Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3709/12 (D. J.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Habeas corpus – postupak
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3709/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3709/12, rješavajući apelaciju Dragana Jevtovića na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 14, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Jevtovića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 008677 12 Kv od 24. septembra 2012. godine i S1 2 K 008677 12 Krn od 14. septembra 2012. godine u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Jevtovića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 008677 12 Kv od 24. septembra 2012. godine i S1 2 K 008677 12 Krn od 14. septembra 2012. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Jevtović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilidže, kojeg zastupa Borislav Jamina, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 25. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 008677 12 Kv od 24. septembra 2012. godine i S1 2 K 008677 12 Krn od 14. septembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) 8. novembra 2012. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH 16. i 9. novembra 2012. godine dostavili su odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju proslijeđeni su apelantu 7. januara 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj S1 2 K 008677 12 Krn od 14. septembra 2012. godine apelantu i dr. određen je pritvor na osnovu člana 134 stav 1 Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) iz posebnih pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tačka a), b), c) i d) ZKP BiH, zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250 stav 3 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi s krivičnim djelima dogovora za učinjenje krivičnih djela iz člana 247 i krivičnim djelom pripremanja krivičnog djela iz člana 248 KZ BiH, u vezi s krivičnim djelima neovlašćenog prometa opojnih droga iz člana 195 stav 1 KZ BiH, pranje novca iz člana 209 KZ BiH i drugih krivičnih djela.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo BiH 13. septembra 2012. godine podnijelo prijedlog da se prema apelantu i dr. odredi mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela pobliže navedena u rješenju, što proizilazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva BiH i zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tačka a), b), c) i d) ZKP BiH. Iz odgovora na apelaciju Suda BiH proizilazi da se apelant konkretno sumnjiči da je kao član organizovane grupe počinio krivična djela organizovanog kriminala iz člana 250 stav 2 KZ BiH i krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383 A stav 3 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), u vezi s krivičnim djelom teškog ubistva iz člana 149 stav 1 tačka 1 KZ RS, a u vezi s članom 20 KZ RS. Sud BiH je 14. septembra 2012. godine održao ročište radi saslušanja apelanta i dr., na kom su bili prisutni tužioci Tužilaštva BiH i branioci apelanta i dr. Tokom saslušanja Tužilaštvo BiH je u cijelosti ostalo kod navoda iz prijedloga za određivanje pritvora, navodeći da iz dokaza koji su dostavljeni sudu jasno proizilazi osnov sumnje da su apelant i dr. počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, da su svi materijalni dokazi potkrijepljeni iskazima svjedoka, rezultatima posebnih istražnih radnji, te nalazima vještaka. Tužilaštvo BiH je takođe ukazalo da su svi dokazi na kojima zasniva prijedlog prema odredbi člana 47 ZKP BiH dostavljeni Sudu BiH, ali ne i odbrani apelanta i dr., jer se radi o izjavama svjedoka koji su lično izjavili da su datim iskazima njihovi životi ugroženi, pa je od suda zatražilo da se ovi dokazi ne dostavljaju odbrani, napominjući da je odbrani dostavljen samo izvještaj bez bližih podataka o svjedocima radi zaštite njihove lične i porodične bezbjednosti, koji prijedlog Tužilaštva BiH je Sud BiH ocijenio kao osnovan.

8. Sudija za prethodni postupak Suda BiH se prethodno izjasnio u vezi s nadležnosti ovog suda da postupa u predmetnom postupku koji zasniva na odredbi člana 7 stav 2 tačka b) Zakona o Sudu BiH - krivična nadležnost, s obzirom da se apelant i ostali osumnjičeni terete za izvršenje krivičnih djela iz nadležnosti entitetskih zakona, pored krivičnih djela koja su propisana KZ BiH. Shodno navedenoj odredbi zakona Sud BiH ima nadležnost za krivična djela utvrđena zakonima Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko BiH kada ta krivična djela mogu da izazovu štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu. S obzirom da predmetna krivična djela pripadaju upravo toj kategoriji sud je primijenio navedenu odredbu zakona, imajući u vidu osnovanu sumnju koja ukazuje na način na koji su predmetna krivična djela učinjena, brojnost kriminalnih radnji i osumnjičenih, kao i njihove posljedice koje nadilaze granice entiteta i izazivaju ozbiljne reperkusije i štetne posljedice za BiH, u pogledu ugleda BiH u Međunarodnoj zajednici, koja se zbog ovakvih djela svrstava u zemlje visokog sigurnosnog rizika. Nakon što je saslušao apelanta i dr., kao i njihove branioce, te izvršio uvid u dokaze Tužilaštva BiH, Sud BiH je zaključio da je prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje pritvora apelantu i dr. u cijelosti osnovan, kako u dijelu koji se odnosi na postojanje osnovane sumnje o izvršenju inkriminisanih krivičnopravnih radnji kao osnovnom uslovu za određivanje mjere pritvora, tako i u odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 132 stav 1 tačka a), b), c) i

