Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu AP-2217/09 (S. P.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Zahtjev za preispitivanje - usvojen
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2217/09
Apelacija
Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Valerija Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 16. siječnja 2013. godine u predmetu broj AP 2217/09 rješavajući zahtjev Seade Palavrić potpredsjednice, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 70. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
RJEŠENJE
Usvaja se zahtjev Seade Palavrić, potpredsjednice Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za preispitivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP-2217/09 od 6. prosinca 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
1. Seada Palavrić, potpredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositeljica zahtjeva), podnijela je 6. prosinca 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), u skladu sa odredbama članka 70. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, zahtjev za preispitivanje Odluke broj AP 2217/09 od 6. prosinca 2011. godine.
2. Ustavni sud Odlukom broj AP 2217/09 od 6. prosinca 2011. godine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević odbacio je kao očito (prima facie) neutemeljenu apelaciju podnesenu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-000 423 od 8. lipnja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Mal-08-002426 od 4. veljače 2009. godine. Apelacija je podnesena zbog navodnog kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
3. U zahtjevu za preispitivanje, podnositeljica zahtjeva je istakla da je zahtjev za preispitivanje odluke AP-2217/09 od 6. prosinca 2011. godine blagovremen, jer je rok od godinu dana u smislu članka 70. stavak 8. Pravila Ustavnog suda počeo teći 7. prosinca 2011. godine i istječe 6. prosinca 2012. godine. Nadalje, podnositeljica zahtjeva je istakla da su razlozi za podnošenje zahtjeva isti koje je Ustavni sud imao u vidu kada je preispitivao svoje odluke o primjeni Kolektivnog ugovora, dakle, pravna sigurnost i jednakost građana, koji su garantirani člankom I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, činjenica jeste da se Ustavni sud u svojoj praksi često bavio apelacijama koje su za predmet imale troškove postupka. I bez obzira na ograničenja koja je sebi postavio kada je riječ o tumačenju i primjeni pozitivnog prava, Ustavni sud se u odlukama br. AP-2422/07 od 11. studenog 2009. godine; AP-961/08 od 15. lipnja 2010. godine; AP-3508/09 od 10. listopada 2012. godine, te AP-3653/09 od 18. travnja 2012. godine upuštao u ocjenu načina na koji su redoviti sudovi tumačili relevantno procesno pravo; uzimali u obzir trenutak izvršenja obveze od strane tuženog kao dužnika; podsjećao na načelo rizika (causae) odnosno držanje onoga ko je doveo do potrebe da se parnica vodi prije i izvan parnice i sl., te utvrđivao povredu prava na imovinu iz članka II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, odnosno prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je ocijenio neprihvatljivim način na koji su redoviti sudovi tumačili i primijenili relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno zato što su pojedine relevantne odredbe ZPP-a zanemarili, a proizvoljno primijenili druge odredbe ZPP-a. U odluci AP-3692/09 od 29. lipnja 2010. godine, Ustavni sud je između ostalog, prihvatio obrazloženje redovitog suda koji je naveo „nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili odredbu članka 390. ZPP-a kada su obvezali apelanta da tuženim naknadi troškove parničnog postupka, jer u konkretnom slučaju, povlačenje tužbe nije uslijedilo zbog ispunjenja zahtjeva tuženih nego zbog zakonske presumpcije povlačenja tužbe iz članka 86. stavak 1. ZPP-a, te su pravilno primijenili članak 387. ZPP-a kada su odlučili koji su troškovi bili potrebni za vođenje postupka“.
4. Nasuprot uspostavljenoj praksi, Ustavni sud je u odluci AP-2217/09 od 6. prosinca 2011. godine, odstupajući, dakle, od svoje dotadašnje prakse, uopće se ne upuštajući u način na koji su redoviti sudovi tumačili i primijenili relevantno procesno pravo, između ostalog, u točki 13. zauzeo stav: „Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja odluka redovitih sudova slijedi da kako je u konkretnom slučaju tužba povučena prije nego što je tužba dostavljena tuženom na odgovor, a kako u smislu članka 60. ZPP-a parnica počinje teći dostavom tužbe na odgovor tuženom, apelant nema pravo potraživati naknadu troškova postupka. S tim u svezi Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 383. stavak 1. ZPP propisano Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, odnosno da je odredbama 386 stavak 1. istog zakona propisano Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove, da je odredbama članka 390. stavak 1. ZPP-a propisano, Tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu od tuženog, te da je odredbama članka 60. stavak 1. istog zakona propisano Parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom. U konkretnom slučaju apelant kao tužitelj povukao je tužbu prije nego što je tužba dostavljana na odgovor tuženom, a traži da mu tuženi naknadi troškove sastava tužbe i takse na tužbu. Ako se imaju u vidu prethodno citirane odredbe, posebno odredbe članka 60. ZPP-a u smislu kojih parnica nije niti započela, Ustavni sud ocjenjuje obrazloženje redovitih sudova kao logično i argumentirano. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni“.
5. Podnositelja zahtjeva je istakla da iz citiranog dijela odluke čije preispitivanje traži, jasno proizilazi da Ustavni sud prvi put prihvata stav redovitih sudova kojim troškove postupka i naknadu troškova vezuje za članak 60. ZPP-a, odnosno početak parnice, a ne parničnog postupka. I bez obzira na citiranje članka 390. ZPP-a iz kojeg jasno proizilazi da tužitelj nije dužan naknaditi tuženom troškove postupka u slučaju kada je tužba povučena nakon što je tuženi udovoljio zahtjevu tužitelja, Ustavni sud ovo pitanje ne vezuje za povjeritelja i dužnika već, neupuštajući se u cilj zakonodavca, posmatra samo tužitelja i tuženog, pa zaključuje da tuženi, budući da mu tužba nije dostavljena na odgovor prije nego je on ispunio svoju obvezu kao dužnik, a nakon podnošenja tužbe kojoj je dao povoda, nije svoju obvezu ispunio kao tuženi već samo kao dužnik. Ustavni sud ne zauzima stav o pitanju da je tuženi zaista bio u docnji i da je svoju obvezu ispunio tek nakon podnošenja tužbe; da je tužitelj imao troškove postupka zbog podnošenja tužbe; te da je za te troškove odgovoran tuženi koji je sa svojom obvezom bio u docnji. Ustavni sud u ovakvoj situaciji ponaša kao da je tužitelj koji je povukao tužbu nakon što je tuženi/dužnik ispunio svoju obvezu kao da je tužitelj izgubio spor i to u cijelosti. Međutim, neupitno je da ZPP sadrži posebne odredbe kada je riječ o izgubljenoj parnici, a sasvim posebnu i to članak 390. kada dođe do povlačenja tužbe i to stvarnog, a ne situacije u kojoj se tužba smatra povučenom. Uostalom, sve ove varijante su sadržane u praksi Ustavnog suda na koju je ukazala, te da zbog pravne sigurnosti i vladavine prava, kao temeljnih principa treba ovu odluku preispitati, tim prije što se već u nekoliko slučajeva, koristeći ovu odluku, isti tuženi ponaša na način da je uvijek u docnji i da izvrši plaćanje tek kada uslijedi tužba. Odgovornost za nepoštivanje rokova ZPP-a o dostavljanju tužbe ne treba i ne može snositi tužitelj koji se nađe u situaciji kao što je ova iz sporne odluke i Ustavni sud ne može stavljati ovako veliki teret na građene koji su prinuđeni podnijeti tužbu kako bi ostvarili svoja potraživanja. Podnositeljica zahtjeva je istakla da umjesto priloga upućuje na navedene odluke Ustavnog suda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba članka 70. Pravila Ustavnog suda, koje u relevantnom dijelu glase:
Članak 70.
1) U slučaju da se otkrije neka činjenica koja je po svojoj prirodi mogla odlučno utjecati na ishod spora i koja, kad je odluka bila donesena, nije bila poznata Ustavnom sudu i nije razumno mogla biti poznata stranci iz članka 15. stavak 1. točka b) ovih pravila, ta stranka može, u roku od šest mjeseci, nakon što je stekla saznanje o toj činjenici, podnijeti zahtjev Ustavnom sudu za preispitivanje te odluke.
2) U zahtjevu iz stavka 1. ovog članka treba navesti odluku čije se preispitivanje traži, kao i potrebne podatke koji ukazuju da su ispunjeni uvjeti predviđeni u stavku 1. ovog članka. U prilogu zahtjeva dostavljaju se svi dokazi koji ga potkrepljuju. Zahtjev i dokumenti dostavljaju se Uredu registrara.
3)Sudac može na vlastitu inicijativu podnijeti pismeno obrazložen zahtjev iz stavka 1. ovog članka. [...]
6) Kada izvorno vijeće odluči da će preispitati svoju odluku, predmet preispitivanja razmatra se u skladu sa pravilima koja se primjenjuju u redovitom postupku pred Ustavnim sudom. [...]
8) Preispitivanje odluke Ustavnog suda nije moguće ako je od njenog donošenja prošlo više od jedne godine.“
7. Iz navedenog članka Pravila Ustavnog suda proizlazi da su uvjeti za usvajanje zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda postojanje činjenica koje su po svojoj prirodi mogle odlučno utjecati na ishod spora i koje, kad je odluka bila donesena, nisu bile poznate Ustavnom sudu, te da je zahtjev podnesen najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja o tim činjenicama, ali ne kasnije od godinu dana od donošenja odluke čije se preispitivanje zahtijeva.
8. S obzirom na to da je odluka Ustavnog suda čije se preispitivanje traži donesena 6. prosinca 2011. godine, a zahtjev podnesen 6. prosinca 2012. godine, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev podnesen u roku predviđenom člankom 70. st. 1. i 8. Pravila Ustavnog suda.
9. Odluke Ustavnog suda su na temelju članka VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine konačne i obvezujuće. S obzirom na to da zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda dovodi u pitanje konačnost odluke Ustavnog suda, mogućnost preispitivanja tih odluka je, prema članku 70. Pravila Ustavnog suda, izuzetan postupak i mora biti strogo ispitivana.
10. U postupku preispitivanja konačne odluke Ustavnog suda, Ustavni sud je ograničen na ispitivanje o tome da li su prima facie činjenice koje su podnesene takve da bi mogle po svojoj prirodi odlučujuće utjecati. S ciljem utvrđivanja da li bi činjenice na kojima se zasniva zahtjev za preispitivanje mogle po svojoj prirodi odlučujuće utjecati, one se moraju razmatrati u vezi sa odlukom Ustavnog suda čije se preispitivanje traži. U svezi s tim, Ustavni sud ističe da sam zahtjev za preispitivanje nije dovoljan da dovede do zaključka da bi činjenice navedene u zahtjevu mogle po svojoj prirodi odlučujuće utjecati. S druge strane, Ustavni sud ne može isključiti mogućnost da bi činjenice koje su u pitanju mogle po svojoj prirodi odlučujuće utjecati. Ustavni sud treba da odluči da li činjenice navedene u zahtjevu stvaraju nedoumicu u pogledu zaključaka sadržanih u odluci Ustavnog suda čije se preispitivanje traži.
11. Razmatrajući utemeljenost predmetnog zahtjeva za preispitivanje navedene odluke, Ustavni sud zapaža da se zahtjevom uistinu pokreće pitanje vladavine prava, odnosno pravne sigurnosti prema članku I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da se predmetnim zahtjevom ukazuje na nedosljednost Ustavnog suda u svezi primjene ZPP-a i da je s tim su svezi Ustavni sud donosio odluke kojim je drukčije odlučivao. Slijedom naprijed navedenog, a s ciljem zaštite i poštivanja principa pravne sigurnosti kao aspekta ustavnog principa vladavine prava, Ustavni sud smatra da je predmetni zahtjev za preispitivanje utemeljen.
12. Zbog navedenog, a polazeći od odredaba članka 70. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić