. Dakle, ovdje postoje konkretne radnje pojedinih osumnjičenih koji već unaprijed vrše utjecaj kako na svjedoke, tako i na ostale osumnjičene koji su na hijerarhijskoj ljestvici organizirane grupe na nižim položajima od organizatora, te pojedinih članova ovih grupa. U odnosu na ostale pritvorske razloge, Tužiteljstvo BiH smatra kako oni (i) dalje postoje u odnosu na sve osumnjičene uz obrazloženje koje je suštinski isto kao i kod prvog prijedloga za određivanje pritvora.
25. Tužiteljstvo BiH je naglasilo da svi do sada saslušani svjedoci osjećaju strah od osumnjičenih, te da smatraju da, ukoliko bi oni saznali za njihova svjedočenja, da bi im bila ugrožena sigurnost kako njih, tako i njihovih članova porodice. Zbog toga, Tužiteljstvo BiH i dalje stoji pri prijedlogu da se do sada prikupljeni dokazi ne dostavljaju odbrani i osumnjičenim shodno članu 47. Zakona o krivičnom postupku BiH, jer bi njihovo otkrivanje zasigurno ugrozilo cilj istrage, te sigurnost svjedoka i njihovih porodica. Tužiteljstvo BiH smatra da se jedino na ovakav način ova istraga može dovesti do kraja, te omogućiti da svjedoci svoj iskaz daju bez straha i bilo kakvog pritiska, što je bio slučaj i u proteklih mjesec dana istrage u kojoj je Tužiteljstvo BiH došlo do velikog broja novih dokaza, te rasvijetlilo još jedno ubistvo koje je počinila ova grupa osumnjičenih. U odnosu na prigovore odbrane da im nije dostavljen nijedan dokaz o postojanju osnovane sumnje, a što je, prema mišljenju odbrane, suprotno Evropskoj konvenciji, Tužiteljstvo BiH je naglasilo da odredbe Evropske konvencije nisu ni propisale pravo uvida u spise i dokaze od osumnjičenih, odnosno njihove odbrane prije podizanja optužnice, te da je odredbama člana 226. stav 2, odnosno člana 47. stav 3. Zakona o krivičnom postupku BiH jasno propisano da, nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i njihovi branitelji imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
26. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 00 8677 12 Kv 3 od 11. oktobra 2012. godine djelimično je usvojen prijedlog Tužiteljstva BiH za produženje pritvora za sve osumnjičene za još dva mjeseca zbog pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku BiH, dok je odbijen prijedlog za produženje pritvora temeljem pritvorskog razloga iz tačke d) stava 1. člana 132. Zakona o krivičnom postupku BiH.
27. Na ročištu za produženje pritvora saslužan je tužitelj Tužiteljstva BiH koji je u cijelosti ostao pri navodima iz prijedloga za produženje pritvora, te izjavio kako u narednom periodu planira da sasluša više od stotinu svjedoka. Izjašnjavajući se na prijedlog Tužiteljstva BiH, apelantova braniteljica je izjavila da uz prijedlog za produženje pritvora odbrana nije dobila dokaze, a posebno ne za proširenje istrage. Stoga, odbrana samo formalno prisustvuje ročištima, jer bez dokaza ne može iznositi svoje argumente. Zbog toga je došlo do kršenja člana 5. stav 4. Evropske konvencije koji omogućuje osumnjičenom ulaganje žalbe sudu, a koja je djelotvorna samo ako se omogući uvid u dokaze. Zbog uskraćivanja uvida u dokaze, odbrani je uskraćena mogućnost da raspravlja o osnovanoj sumnji, dodajući da osporava posebne pritvorske razloge koji nisu konkretizirani i individualizirani.
28. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naglasio da smatra da odredbe člana 47. Zakona o krivičnom postupku ne predviđaju obavezu da se osumnjičenim i braniocima dostave dokazi u trenutku odlučivanja o pritvoru. Sud BiH je naglasio da su osumnjičeni upoznati sa osnovanom sumnjom protiv njih prilikom prvog ispitivanja, zatim, dostavljanjem prijedloga za određivanje pritvora, te usmenog iznošenja prijedloga od tužioca tokom javne sjednice na koji način je odbrani osumnjičenih data mogućnost osporavanja odluke Suda. Sud BiH je naglasio da očekuje da će Tužiteljstvo BiH u narednom vremenskom periodu odbrani dostaviti dokaze, čije objelodanjivanje neće dovesti u opasnost ciljeve istrage. Sud BiH je naveo kako je iz svih dokaza koje mu je dostavilo Tužiteljstvo BiH utvrdio da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili inkriminirane radnje, ali da je bitno naglasiti da je, u ovoj fazi postupka, stepen uvjerenja koji kod suda mora postojati u odnosu na učešće osumnjičenih u inkriminiranim radnjama znatno nižeg stepena u odnosu na onaj koji sud mora imati prilikom potvrđivanja optužnice, a posebno prilikom odlučivanja o krivnji. Sud BiH je naglasio da je posebno uzeo u obzir činjenicu da tužilac, u ovoj fazi postupka, iz opravdanih razloga, koristeći se ovlaštenjima iz člana 47. Zakona o krivičnom postupku BiH, odbrani nije dostavio dokaze, ali je Sud BiH zbog toga izričito zahtijevao od tužioca da na javnoj raspravi iznese sve činjenice i okolnosti od značaja za ocjenu postojanja osnovane sumnje, te je tako data prilika odbrani da iznese svoje argumente, pa nije došlo do povrede prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Sud BiH je naglasio da se osumnjičenim stavlja na teret izvršenje teških krivičnih djela sa predviđenim visokim kaznama, te da svaki osumnjičeni ima više od jedne radnje izvršenja, pa stoga nije bilo nužno niti moguće, posebno u ovoj fazi postupka kada se odlučuje o pritvoru, a ne krivici osumnjičenih, opisati precizno pojedinačne radnje svih osumnjičenih.
29. Postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta Sud BiH obrazlaže slično kao i u prethodnim rješenjima, naglašavajući njegovu ulogu pri planiranju, prikupljanju, davanju informacija, dojavljivanju, te nabavci opreme a sve u vezi sa izvršenjem predmetnih krivičnih djela za koja se tereti. Pri obrazlaganju posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Sud BiH akcentira dokaze iz kojih proizlazi da je apelant u više navrata ilegalno prelazio granicu Republike Srbije, kao i da se na teritoriji Republike Srbije na slobodi nalazi jedan dio pripadnika ove organizirane grupe u kom kontekstu razmatra (i) činjenicu da apelant posjeduje (i) državljanstvo Republike Srbije, te da je Republika Srbija, u skladu sa članom 26. stav 1. Evropske konvencije o izručenju, uložila rezerve na odredbe o izručenju vlastitih državljana. S tim u vezi, Sud BiH se poziva na praksu iz presude Evropskog suda u predmetu Brafuss v. Češka Republika (vidi presudu Evropskog suda od 31. jula 2000. godine stav 69) prema kojoj: ...opravdana je bojazan od bjekstva zbog nemogućnosti izručenja optuženog iz druge zemlje.... Postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH, osim onoga što je navedeno u ranijim obrazloženjima, Sud BiH obrazlaže transkriptom razgovora koji je apelant vodio sa Darkom Elezom a iz kog proizlazi da se dogovaraju kako će utjecati na svjedoke, odnosno osumnjičene. Postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Sud BiH obrazlaže na suštinski isti način kao i u prethodnim rješenjima, akcentirajući da je na temelju priloženih dokaza zaključio da se radi o licima koja su sklona vršenju kako istovrsnih, tako i drugih krivičnih djela, zbog čega je i opasnost od ponavljanja izvršenja krivičnog djela realna i konkretna, pogotovo kad se ima u vidu da je znatan broj učesnika i dalje na slobodi, te da predmetna istraga još nije okončana.
30. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 008677 12 Kž od 24. oktobra 2012. godine odbijena je apelantova žalba protiv rješenja o produživanju pritvora za još dva mjeseca. Prema mišljenju Suda BiH, produženje pritvora opravdano je temeljem razloga iz člana 132. stav 1. tač. a),
b) i c). Zakona o krivičnom postupku BiH. Postojanje osnovane sumnje proizlazi iz sadržaja dostavljenih dokaza koji se detaljno nabrajaju na petoj strani rješenja.
31. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naglasio da je ispravna konstatacija (iz ranijih rješenja) da nije bilo nužno, niti moguće, posebno u ovoj fazi postupka, kada se odlučuje o pritvoru, a ne o krivici osumnjičenih, opisati precizno pojedinačne radnje optuženih. Precizno utvrđenje pojedinačnih radnji i tačno učešće svakog osumnjičenog u organiziranim grupama u kojima su djelovali kao pripadnici ili kao organizatori nije predmet preispitivanja u ovoj fazi postupka, već je to faktičko pitanje koje treba razriješiti ukoliko predmet dođe u fazu glavnog pretresa. Stoga, obrazloženje pobijanog rješenja, u odnosu na postojanje osnovane sumnje, posve dovoljno obuhvata navodno učešće u inkriminiranim radnjama svakog pojedinog osumnjičenog. Sud BiH smatra da se valjano i ispravno iznosi argumentacija iz koje nesporno proizlazi egzistiranje osnovane sumnje, kao nižeg stepena uvjerenja potrebnog u kontekstu ocjene opravdanosti produženja mjere pritvora, u odnosu na potrebno uvjerenje koje sud mora imati prilikom potvrđivanja optužnice ili prilikom odlučivanja o krivnji, kada sumnje u radnje počinilaca krivičnih djela uopće ne smije biti.
32. U odnosu na prigovore da osumnjičenim nisu dostavljeni dokazi na kojima se temelji osnovana sumnja, Sud BiH je naglasio da pitanje odbrane, koje se ovim prigovorima potencira, jeste pitanje mogućnosti osporavanja zakonitosti mjere pritvora, koje kao proceduralna garancija zaista proizlazi iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, a ovo pitanje se tiče i jednakosti stranaka u postupku koje načelo se nalazi u temeljima Zakona o krivičnom postupku BiH čije očuvanje Sud BiH ima kao obavezu. Međutim, član 5. Evropske konvencije ne spada u apsolutna prava i Sud BiH u primjeni ovog prava na slučajeve pritvora, te pri pitanju pristupa dokumentaciji na kojoj se temelji zakonitost pritvora primjenjuje određene izuzetke, jer mu to Zakon o krivičnom postupku BiH dozvoljava, a sve radi zaštite interesa istrage. Odredbom člana 47. Zakona o krivičnom postupku BiH propisana su pravila branitelja u pogledu razmatranja spisa i dokaza, kao i određena ograničenja u ostvarivanju tog prava, posebno kada se radi o spisima i dokazima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Ovo ograničenje Ustavni sud je razmatrao u predmetima br. AP 46/11 od 20. aprila 2011. godine i AP 40/09 od 26. februara 2009. godine. U Odluci Ustavnog suda broj AP 46/11 u tač. 13. i 14. navedeno je:„...Ustavni sud u svojoj praksi je ukazao na to da i kada je pri određivanju pritvora apelantu uskraćena mogućnost uvida u pojedine dokaze zbog opasnosti da bi istraga mogla biti ugrožena, time se neće prekršiti pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije...Također, Ustavni sud ukazuje na to da je u konkretnom slučaju takvo postupanje bilo zasnovano na relevantnim odredbama člana 47. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH... ...rješenjima kojima je, između ostalog, odbijen kao neosnovan zahtjev apelantove odbrane za dostavljanje dokaza koje je tužilac podnio sudu, apelantu nisu uskraćena prava na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja kako to zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije, s obzirom da je apelant imao mogućnost ulaganja žalbe i da je to pravo iskoristio.... U Odluci Ustavnog suda broj AP 40/09 u tački 17. navodi se: ...Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojem je osnovu osoba lišena slobode i garantira osobi lišenoj slobode da mora imati pristup sudu kako bi se ispitala zakonitost inicijalnog lišavanja slobode i produženja trajanja te mjere.... Prema mišljenju Suda BiH, uskraćivanje dokaza bilo je opravdano u konkretnom slučaju, imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, kao i procjenu tužioca da bi objelodanjivanjem dokaza bili ugroženi životi svjedoka, te bi se doveli u opasnost cilj i dalji tok istrage. Sud BiH je naglasio da, iako odbranama osumnjičenih nisu dostavljeni dokazi, oni su obaviješteni o kakvim se dokazima radi, te o njihovom sadržaju s obzirom na to da je sadržaj dokaza, kao i iskazi svjedoka interpretirani, odnosno izneseni kroz obrazloženja osporenih odluka.
33. Sud BiH je obrazložio prigovor apelantove odbrane da mu nije data mogućnost da se izjasni o optužbama u odnosu na krivično djelo nedozvoljeni promet opojnim drogama, te u odnosu na optužbe u okviru proširenja istrage u odnosu na krivično djelo teško ubistvo Zorana Goluba, zvanog Ćarlama. Sud BiH je naglasio da je uvidom u zapisnik o ispitivanju osumnjičenog (apelanta) od 13. septembra 2012. godine vidljivo da je apelantu predočeno za koje radnje se sumnjiči, a koje su u to vrijeme, s obzirom na prikupljene podatke i dokaze, mogle biti poznate Tužiteljstvu BiH. U daljem toku istrage, a što jeste i cilj svake istrage, otkrivaju se novi dokazi, nove okolnosti koje mogu ukazivati na učešće drugih osumnjičenih, kao i na druga krivična djela koja su počinjena od već okrivljenih i ispitanih osumnjičenih. Dakle, to što rezultati daljeg toka istrage osnovano ukazuju na učešće osumnjičenog Cvijana (apelanta) i u nekim drugim inkriminiranim radnjama ne dovodi u pitanje apelantovo pravo na odbranu, niti ga uskraćuje da se izjasni na nove optužbe, budući da iz sadržaja prijedloga za produženje pritvora jasno proizlazi na koji način je proširena istraga u odnosu na apelanta, te za koje se inkriminirane radnje tereti, dok je apelantova odbrana, kao i sam apelant imao priliku da se izjasni na nove optužbe prilikom održavanja ročišta za produženje pritvora, a što su apelant i njegova odbrana odbili da učine izjavljujući da odbrana samo formalno prisustvuje ročištima.
34. Pri obrazlaganju postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka
a) Sud BiH podržava razloge iz prethodnih rješenja, naglašavajući kako smatra da ti razlozi i dalje postoje, te se posebno ukazuje da dvojno državljanstvo koje ima apelant nije, niti može biti osnov za određivanje pritvora iz ovog razloga, dok se dvojno državljanstvo posmatra isljučivo u kontekstu drugih relevantnih činjenica konkretnog predmeta (ilegalni prelasci granice sa Republikom Srbijom, članovi ove organizirane grupe koji su na slobodi a nalaze se u Republici Srbiji, istraga se još vodi itd.). S tim u vezi, Sud BiH je naglasio da je apelant lice koje se nalazilo u vrhu hijerarhijske organizacije grupe, kojoj je, kako se osnovano sumnja, pripadao, te kako to proizlazi iz dokaza na kojima se temelji osnovana sumnja da je, između ostalog, apelant bio zadužen za pribavljanje informacija i kontakte sa licima u zemlji i inozemstvu, to, prema ocjeni Suda BiH, rezultira osnovanom bojazni da bi apelant kontakte i veze, te autoritet visokopozicioniranog člana grupe mogao iskoristiti i za realizaciju bjekstva ukoliko bi se našao na slobodi. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH, Sud BiH, osim razloga koji su dati u ranijim obrazloženjima, posebno potencira transkript razgovora između apelanta i Darka Eleza kada se oni dogovaraju kako da izvrše utjecaj na ostale osumnjičene i svjedoke. Prema mišljenju Suda BiH, iz navedenog se osnovano može zaključiti da bi puštanje apelanta na slobodu, realno gledajući, moglo imati kao posljedicu ometanje istrage i uspješno okončanje ovog krivičnog postupka. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku, Sud BiH je naglasio kako, suprotno žalbenim tvrdnjama branilaca osumnjičenih, smatra da ozbiljnost optužbi može razumno opravdati odluku da se osumnjičeni zadrži u pritvoru, u nastojanju da se spriječi da ponovo pokuša ili učini krivično djelo, s obzirom na to da svrha pritvora po ovom osnovu nije krivičnopravne, već preventivne prirode i sastoji se u očuvanju javne sigurnosti od ponovnog činjenja krivičnih djela. Okolnosti na temelju kojih sud može utvrditi postojanje te opasnosti u svakom slučaju ovise (i) o vrsti krivičnih djela, a neke okolnosti koje proizlaze iz sudske prakse su: pripadnost organiziranoj kriminalnoj grupi, prijašnja osuđivanost, labilnost, sklonost ka kockanju, zloupotreba droga itd. Imajući u vidu navedeno, kao i okolnosti konkretnog slučaja, gdje iz priloženih dokaza proizlazi da su osumnjičeni pokazali izrazitu upornost u vršenju krivičnopravnih radnji, koje po svojim obilježjima predstavljaju teška krivična djela (ubistvo, pokušaj ubistva, razbojnička krađa itd.), to sve, prema ocjeni Suda BiH, dovoljno govori o ličnosti osumnjičenih i njihovoj spremnosti za vršenje krivičnih djela. Sud BiH je naglasio da predmetne okolnosti nije bilo neophodno detaljnije konkretizirati s obzirom na to da se one oslanjaju na navode koji su detaljno obrazloženi u dijelu u kojem se govori o postojanju osnovane sumnje. Sve navedene okolnosti ukazuju da bi osumnjičeni, ukoliko se nađu na slobodi, stupili u ponovne kontakte i veze sa članovima grupe, kako bi nastavili sa kriminalnim aktivnostima, naročito imajući u vidu da je istraga još u toku i da su pojedini članovi grupe na slobodi.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
35. U apelaciji, kao i u dopuni apelacije apelant ukazuje na povrede člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima i člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. S obzirom na to da se radi o vrlo opširnoj apelaciji, rezimirat će se osnovni navodi kako slijedi:
(1) Oduzimanjem dokumentacije od apelanta koja se odnosila na njegovu prepisku sa braniocem, kao i onemogućavanjem povjerljive komunikacije sa braniocem u pritvorskoj jedinici KPZ Doboj odbrana, ni apelant nisu bili u mogućnosti adekvatno pripremiti odbranu i strategiju odbrane zbog nemogućnosti nesmetanog komuniciranja, što je imalo kao posljedicu nemogućnost efektivnog ulaganja žalbe protiv osporenih rješenja o određivanju i produženju pritvora u skladu sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, apelant ističe da mu je prilikom pretresa stana oduzeta sva dokumnetacija koja se odnosi na korespondenciju sa advokatom, instrukcije i sugestije advokatu i druge dokumente odbrane, čime je došlo do kršenja njegovog prava na povjerljivu komunikaciju s braniocem. Radi se o dokumentaciji opisanoj pod tačkom 11. potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj VT 16-02/304-1-419/12-9/12 od 12. septembra 2012. godine. U toj dokumentaciji je apelant braniocu davao sugestije koje se tiču njegove odbrane u vezi sa svim prisluškivanim razgovorima koji su predmet i ovog postupka. Prilikom posjete apelantu u pritvorskoj jedinici KPZ Doboj stražar je upozorio braniteljice da ništa što je napisano od odbrane ne može biti dato pritvoreniku (apelantu) a da prethodno ne bude pročitano i kontrolirano od službenika KPZ Doboj, isto se odnosi i na sve pismene odgovore koje bi apelant želio dati braniocima. Izvještaj o izvršenom krivičnom djelu Državne agencije za istage i zaštitu stražar je pažljivo prelistao prije nego što ga je dao aelantu. Kada je stražar napustio prostoriju, u njoj su ostale braniteljice sa apelantom, ali između njih se nalazila staklena pregrada, tako da su prilikom razgovora morale vikati, pa se njihov razgovor, bez sumnje, mogao čuti u svim okolnim prostorijama KPZ Doboj.
(2) Apelantu prilikom saslušanja pred istražiteljem Tužiteljstva BiH nisu bile saopćene sve optužbe protiv njega, jer mu nije saopćeno da je osumnjičen za neovlašteni promet opojnih droga, niti da je bio u grupi sa Naserom Kelmendijem. Ove optužbe predočene su mu u prijedlogu za određivanje pritvora iz čega proizlazi da apelant prilikom prvog ispitivanja nije bio upoznat sa svim optužbama protiv njega. U navedenom apelant vidi povredu člana 5. st. 2. i 4. Evropske konvencije, jer, u skladu sa članom 5. stav 2. Evropske konvencije, nije obaviješten o svim razlozima lišavanja slobode kako bi, u skladu sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije, mogao osporavati zakonitost svog hapšenja pred nadležnim sudom. U vezi sa navedenim, apelant se poziva na brojne stavove iz presuda Evropskog suda za ljudska prava, kao i na Komentar Zakona o krivičnom postupku iz 2005. godine.
(3) Apelant smatra da je došlo do povrede njegovog prava iz člana 5. stav 1. c) u vezi sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije, jer apelantu nije dostavljen nijedan dokaz u postupku određivanja pritvora (osim izvještaja o izvršenom krivičnom djelu Državne agenCije za istrage i zaštitu za koji je i Sud BiH rekao da se ne može koristiti kao dokaz) na koji način je povrijeđeno njegovo pravo na jednakost u postupanju, jer mu nije bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete, niti da iznese činjenice koje mu idu u korist. U vezi sa ovim prigovorom, apelant se poziva na praksu Evropskog suda, kao i na komentar Zakona o krivičnom postupku iz 2005. godine.
(4) Apelant smatra da je došlo do povrede njegovog prava iz člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije usljed povrede apelantovog prava na obrazloženu odluku i proizvoljne primjene procesnog prava. S tim u vezi, apelant naglašava da osnovi sumnje u odnosu na njega nisu uopće konkretizirani ni individualizirani, već da se daju uopćeno i kolektivno, dok se isto može reći za sve posebne pritvorske razloge koji, također, nisu konkretizirani niti individualizirani, te se naglašava da pritvor zbog opasnosti od bjekstva ne može biti određen na temelju činjenice da apelant posjeduje dvojno državljanstvo, kao i da se ne daju relevantni dokazi iz kojih bi bilo vidljivo da apelant namjerava utjecati na tok istrage, ili da će nastaviti sa vršenjem krivičnih djela. Apelant sve ovo vrlo detaljno obrazlaže u apelaciji, pozivajući se na brojne primjere iz prakse Evropskog suda i Ustavnog suda.
(5) U dopuni apelacije apelant uglavnom ponavlja navode iz apelacije, akcentira se problem ne saopćavanja svih optužbi za koje se tereti, nedostavljanja nijednog dokaza, što ima kao posljedicu da se ne može izjasniti o optužbama protiv njega, zatim, nedostatak konkretizacije i individualizacije pri postojanju osnovane sumnje, kao i posebnih pritvorskih razloga, te naglašava da je Presuda Ustavnog suda broj AP 46/11 suprotna praksi Evropskog suda.
b) Odgovor na apelaciju
36. U odgovoru na apelaciju Sud BiH naglašava da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant poziva. Naglašava se da je apelantovoj odbrani privremeno uskraćeno pravo uvida u dokaze Tužiteljstva BiH u fazi istrage na temelju odredaba člana 47. Zakona o krivičnom postupku BiH, nalazeći da interesi istrage i zaštite javnog interesa pretežu nad interesom osumnjičenih, zbog čega se privremeno mogla zakonito narušiti ravnoteža stranaka i princip njihove jednakosti na način da odbranama u trenutku izjašnjavanja nije bio poznat cjelokupan sadržaj dokaza na kojima se prijedlog Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora temeljio. Sud BiH ističe kako je rješenjem tog suda od 19. septembra 2012. godine apelantu i ostalim osumnjičenima koji se nalaze u pritvoru najprije ograničena komunikacija sa vanjskim svijetom, u smislu da su im zabranjene posjete, telefonske komunikacije, te vršenje prepiski izuzev sa njihovim braniocima, dok je rješenjem od 11. oktobra 2012. godine apelantu i ostalim osumnjičenim ograničena komunikacija sa vanjskim svijetom na način da su im zabranjene posjete, telefonske komunikacije i vršenje prepiski, izuzev posjeta, telefonskih komunikacija i prepiski sa njihovim braniocima, te užim članovima njihovih porodica, i to: roditeljima, supružnicima i djecom. Navedenim rješenjem je određeno provođenje nadzora nad povjerljivom prepiskom osumnjičenih, uključujući svu dolaznu i odlaznu prepisku sa svim drugim licima, osim sa njihovim braniocima. Dakle, Sud BiH nije dao nalog ovlaštenim službenicima KPZ da vrše kontrolu, pregled i čitanje prepiske između osumnjičenih i njihovih branilaca.
37. Tužiteljstvo BiH smatra neosnovanim navode iz apelacije, te predlaže da se odbije kao neosnovana, dok je u odnosu na pravično suđenje preuranjena uz napomenu da je praksa Evropskog suda na koju se poziva apelant istrgnuta iz konteksta i uopće ne odgovara konkretnom predmetu u činjeničnom i pravnom smislu. U vezi sa dokumentacijom koja je privremeno oduzeta od apelanta, Tužiteljstvo je naglasilo da se apelant osnovano sumnjiči i za izvršenje krivičnog djela pranje novca iz člana 209. Krivičnog zakona BiH, te je radi pronalaska dokaza i oduzeta dokumentacija prilikom izvršenog pretresa, a koja će biti predmet finansijskog vještačenja. Sva ostala dokumentacija koja neće biti predmet vještačenja će biti vraćena ne samo apelantu već i ostalim osumnjičenim kod kojih su vršene radnje pretresanja.
V. Relevantni propisi
38. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega.
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. (3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.
Član 47.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, kada se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, Tužitelj će dostaviti sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje, dokaze radi obavještavanja branitelja.
(3) Nakon podizanja optužnice, branitelj osumnjičenog, odnosno optuženog ima pravo uvida u sve spise i dokaze.
(4) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće kao i Tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju. (5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana, branitelj može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Član 69.
Pravo žalbe (1) Osoba od koje se privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo žalbe. (2) Žalba iz stava 1. ovog člana ne odlaže privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije.
(3) Protiv odluke Suda kojom se vraćaju oduzeti predmeti ili dokumentacija, Tužitelj ima pravo podnijeti žalbu.
Član 226.
Podizanje optužnice (1) Kad u toku istrage Tužitelj nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremit će i uputiti optužnicu sudiji za prethodno saslušanje.
(2) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(3) Nakon podizanja optužnice, stranke ili branilac mogu predlagati sudiji za prethodno saslušanje preduzimanje radnji u skladu s članom 223. ovog zakona.
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
VI. Dopustivost
39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
40. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije
41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 008677 12 Kv od 24. septembra 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija protiv navedenog rješenja podnesena je 8. novembra 2012. godine, te proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u ovom dijelu, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
43. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o određivanju i produženju povrijeđeno i pravo na pravično suđenje.
44. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
45. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su, u trenutku podnošenja apelacije, donesena samo rješenja kojim je apelantu određen i produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju «utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe» protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.
47. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
48. Apelant pobija navedena rješenja o određivanju i produženju pritvora, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te člana 5. st. 2. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
50. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obavješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja, i o svim optužbama protiv njega.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1 (c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
51. S obzirom na to da apelant ukazuje na kršenje prava na slobodu ličnosti, podsjeća se da je Ustavni sud, u više svojih odluka, naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne može biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode se, u prvom redu, ocjenjuje u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, u odnosu na Zakon o krivičnom postupku BiH, ali uz istovremeno poštivanje standarda iz člana 5. Evropske konvencije.
52. Ustavni sud će, prvo, ispitati apelantove navode kojim se ukazuje na kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije zbog toga što je apelantu prilikom pretresa stana oduzeta dokumentacija koja sadrži njegove pismene instrukcije branitelju u vezi sa odbranom u istragama koje se vode protiv njega, kao i apelantove sugestije u vezi sa presretnutim telefonskim razgovorima, te zbog onemogućavanja povjerljive komunikacije sa braniteljem u KPZ Doboj. Navedeno je, prema apelantovom mišljenju, imalo kao posljedicu onemogućavanje efektivnog korištenja žalbe protiv rješenja o određivanju i produženju pritvora.
53. Da bi Ustavni sud mogao da meritorno ispita apelantov prigovor u vezi sa oduzimanjem dokumentacije koja sadrži instrukcije branitelju, apelant je prethodno morao iscrpiti pravne lijekove koji mu stoje na raspolaganju u ovom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da Potvrda o oduzimanju predmeta brojVT 16-02/3-04-1-419/12-9/12 od 12. septembra 2012. godine sadrži pouku o pravnom lijeku prema kojem osoba od koje su privremeno oduzeti predmeti ima pravo žalbe u skladu sa odredbama člana 69. Zakona o krivičnom postupku BiH. Apelant nije dao dokaze Ustavnom sudu da je izjavio žalbu protiv navedene potvrde o oduzimanju predmeta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da žalba nije izjavljena. Na ovaj način apelant je onemogućio Sud BiH da raspravi ovo pitanje i donese odgovarajuću odluku koja bi, onda, mogla biti predmet ispitivanja od Ustavnog suda. Bez značaja je izjašnjenje Tužiteljstva BiH na navode iz apelacije u vezi sa oduzetom dokumentacijom, jer prije toga žalba nije podnesena, te ovo pitanje nije raspravljeno pred nadležnim sudom. Prema tome, Ustavni sud neće dalje ulaziti u ispitivanje ovog pitanja, jer prethodno apelant nije iscrpio žalbu na koju je imao pravo temeljem člana 69. Zakona o krivičnom postupku BiH.
54. Ustavni sud konstatira da pitanje navodnog onemogućavanja povjerljive komunikacije između apelanta i branitelja, također, nije pokrenuto pred Sudom BiH. Apelant je ovo pitanje imao priliku da pokrene u svojim žalbama od 20. septembra i 15. oktobra 2012. godine koje je izjavljivao Sudu BiH. Međutim, navedene žalbe ne sadrže ništa u vezi sa ovim problemom, pa slijedom toga ne postoji ni obrazloženje Suda BiH u osporenim rješenjima koje bi Ustavni sud mogao da ispita. Ustavni sud napominje da nije od značaja što se Sud BiH na ove navode izjasnio u odgovoru na apelaciju, jer je ovo pitanje pred Sudom BiH apelant morao pokrenuti prije podnošenja apelacije. Ustavni sud podsjeća na svoj stav, kao i na stav Evropskog suda, da pitanje kršenja ljudskih prava mora biti pokrenuto, bar u suštini, u postupcima koji prethode podnošenju apelacije/aplikacije, kako bi se dala prilika nadležnim institucijama da riješe ovo pitanje/nja prije nego što se stranka obrati Ustavnom ili Evropskom sudu. S obzirom na to da se ovo pitanje prvi put pokreće u apelaciji, Ustavni sud neće ulaziti u njegovo dalje ispitivanje.
55. U vezi sa apelantovim prigovorom da mu prilikom prvog saslušanja pred istražiteljem Tužiteljstva BiH nisu predočene sve optužbe protiv njega (misli se na optužbe za neovlaštenu trgovinu opojnim drogama i prekrusorima, te pripadnost grupi Nasera Kelmendija), Ustavni sud zapaža da takve optužbe zaista nisu sadržane u Zapisniku o ispitivanju osumnjičenog (apelanta) broj T20 0 KT 0002564 12 od 13. septembra 2012. godine. Međutim, navedene inkriminirane radnje sadržane su u Prijedlogu za određivanje pritvora broj T 20 0 KT 000256 od 13. septembra 2012. godine povodom koga je održano ročište pred sudijom za prethodni postupak, kada se apelant izjasnio na sve ono što mu se stavlja na teret, uključujući i navedene optužbe, dok je ovo pitanje (nesaopćavanje svih optužbi prilikom prvog inicijalnog ispitivanja) apelant navodio u žalbama o čemu je Sud BiH dao obrazloženje koje, prema mišljenju Ustavnog suda, nije proizvoljno. Dakle, iako prilikom inicijalnog ispitivanja apelantu nije saopćeno sve što mu se stavlja na teret, to je učinjeno isti dan pred sudijom za prethodni postupak, te zato Ustavni sud ne vidi nijedan razlog na temelju koga bi se moglo zaključiti da je zbog ovoga došlo do povrede prava na koje apelant ukazuje.
56. Povredu svojih prava apelant vidi u nedostavljanju dokaza u odnosu na postojanje osnovane sumnje protiv njega. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je u više svojih odluka (vidi, AP 46/11 od 20. aprila 2011. godine i AP 40/09 od 26. februara 2009. godine) razmatrao pitanje nedostavljanja dokaza osumnjičenim na temelju ovlaštenja iz člana 47. Zakona o krivičnom postupku BiH, te da je zaključio da takva situacija nije inkompatibilna pravu iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Osim toga, a imajući u vidu okolnosti ovog slučaja, Ustavni sud naglašava kako ne može prihvatiti apelantove tvrdnje da je, usljed nedostavljanja dokaza, bio onemogućen da ospori osnove sumnje protiv njega, odnosno da pripremi svoju odbranu. Iako je Tužiteljstvo BiH dokaze dostavilo samo Sudu BiH, apelantu je dostavljen izvještaj o počinjenom krivičnom djelu Državne agencije za istrage i zaštitu koji vrlo detaljno i jasno opisuje inkriminirane radnje koje se apelantu stavljaju na teret, kao i sadržaj dokaza kojim se dokazuju takve radnje. U izvještaju se reproduciraju izjave svjedoka, kao i transkripti apelantovih telefonskih razgovora i veliki broj drugih dokaza. U rješenjima o određivanju i produženju pritvora Sud BiH vrlo detaljno opisuje dokaze na temelju kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja u odnosu na apelanta, te navodi sadržaj izjava svjedoka, kao i sadržaj drugih dokaza kojim se potkrepljuju takve izjave. Imajući sve to u vidu, Ustavni sud zaista ne vidi kako apelantu nije bilo moguće osporiti navedene osnove sumnje, odnosno pripremiti odbranu, te predložiti svoje dokaze (ako ih ima) kojim bi diskreditirao uvjerenje Suda BiH u dokaze koje je predložilo Tužiteljstvo BiH.
57. Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra da razlozi za osnovanu sumnju, kao ni posebni razlozi za određivanje pritvora nisu konkretizirani ni individualizirani, odnosno da se daju kolektivno. Obrazloženja osporenih odluka na više mjesta vrlo jasno ukazuju na apelanta kao na jedno od vodećih lica ove organizirane grupe, te se opisuje njegova uloga u nabavljanju oružja i opreme (snajperska puška za pokušaj ubistva Đorđa Ždrale, te automatske puške korištene prilikom ubistva Borisa Govedarice, zatim, radiostanice podešene na radne kanale MUP-a RS i MUP-a Kantona Sarajevo, nabavka uniformi policije Kantona Sarajevo koje su korištene prilikom razbojništva na štetu Privredne banke Sarajevo i BH Pošte itd.), zatim se opisuje apelantova uloga prilikom pribavljanja i dojavljivanja informacija radi izvršenja krivičnih djela (praćenje kretanja Borisa Govedarice i dojava o njegovoj lokaciji nakon čega su drugi članovi grupe izvršili njegovo ubistvo, zatim, dojavljivanje službenih informacija o vozilu za kojim policija traga nakon izvršenja razbojništva na štetu Privredne banke Sarajevo, te organiziranje ubistva Zorana Goluba, zvanog Ćarlama itd.). Imajući u vidu navedeno, zaista se ne može reći da je Sud BiH razloge za osnovanu sumnju dao kolektivno, a pritom se mora imati (i) u vidu da se ovdje radi o određivanju pritvora, a ne o potvrđivanju optužnice a naročito ne o presudi za učinjeno krivično djelo. Obrazloženja osporenih odluka na više mjesta konkretiziraju i posebne pritvorske razloge u odnosu na apelanta. Tako se na više mjesta ponavlja da apelantovo dvojno državljanstvo nije razlog za određivanje pritvora zbog opasnosti od bjekstva, već se ta činjenica ocjenjuje u kontekstu apelantovih ilegalnih prelazaka na teritoriju Republike Srbije na čijoj teritoriji se i dalje nalaze na slobodi pripadnici ove grupe, kao i da je istraga još u toku. Opasnost od utjecaja na dalji tok istrage obrazlaže se transkriptom telefonskog razgovora koji je apelant vodio sa Darkom Elezom, kada se oni dogovaraju da će apelant utjecati na osumnjičene koji su u Bosni i Hercegovini, a da će Darko Elez utjecati na osumnjičene koji su van Bosne i Hercegovine da ne sarađuju sa organima krivičnog gonjenja. Sud BiH opasnost od ponavljanja krivičnog djela obrazlaže apelantovom visokom pozicijom u hijerarhiji grupe, zatim, ukazuje na apelantovu ličnost, te na predanost i upornost prilikom izvršenja predmetnih krivičnih djela. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud naglašava da navedena obrazloženja iz osporenih odluka Suda BiH nisu proizvoljna, da su u skladu sa „nacionalnim procesnim pravom“, tj. Zakonom o krivičnom postupku BiH, te da nisu inkompatibilna sa standardima člana 5. Evropske konvencije na čija kršenja apelant ukazuje.
58. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, niti člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, kao ni člana 5. st. 2. i 4. Evropske konvencije.
Ostali navodi
59. Apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i pravo iz člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima Ustavni sud neće posebno razmatrati, jer navedeni članovi, također, garantiraju pravo na ličnu slobodu i sigurnost, imajući u vidu već data obrazloženja u vezi sa ovim ustavnim pravima.
VIII. Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, niti člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, kao ni člana 5. st. 2. i 4. Evropske konvencije.
61. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev za donošenje privremene mjere.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić