Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2801/09 (Š. Č.)

Odluka donesena 31. 01. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2801/09

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Tudor Pantiru, Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Constance Grewe, Mirsad Ćeman, Margarita Caca-Nikolovska i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 2801/09, rješavajući apelaciju Šefika Čolakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefika Čolakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 249 od 7. jula 2009. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06-000 555 od 21. decembra 2006. godine zbog toga što je očito (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šefik Čolaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sjedinjenih Američkih Država, kojeg zastupa Jasminka Mehinagić, advokat iz Kalesije, podnio je 3. septembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 249 od 7. jula 2009. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-06-000 555 od 21. decembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-73/05 od 18. maja 2006. godine utvrđeno je da apelantu pripada pravo na korištenje stana koji se nalazi u Zvorniku (u izreci presude precizirane oznake i površina, u daljnjem tekstu: sporni stan), te obavezan tuženi A. Š. da apelantu preda sporni stan u posjed. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio predaju u posjed spornog stana od tuženih Preduzeća za poštanski promet RS a.d. Banja Luka i AD „Inženjering“ Zvornik. Također, istom presudom odlučeno je da se tuženi A. Š. može osloboditi obaveze predaje spornog stana apelantu isplatom iznosa od 43.400,00 KM, te obavezan tuženi A. Š. da apelantu izmiri troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz ugovora o građenju od 2. augusta 1989. godine, zaključenog između SIZ-a za stambeno-komunalne poslove i lokalne puteve Zvornik, kao investitora, i „Šipada“ Sarajevo RO „Inženjering“ Zvornik, kao izvođača (u daljnjem tekstu: ugovor o građenju), slijedi da je ugovorena gradnja stambeno-poslovne zgrade B-2 u Zvorniku, koja uključuje izvođenje svih građevinskih i građevinsko-zanatskih radova. Među parničnim strankama nije sporno da je po osnovu ugovora o građenju izgrađena stambena zgrada u kojoj se nalazi sporni stan, a da, zbog izbijanja ratnih djejstava, nisu završeni svi radovi, odnosno da je zgrada završena 1996. godine. Odlukom Komisije za stambena pitanja DP PTT saobraćaja „Tuzla“ od 9. oktobra 1990. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Komisije) stavom I, osim apelantu, dodijeljenu su stanovi i dvojici djelatnika bivšeg OOUR-a PTT saobraćaja Zvornik, a stavom II određeno je da je Odluka Komisije prvostepena, a da konačnu odluku o raspodjeli, po isteku roka za prigovor, donosi Radnički savjet DP PTT saobraćaja Tuzla (u daljnjem tekstu: Radnički savjet). Dalje, sporni stan dodijeljen je tuženom A. Š., koji je 1. jula 1997. godine zaključio ugovor o korištenju spornog stana, koji je izvršio otkup i koji se uknjižio kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Osnovni sud je istakao da apelant nije usljed ratnih djejstava morao napustiti Zvornik, na osnovu zakonitog akta stekao bi pravo na korištenje spornog stana, a činom useljenja manifestirao bi pravo korištenja, te uz zaključenje ugovora o korištenju stana i stekao stanarsko pravo. Tuženi A. Š. u sporni stan nije se uselio na osnovu punovažnog akta koji predstavlja zakonski osnov za useljenje u sporni stan i stjecanje stanarskog prava u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, tako da se obavezuje da preda apelantu sporni stan.

3. Presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-06-000 555 od 21. decembra 2006. godine, žalbe tuženih su usvojene, preinačena presuda Osnovnog suda tako što se apelantov tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao je prvostepeni sud pogrešnom ocjenom materijalnih dokaza izveo pogrešne zaključke i propustio da pravilno primijeni materijalno pravo. Naime, apelant traži da se usvoji tužbeni zahtjev, a uz tužbu je dostavio samo Odluku Komisije u kojoj je u stavu I navedeno da se apelantu dodjeljuje stan koji je pribavljen ugovorom o udruživanju sredstava od 26. oktobra 1989. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o udruživanju), a u stavu II da je ova odluka prvostepena, te da će konačnu odluku o raspodjeli stanova donijeti Radnički savjet nakon isteka roka za prigovore. Dakle, nema sumnje da je nakon isteka roka za prigovore trebalo da uslijedi donošenje odluke Radničkog savjeta koja bi imala pravno djejstvo konačne odluke o raspodjeli stanova, tako da sam sadržaj Odluke Komisije govori da ona nije konačna. Odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima propisano je da se stanarsko pravo stječe zakonitim useljenjem u stan s tim što se zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana ili na osnovu odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje. Jasno je da punovažan osnov ne može biti Odluka Komisije u kojoj se kaže da slijedi donošenje akta od Radničkog savjeta. Prema tome, apelant nije dokazao utemeljenost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari tim prije što nije dokazao niti činjenicu da je davatelj stana na korištenje sporni stan otkupio od SIZ-a kao investitora. To što je u Odluci Komisije navedeno da je kupovina izvršena na osnovu ugovora o udruživanju nema snagu dokaza da su se tim ugovorom stekla ovlaštenja za pravovaljano raspolaganje spornim stanom.

4. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud donio je Presudu broj 118-0-Rev-07- 000 249 od 7. jula 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je presuda Okružnog suda pravilna. Naime, odredbama člana 11. stav 1. Zakona o stambenim odnosima propisano je da se stanarsko pravo stječe zakonitim useljenjem u stan, a zakonito je useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana ili drugog punovažnog akta. Nije sporno da apelant nema rješenje o dodjeli stana na korištenje, da nije zaključio ugovor o korištenju i da se nije uselio u sporni stan. On samo posjeduje prvostepenu Odluku Komisije prema kojoj mu se dodjeljuje sporni stan, ali to nije konačna odluka, jer su nezadovoljni radnici mogli podnijeti prigovor Radničkom savjetu koji donosi konačnu odluku. Na apelantu je bio teret dokazivanja postojanja punovažnog osnova za korištenje, a on nije dokazao da je Radnički savjet donio konačnu odluku i da je nakon toga direktor donio rješenje kojim mu se sporni stan dodjeljuje na korištenje. Samo u slučaju da je apelantu konačnim i pravosnažnim aktom raspolaganja sporni stan dat na trajno korištenje, on bi imao valjan pravni osnov za korištenje spornog stana. Vrhovni sud je istakao da čak i da se prihvati da je apelant imao legitimno očekivanje da će na spornom stanu steći stanarsko pravo, a da je to očekivanje osujećeno zbog rata, i tada zahtjev nije osnovan. Naime, u smislu člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, apelant je propustio rok u kojem je mogao tražiti predaju spornog stana u posjed zbog čega su mu sva prava u pogledu korištenja spornog stana prestala. Navedenim odredbama propisano je da predratnom nosiocu stanarskog prava po sili zakona prestaje to pravo ukoliko u roku ne podnese zahtjev za povrat. Tim prije će prestati pravo na korištenje stana onom licu koje još nije steklo stanarsko pravo, ali očekuje da će ga steći, jer lice koje još nije ispunilo uvjete za stjecanje stanarskog prava ne može imati veća prava i biti u povoljnijem položaju u odnosu na lice koje je na zakonom propisani način steklo stanarsko pravo.

5. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je kao dugogodišnjem radniku DP PTT „Tuzla“ Odlukom Komisije i Rješenjem Radničkog savjeta broj 09-95702/90 od 28. novembra 1990. godine dodijeljen sporni stan, te da je na osnovu ugovora o udruživanju sredstava sporni stan plaćen u cijelosti i trebalo da bude predat 26. oktobra 1990. godine. Međutim, zgrada nije predana do izbijanja ratnih djejstava, a on je napustio Zvornik i nije ponio dokumentaciju koju su tuženi sakrili. Apelant navodi da tuženi A. Š. ne može biti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

6. Iz Rješenja o davanju stana na korištenje DP PTT saobraćaja „Tuzla“ Tuzla od 28. novembra 1990. godine, koje je apelant dostavio uz apelaciju, slijedi da je na osnovu Odluke Radničkog savjeta broj 09-95702/90 K. Ć. (jedan od radnika iz Odluke Komisije) dodijeljen dvosoban stan.

7. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da nije tačno da apelant prilikom napuštanja Zvornika nije ponio dokumentaciju, jer je uz tužbu priložio Odluku Komisije, koja je jedini dokument koji je do početka ratnih djejstava donesen u vezi sa spornoim stanom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu zbog toga što sudovi nisu uzeli u obzir da on, usljed ratnih djejstava, nije ponio dokumentaciju koju su tuženi sakrili, tako da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

11. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na dom i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na dom i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2801/09 (Š. Č.) | Sudska praksa | Aktio