d) ZKP BiH. Sud BiH je takođe ukazao da u ovoj fazi postupka, kada istraga još nije okončana, postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinilo određeno lice u odnosu na stepen uvjerenja koji mora da postoji u daljnjem toku postupka, odnosno nakon potvrđivanja eventualne optužnice i donošenja presude. Zaključak o postojanju osnovane sumnje je po ocjeni suda faktičko pitanje, koji se cijeni u svakom konkretnom slučaju po osnovu dobijenih dokaza i na osnovu slobodne ocjene dokaza, bez unaprijed postavljenih faktora kojim bi se kvalifikovao nivo sumnje.

9. Postojanje osnovane sumnje da je apelant zajedno s ostalim osumnjičenim, kao pripadnicima organizovane grupe ljudi počinio predmetna krivična djela, kao opšteg uslova iz člana 132 stav 1 ZKP BiH za određivanje pritvora, sud je utvrdio na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo BiH podnijelo uz prijedlog za određivanje pritvora (zapisnika o saslušanju svjedoka, zapisnika o saslušanju osumnjičenih, Izvještaja o počinjenom krivičnom djelu i dr. materijalnih dokaza).

10. Na opravdanost pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKP BiH (opasnost od bjekstva), po ocjeni ovog suda ukazuje činjenica o postojanju osnovane bojazni da bi apelant pobjegao ukoliko bi se našao na slobodi. Sud je takođe podsjetio da je tačno da navedeni član izričito ne propisuje koje to okolnosti treba da se uzmu kao odlučne prilikom ocjene da li postoji opasnost od bjekstva, te da je ovaj sud postojanje navedene opasnosti u konkretnom slučaju cijenio u vezi i s određenim drugim okolnostima kao i činjenicama vezanim za ponašanje i ličnost apelanta. Naime, iz priloženih dokaza je utvrđeno da je apelant pripadnik organizovane grupe velikog broja lica, za koje se osnovano sumnja da su izvršili veliki broj teških krivičnih djela za koje su zaprijećene stroge zatvorske kazne, te da ta grupa djeluje i van granica BiH, pa obzirom da određeni članovi te grupe i dalje borave van BiH i nisu dostupni organima gonjenja BiH, postoji opravdana bojazan da bi se apelant puštanjem na slobodu dao u bijeg, svjestan da postoji osnovana sumnja da su počinjena navedena krivična djela i zaprijećene sankcije, a sve kako bi izbjegao krivično gonjenje u BiH. Ne smije da se zanemari ni činjenica da su članovi ove organizovane grupe u više navrata na ilegalan način i prelazili granicu između BiH i Republike Srbije, što upućuje na zaključak da bi na isti način apelant i dr. u slučaju puštanja na slobodu mogli da napuste BiH i pređu na teritoriju Republike Srbije, pri čemu bi im pomogli članovi navedene grupe koji se, prema izjavama svjedoka, nalaze u Srbiji. Dakle, upravo svrha pritvora je da se osigura prisustvo apelanta i ostalih osumnjičenih daljnjem toku vođenja krivičnog postupka, posebno cijeneći postojeće okolnosti da je istraga u početnoj fazi, zbog čega je sud smatrao da opravdano da se odredi pritvor apelantu i ostalim osumnjičenim po navedenom osnovu. O postojanju pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP BiH (ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače), ukazuje činjenica da se radi o organizovanoj grupi lica, koja su usko povezana i koordinirana sa do sada neotkrivenim i nelociranim pripadnicima ove grupe, čemu ide u prilog i činjenica da je u toku identifikacija i drugih pripadnika ove organizovane grupe. Dakle, Sud BiH je posebno cijeneći navode Tužilaštva BiH da su istražne radnje još uvijek u toku, da predstoji saslušanje velikog broja svjedoka, te da bi puštanjem na slobodu apelanta i dr. u znatnoj mjeri otežalo istragu, zbog čega postoji opravdana bojazan da bi oni mogli da izvrše uticaj na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Sud BiH takođe smatra osnovanim stav Tužilaštva BiH da ih ništa ne bi spriječilo da stupe u kontakt s ostalim osumnjičenim i da se dogovore u vezi s iznošenjem činjenica koje utiču na njihovu krivičnu odgovornost u ovom predmetu, da utiču na druga lica koja su učestvovala u izvršenju navedenih krivičnih djela u ulozi pomagača, i da bi bili u mogućnosti da unište ili sakriju tragove i predmete koji mogu da posluže kao dokaz u ovom postupku. Stoga Sud BiH smatra da je osnovan ovaj pritvorski razlog, jer okolnosti konkretnog slučaju ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do takvog zabranjenog uticaja doći iz navedenih razloga. Takođe, utvrđeno je da su ispunjeni i pritvorski uslovi iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKP BiH koji se odnose na visinu zakonom zaprijećene kazne zatvora. Postojanje naročitih okolnosti koje opradavaju bojazan da će apelant ponoviti, odnosno nastaviti s vršenjem krivičnih djela, sud je utvrdio cijeneći sve okolnosti slučaja, naročito ličnost apelanta i dr. i prirodu krivičnih djela kojima se terete, što može da bude od značaja za ocjenu opasnosti od ponavljanja izvršenja krivičnih djela, odnosno nastavak činjenja istog ili činjenja novog krivičnog djela. Osnovana sumnja o opravdanosti ovog pritvorskog razloga proizilazi iz izvedenih dokaza, jer se radi o dobro organizovanoj i hijerarhijski ustrojenoj organizaciji međunarodnog karaktera, te sve naprijed iznesene činjenice u vezi s izvršenjem inkriminisanih radnji ukazuju da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant i dr. ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo, odnosno nastaviti da vrše opasne radnje ukoliko se nađu na slobodi. U odnosu na pritvorske uslove iz člana 132 stav 1 tačka d) ZKP BiH Sud BiH je takođe zaključio da su oni ispunjeni, imajući u vidu da je ispunjen opšti uslov iz navedene zakonske odredbe, zaprijećenost kaznom zatvora deset godina ili težom, jer se apelant i ostali osumnjičeni terete za izvršenje krivičnih djela za koje je zaprijećena kazna zatvora od deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Sud je u konkretnom slučaju takođe cijenio i vanredne okolnosti, jer se radi o krivičnom djelu koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedice samih krivičnih djela, cijeneći da bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

11. U vezi s apelantovim prigovorom da ni on ni njegova odbrana nisu imali priliku da izvrše uvid u dokaze Tužilaštva BiH, sud je ovaj prigovor ocijenio kao neosnovan pozivajući se na odredbu člana 47 stav 1 i 2 ZKP BiH, kojom je propisano da branilac ima pravo da razmatra spise i pribavljene dokaze koji idu u korist osumnjičenom, izuzev ako na taj način može da se dovede u opasnost cilj istrage, a što je diskreciona ocjena tužioca. Takođe iz stava 2 ovog člana proizilazi da tužilac nije dužan da dostavi odbrani sve dokaze, već samo dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, dok uz prijedlog za određivanje pritvora sve dokaze dostavlja sudiji za prethodni postupak o čemu se obavještava branilac, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Sud je takođe razmotrio i primjenu blažih mjera prema apelantu i ostalim, pa je razmatrajući sve navedene okolnosti i činjenice zaključio da niti jedna druga mjera pod postojećim okolnostima osim mjere pritvora ne predstavlja adekvatnu mjeru kojom bi se ostvarila svrha uspješnog vođenja predmetnog krivičnog postupka, stoga je odlučio kao u izreci rješenja.

12. Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 2 K 008677 12 Kv od 24. septembra 2012. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv Rješenja Suda BiH o određivanju pritvora broj S1 2 K 008667 12 Krn od 14. septembra 2012. godine.

13. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ovaj sud odlučio kao u izreci rješenja nakon što je razmotrio prigovor odbrane apelanta i dr. i izvršio uvid u spise predmeta. U odnosu na prigovor apelantovog branioca u pogledu nadležnosti Suda BiH za postupanje u konkretnom predmetu, vijeće ovog suda je ocijenilo da je pravilan stav sudije za prethodni postupak, da sud svoju nadležnost u konkretnom predmetu zasniva na odredbi člana 7 Zakona o sudu BiH. Dalje u pogledu apelantovih navoda da mu je bilo uskraćeno pravo uvida u dokaz na kojem tužilaštvo zasniva prijedlog za određivanje pritvora, Vijeće ovog suda smatra da je prvostepeni sud u osporavanom rješenju ove navode detaljno obrazložio, i da je prihvatajući prijedlog tužilaštva postupio u skladu s članom 47 ZKP BiH. Takođe je ukazao da je pravilan stav prvostepenog suda da je zaključak da postoji osnovana sumnja faktičko pitanje, koje sud cijeni u svakom konkretnom slučaju na osnovu dobijenih dokaza i na osnovu slobodne ocjene dokaza, bez unaprijed postavljenih faktora kojim bi se kvalifikovao nivo sumnje, i da je bitno naglasiti da je u ovoj fazi postupka stepen uvjerenja koji kod suda mora da postoji u odnosu na učešće osumnjičenog u inkriminisanim radnjama sasvim sigurno niži u odnosu na onaj koji sud mora da ima prilikom potvrđivanja optužnice i nadasve kod odlučivanja o krivici. Sud BiH takođe smatra da je neosnovan prigovor apelantove odbrane da nisu imali priliku da se izjasne o optužbama iznesenim protiv apelanta kako to nalaže član 6 stav 2 ZKP BiH, jer je uvidom u spise predmeta utvrdio da je Tužilaštvo BiH 13. septembra 2012. godine Sudu BiH podnijelo prijedlog da se odredi pritvor, nakon čega je Sud BiH 14. septembra 2012. godine održao ročište na kojem su saslušan apelant i dr. u prisustvu branilaca. U pogledu ovih apelantovih navoda, Sud BiH je zaključio da je sudija za prethodni postupak u potpunosti ispoštovao garancije iz člana 131 stav 2 ZKP BiH čime apelantov žalbeni prigovor ostaje bez svoje logičke i dokazane osnovanosti. U pogledu apelantovih navoda da osnovana sumnja u pobijanom rješenju nije konkretizovana, ovaj sud nalazi da se u konkretnom slučaju apelantu stavlja na teret izvršenje teških krivičnih djela s predviđenim visokim kaznama za njih, te da stoga nije bilo nužno, niti moguće, posebno u ovoj fazi postupka kada se odlučuje o pritvoru, a ne o apelantovoj krivici, opisati precizno pojedinačne radnje osumnjičenog.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz obrazloženja apelacije slijedi i da apelant ukazuje na povredu prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije. Apelant navodi da uz prijedlog za određivanje pritvora odbrani nisu bili dostavljeni dokazi da postoji osnovana sumnja, pa je na ročištu povodom prijedloga za određivanje pritvora njegov branilac zatražio od suda da sud naloži tužiocu da mu se dostave dokazi, međutim Sud BiH to nije učinio, nego je isti dan donio rješenje o određivanju pritvora. Apelant ističe da mu nijedan dokaz koji sud navodi u rješenju o određivanju pritvora nikad nije dostavljen, niti njemu ni njegovom braniocu kako bi mogli da se izjasne o postojanju osnovane sumnje, odnosno o zakonitosti pojedinih dokaza na kojima se zasniva osnovana sumnja. Zbog navedenog povrijeđeno je njegovo pravo na jednakost u postupanju, jer mu nije bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete, niti da iznese činjenice koje mu idu u korist. Sud BiH je pogrešno tumačio odredbe člana 47 st. 1 i 2 ZKP-a, jer odbrani moraju da se prezentuju dokazi tužioca na osnovu kojih on gradi postojanje osnovane sumnje da je neko učinio krivično djelo. To je minimum dokaza koji moraju da budu dostavljeni odbrani da bi postupak izjašnjavanja odbrane o postojanju osnovane sumnje jednostavno bio moguć, zbog čega odbrana nije u mogućnosti da se bavi pitanjem postojanja osnovane sumnje kao opšteg uslova za pritvor.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant poziva. Naime, tačno je da su odbranama apelanta i dr. prije održavanja ročišta za određivanje pritvora i za potrebe održavanja tog ročišta dostavljeni samo prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje pritvora i kopija izvještaja o počinjenom krivičnom djelu u kojem su bili decidno navedeni svi dokazi koji su dostavljeni sudu kao prilog prijedlogu za određivanje pritvora, s tim što Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu nije sadržavao imena i prezimena svjedoka za razliku od Izvještaja koji je dostavljen sudu u smislu zahtjeva Tužilaštva BiH po osnovu člana 47 ZKP-a BiH. Dakle, nesporno je da je apelantu bilo uskraćeno pravo uvida u dokaze na kojim se zasniva prijedlog o određivanju pritvora, odnosno osnovana sumnja. Međutim, uskraćivanje odbrani uvida u dokaze Tužilaštva BiH je pravilno, neophodno i zakonito, kako je to obrazloženo u pobijanim rješenjima. Naime, iz dostavljenih izjava svjedoka vidljivo je da su ovi svjedoci u strahu za sopstvenu sigurnost i sigurnost svojih porodica, zbog čega je neophodno da se odbrani uskrate njihova imena kao i uvid u sadržaj takvih izjava jer je iz takvih zapisnika odbrani bez većih poteškoća bilo moguće utvrditi njihov identitet.

16. Tužilaštvo BiH smatra neosnovanim navode iz apelacije te predlaže da se odbaci apelacija kao prima facie neosnovana. Naime, iz sadržaja rješenja o određivanju pritvora proizilazi da je odbrana svih osumnjičenih bila obaviještena ne samo o pobrojanim dokazima na kojim se zasniva osnovana sumnja, nego i sa sadržajima tih dokaza. Tužilaštvo BiH je u skladu sa odredbom člana 47 stav 2 ZKP-a dostavilo Sudu BiH dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, za koje je ocijenjeno da bi njihovo dostavljanje odbrani moglo da dovede u opasnost cilj istrage, a posebno sigurnost svjedoka koji će se u narednom periodu saslušavati.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Član 47.

Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, kada se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, Tužilac će dostaviti sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje, dokaze radi obavještavanja branilaca.

(3) Nakon podizanja optužnice, branilac osumnjičenog, odnosno optuženog ima pravo uvida u sve spise i dokaze.

(4) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće kao i Tužilac dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid braniocu.

(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana, branilac može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.

Član 226. stav 2.

Podizanje optužnice (2) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije

20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je rješenje Suda BiH broj S1 2 K 008677 12 Kv od 24. septembra 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Apelacija protiv navedenog rješenja podnesena je 25. oktobra 2012. godine, te proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u ovom dijelu, ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije

22. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje.

23. U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

24. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su, u trenutku podnošenja apelacije, donesena samo rješenja kojim je apelantu određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju «utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe» protiv apelanta, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

25. U skladu s navedenim Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, preuranjena.

26. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant osporava navedena rješenja o određivanju pritvora tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

29. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

30. S obzirom da apelant ukazuje na kršenje prava na slobodu ličnosti, podsjećamo da je Ustavni sud, u više svojih odluka, naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne može da bude proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode se u prvom redu ocjenjuje u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle u odnosu na Zakon o krivičnom postupku BiH, ali uz istovremeno poštovanje standarda iz člana 5 Evropske konvencije.

31. Apelant navodi da je na ročištu povodom prijedloga za određivanje pritvora njegov branilac zatražio od suda da sud naloži tužiocu da mu se dostave dokazi, međutim Sud BiH to nije učinio, nego je isti dan donio rješenje o određivanju pritvora. Apelant ističe da mu nijedan dokaz koji sud navodi u rješenju o određivanju pritvora nikad nije dostavljen, niti njemu ni njegovom braniocu kako bi mogli da se izjasne o postojanju osnovane sumnje. Zbog navedenog povrijeđeno je njegovo pravo na jednakost u postupanju.

32. Ustavni sud ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda, član 5 stav 4 Evropske konvencije ne garantuje pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža osnovne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o «lišavanju slobode». Obaveza iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojem je osnovu osoba lišena slobode i garantuje osobi lišenoj slobode da mora imati «pristup sudu» kako bi se ispitala zakonitost inicijalnog lišavanja slobode i produženja trajanja te mjere. Dalje proizilazi da sudovi koji ispituju zakonitost određivanja pritvora moraju da odluče «hitno» ili «bez odlaganja» i moraju da narede puštanje osobe iz pritvora ako njeno pritvaranje nije u skladu sa zakonom. Zahtjev da takva odluka mora da bude donesena po hitnom postupku odnosi se na odluku u prvoj instanci koja se izjašnjava o tome da li je hapšenje zakonito, kao i na svaku žalbu na tu odluku predviđenu domaćim pravom i postupkom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Navara protiv Francuske, presuda od 23. novembra 1993. godine).

33. Takođe, shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava, postupak koji se vodi na osnovu člana 5 stav 4 Evropske konvencije u principu treba, u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na okolnosti istrage koja je u toku, takođe zadovoljavati osnovne zahtjeve pravičnog suđenja. Iako u nacionalnom pravu ovaj zahtjev može da se zadovolji na različite načine, koji god da se način odabere potrebno je da se obezbijedi da druga stranka ima uvid u očitovanja koja su podnesena i da ima stvarnu mogućnost da iznese primjedbe na njih (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Brandstetter v. Austria od 28. avgusta 1991. godine, serija A, broj 211, str. 27, stav 67; i Garcia Alva v. Germany od 13. februara 2001. godine, Presuda broj 23541/94). Princip ravnopravnosti strana koji se primjenjuje u habeas corpus postupcima podrazumijeva da postupak mora da bude adversaran (Sanchez- Reisse protiv Švicarske [1986. god.] i Wloch protiv Poljske [2000. god.]). U tom smislu, [apelant] mora da ima pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja (Lamy protiv Belgije [1989. god.]) i mora da dobije sve tužiočeve podneske u vezi s tim (Niedbala protiv Poljske [2000. god.]).

34. Ustavni sud ponavlja da se apelantovi navodi odnose na to da sud nije udovoljio njegovom zahtjevu da mu se dostave dokazi, tako da mu je onemogućeno da se izjasni o postojanju osnovane sumnje. Zbog navedenog povrijeđeno je njegovo pravo na jednakost u postupanju. U vezi s navedenim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na to da i kada je pri određivanju pritvora apelantu uskraćena mogućnost uvida u pojedine dokaze zbog opasnosti da bi istraga mogla da bude ugrožena, time se neće prekršiti pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 40/09 od 26. februara 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da je u konkretnom slučaju takvo postupanje suda bilo zasnovano na relevantnim odredbama ZKP. Naime, odredba člana 47 stav 1 ZKP propisuje da u toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenog. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, a stav 2 istog člana da izuzetno od stava 1 ovog člana, tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Međutim, ovo pravo u smislu čl. 47 stav 3 i 226 stav 2 ZKP-a, nakon podizanja optužnice više ne može da bude uskraćeno. Iz obrazloženja osporavanih odluka, te odgovora na apelaciju, slijedi da je apelantovoj odbrani prije održavanja ročišta za određivanje pritvora i za potrebe održavanja tog ročišta dostavljen prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje pritvora i kopija izvještaja o počinjenom krivičnom djelu u kojem su bili decidno navedeni svi dokazi koji su dostavljeni sudu kao prilog prijedlogu za određivanje pritvora, s tim što izvještaj o počinjenom krivičnom djelu nije sadržavao imena i prezimena svjedoka. Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu vrlo detaljno i jasno opisuje inkriminisane radnje koje se apelantu stavljaju na teret, kao i sadržaj dokaza kojim se dokazuju takve radnje. U izvještaju se reprodukuju izjave svjedoka, te transkripti telefonskih razgovora kao i dr. dokazi. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH održao ročište za određivanje pritvora na kojem su, između ostalih, bili prisutni apelant i njegov branilac. Ustavni sud smatra da nisu osnovane apelantove tvrdnje da mu je, zbog nedostavljanja dokaza, bilo onemogućeno da ospori osnove sumnje protiv njega, odnosno da pripremi svoju odbranu, te predloži svoje dokaze (ako ih ima) kojim bi diskreditovao uvjerenje Suda BiH u dokaze koje je predložilo Tužilaštvo BiH. Iz navedenog proizilazi da je apelant, u smislu navedenih stavova Evropskog suda za ljudska prava, imao uvid u očitovanja koja su podnesena, odnosno imao „stvarnu mogućnost davati primjedbe“ na navode Tužilaštva BiH u vezi s donošenjem odluke o određivanju pritvora, te je u smislu garancija iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije mogao i da ih ospori.

35. Ustavni sud zaključuje da se apelant neosnovano poziva na to da mu nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na određivanje pritvora, budući da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je apelant nesporno bio upoznat sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o određivanju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Apelaciono vijeće i dalo razloge zašto je odluka o određivanju pritvora zakonita.

36. Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

38. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3709/12 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio