Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2862/09 (R. O.)
Odluka donesena 31. 01. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2862/09
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2862/09, rješavajući apelaciju Rašide Omerbašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Constance Grewe, sutkinja Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. januara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Rašide Omerbašić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0- Rev-07-001 076 od 11. juna 2009. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan, po hitnom postupku, donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rašida Omerbašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Broda, koju zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnijela je 7. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-001 076 od 11. juna 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Doboju (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo Republike Srpske) 1. marta, 26. februara i 11. marta 2010. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo Republike Srpske su 16, 5, 4. i 15. marta 2010. godine dostavili odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 29. marta 2010. godine.
5. Ustavni sud je 27. augusta 2012. godine zatražio kopiju spisa od Osnovnog suda koji je 10. septembra 2012. godine postupio po traženom.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem Sekretarijata za prostorno uređenje, urbanizam i stambeno-komunalne poslove Općine, tada, Srpski Brod, od 18. maja 1998. godine, određeno je rušenje ratnim dejstvima oštećenog stambenog objekta u ul. Trg cara Dušana, u Srpskom Brodu (u daljnjem tekstu: stambeni objekat), u suvlasništvu apelantice, izgrađenog na zemljištu u društvenom vlasništvu. U obrazloženju rješenja je navedeno da, kako je stambeni objekat napušten i ne može služiti svojoj namjeni, te predstavlja opasnost po život i zdravlje prolaznika, u smislu odredaba člana 117. Zakona o uređenju prostora doneseno je navedeno rješenje. Rješavajući o žalbi na ovo rješenje, Ministarstvo za urbanizam stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju je donijelo rješenje od 4. juna 1999. godine kojim je poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak.
8. Rješenjem Osnovnog suda broj P-411/98 od 8. septembra 2000. godine, po prijedlogu apelantice i drugih (više vlasnika i posjednika drugih nekretnina) kao predlagača protiv protupredlagača, Općine Srpski Brod, određena je privremena mjera i zabranjeno Općini Srpski Brod da mijenja faktičko stanje, te gradi i postavlja privremene objekte na nekretninama koje se nalaze u vlasništvu ili posjedu apelantice i ostalih predlagača. Istim rješenjem je određeno da privremena mjera ostaje na snazi dok apelantica i ostali predlagači ne ostvare prava koja im po zakonu pripadaju u odnosu na nekretnine, uz uvjet da apelantica i ostali predlagači u roku od 60 dana sudu dostave dokaz da su pokrenuli postupak za ostvarenje svojih prava kod mjerodavnog organa radi opravdanja privremene mjere (član 273. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, u daljnjem tekstu: ZIP) ili do drugačije odluke suda ukoliko se okolnosti zbog kojih je mjera određena kasnije promijene tako da mjera više ne bude potrebna. Ovo rješenje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 3. novembra 2000. godine.
9. Rješavajući apelantičinu prijavu od 23. oktobra 2000. godine i dr. protiv Republike Srpske, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) donijela je Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/00/5963, od 4. novembra 2004. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). U Odluci Komisija je u uvodnom dijelu istakla: „Podnositelji prijava, koji su bošnjačke nacionalnosti, prije oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini živjeli su u Bosanskom Brodu. Prijave su veoma slične: u maju 1998. godine Općina Srpski Brod donijela je rješenje o rušenju kuća podnositelja prijava, u skladu s članom 117. Zakona o prostornom uređenju, a te odluke im nikada nisu uručene, niti su u njihovo ime imenovani privremeni zastupnici u ovim postupcima, kako je zakonom propisano. Ubrzo nakon donošenja ovih odluka, njihovi domovi su srušeni. Podnositelji prijava tvrde da kuće nisu bile toliko oštećene da ih je trebalo srušiti i da ih je, ustvari, Općina Srpski Brod namjerno dodatno oštetila, tako da bi oštećenje zahtijevalo njihovo rušenje. Ukupno 18 kuća, koje su se nalazile u samom centru grada, srušeno je na osnovu neuvjetnosti za stanovanje. Kuće su bile u vlasništvu Bošnjaka i Hrvata, a jedna je bila u vlasništvu Islamske zajednice. Prema navodima podnositelja prijava, Općina Srpski Brod namjerava započeti izgradnju hotela na mjestu na kome su se kuće nalazile zbog veoma atraktivne lokacije u samom centru grada“. Komisija je, između ostalog, odlučila „jednoglasno, da prijave proglasi prihvatljivim, jednoglasno da je Republika Srpska prekršila pravo podnositelja prijave na pristup sudu zagarantirano stavom 1. člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima, čime je Republika Srpska prekršila član 1. Sporazuma, jednoglasno, da je, u pogledu rušenja nekretnina prema rješenju od 18. maja 1998. godine Republika Srpska prekršila pravo podnositelja na mirno uživanje imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čime je Republika Srpska prekršila član
1. Sporazuma, jednoglasno da su podnositelji prijava diskriminirani u uživanju svojih imovinskih prava zaštićenih članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čime je Republika Srpska prekršila član 1. Sporazuma, jednoglasno da isplati apelantici iznos od 6.666,00 KM zbog rušenja njene kuće…, jednoglasno da naredi Republici Srpskoj da svakom podnositelju prijave, pojedinačno, isplati iznos od 4.000,00 KM na ime kompenzacije zbog nemogućnosti korištenja njihove imovine i za nematerijalnu štetu koju su pretrpjeli zbog kršenja njihovih ljudskih prava, uključujući i nemogućnost da sudjeluju i zaštite svoja prava u postupku pred domaćim organima, najkasnije u roku od mjesec dana od prijema ove odluke“.
10. Apelantica je 3. novembra 2005. godine podnijela tužbu protiv tužene Općine Bosanski Brod (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja, predaje nekretnina-zemljišta u posjed i naknade štete. U obrazloženju tužbe apelantica je navela da je uživala trajno pravo korištenja na zemljištu u društvenom vlasništvu, zajedno sa suprugom svog umrlog brata, na kojem je u suvlasništvu imala izgrađen stambeni objekat sa 141,18 m² njenog vlasništva. Nadalje, apelantica je navela da je prije rata živjela u stambenom objektu, da je zbog rata napustila Bosanski Brod i otišla živjeti u R Hrvatsku, da je tužena 18. maja 1998. godine donijela rješenje o rušenju stambenog objekta, bez njenog znanja i pristanka, da je na njen prijedlog broj P-411/98 od 10. juna 1998. godine (prijedlog dopunjen u više navrata) Osnovni sud donio rješenje od 8. septembra 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 3. novembra 2000. godine, kojim je odredio privremenu mjeru kojom je zabranio tuženoj bilo kakve izmjene faktičkog stanja, gradnje i postavljanja privremenih objekata na nekretninama-zemljištu. Apelantica je navela da tužbeni zahtjev temelji na odredbama Zakona o obaveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odredbama Zakona o uređenju prostora, odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, odredbama Zakona o općem upravnom postupku i odredbama Zakona o nasljeđivanju.
11. Presudom Osnovnog suda broj 13 84 P 0011559 05 P od 11. augusta 2006. godine utvrđeno je da apelantica ima pravo suvlasništva i suposjeda sa 2/3 dijela na nekretninama-zemljištu (u izreci presude precizno navedene oznake i površina), što je tužena dužna priznati i trpjeti i predati apelantici nekretnine-zemljište u posjed.
12. Istom presudom obavezana je tužena da apelantici izgradi stambeni objekat koji je srušila na osnovu rješenja od 18. maja 1998. godine, ili da apelantici naknadi štetu u iznosu od 57.910,66 KM sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od dana rušenja stambenog objekta do isplate, te da apelantici naknadi troškove postupka.
13. Također, istom presudom, Osnovni sud odbio je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva.
14. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da nije osnovan prigovor o presuđenoj stvari, jer apelantica ne spori da je naplatila iznos od 10.666,00 KM u predmetu pred Komisijom, ali to nije naknada za imovinsku štetu pričinjenu apelantici, već naknada zbog nemogućnosti korištenja svoje imovine, bolje reći naknada neimovinske štete koju je apelantica pretrpjela zbog povrede njenih prava. U odnosu na prigovor zastare koji je istakla tužena, Osnovni sud je istakao da nije osnovan, jer je apelantica podnijela prijavu 23. oktobra 2000. godine Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom), tako da je u smislu člana 388. Zakona o obaveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prekinula tok zastare koji je trajao sve do 4. novembra 2004. godine kada je Komisija donijela Odluku, nakon čega je apelantica u zakonskom roku, u skladu s članom 392. stav 1. ZOO, 3. novembra 2005. godine podnijela tužbu. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je izvršio uvid u zk. izvatke, posjedovni list, kopiju katastarskog plana, fotografije porušenog stambenog objekta, rješenja: od 18. maja 1998. godine, 12. oktobra 1998. godine, 4. juna 1999. godine, 18. septembra 2000. godine i 3. novembra 2000. godine, Odluku Komisije, dopis OSC-a od 10. decembra 1998. godine i nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, kao i dopunu ovog nalaza (vještak dao procjenu stambenog objekta, te tržišnu vrijednost prava korištenja nekretnine-zemljišta), te da je saslušao svjedoke na okolnost življenja apelantice u stambenom objektu i okolnosti rušenja stambenog objekta, apelanticu kao parničnu stranku i vještaka građevinske struke. Osnovni sud je naveo da je apelantica suvlasnik sa 2/3 dijela označenih nekretnina zemljišta i ima pravo provoditi postupak pred sudom u pogledu svog suvlasničkog dijela, a kako je utvrdio da postoji šteta zbog rušenja apelantičine kuće kao i odgovornost tužene, to je u smislu čl. 37. i 43. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, člana 172. stav 1. u vezi s čl. 154, 186, 187. i 277. ZOO, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske, prema kojima svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim i nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odlučio kao u dispozitivu presude.
15. Odlučujući o žalbama apelantice i tužene, Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž- 06-000692 od 16. oktobra 2007. godine, apelantičina žalba je odbijena, a žalba tužene djelomično uvažena i pobijana presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda u vezi s odbijanjem prigovora zastare u smislu čl. 388. i 392. stav 1. ZOO, jer je apelantica podnijela prijavu Domu 23. oktobra 2000. godine, a postupak po prijavi je okončan 4. novembra 2004. godine. Također, pravilan je stav i u pogledu prigovora presuđene stvari, jer se naknada koju je odredila Komisija odnosi na rušenje i nekorištenje kuće, te neugodnosti zbog toga, a ne na naknadu materijalne štete.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-001 076 od 11. juna 2009. godine revizija tužene je usvojena, a presuda Okružnog suda preinačena tako da se odbija apelantičin tužbeni zahtjev, te je obavezana apelantica da tuženoj izmiri troškove postupka.
17. Obrazlažući razloge za odluku, Vrhovni sud je istakao sljedeće. Nižestepeni sudovi su pogrešno zaključili da nije nastupila zastara. Naime, nije sporno da je izvršeno nezakonito rušenje stambenog objekta zbog propusta nadležnih organa tužene, jer apelantici, makar i postavljanjem privremenog zastupnika, nije omogućeno da efikasno sudjeluje u postupku. Propuštanje navedenoga, u smislu odredaba člana 55. stav 1. tada važećeg Zakona o općem upravnom postupku, ukazuje na zaključak o odgovornosti tužene u smislu člana 17. Ustava Republike Srpske i člana 172. ZOO. Međutim, za činjenicu da je nastupila šteta nezakonitim rušenjem stambenog objekta apelantica je saznala najkasnije 10. juna 1998. godine, kada je podnijela prijedlog prvostepenom sudu radi izdavanja privremene mjere, upravo zbog rušenja stambenog objekta. Od tada počinje teći trogodišnji subjektivni rok za isticanje zahtjeva za naknadu štete, u smislu člana 376. stav 1. ZOO. Okolnost da je apelantica podnijela prijavu Domu 23. novembra 2000. godine nema karakter prekida toka zastare u smislu odredaba člana 388. ZOO, koje propisuju da se zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom povjeriteljevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja potraživanja. U skladu s odredbom člana 2. Aneksa VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, Dom je dio Komisije. Njegova nadležnost se proteže na utvrđivanje navodnih ili očitih povreda ljudskih prava i navodnu ili očitu diskriminaciju u uživanju tih prava (čl. 2. i 8. Aneksa VI). Ukoliko u tom postupku utvrdi da postoji povreda ljudskih prava ili diskriminacija u uživanju tih prava, donosi odluku koja sadrži korake koje će tužena strana preduzeti u ispravljanju povreda, a može da sadrži novčanu naknadu. Zbog ovakve pravne prirode i nadležnosti Doma, on nije nadležni organ iz člana 388. ZOO, jer se pred njim ne utvrđuje, ne osigurava niti ostvaruje potraživanje naknade štete, već se isključivo razmatra pitanje povrede ljudskih prava, uključujući mogući nalog za plaćanje novčane kompenzacije. S druge strane, odgovornost tužene strane za nastalu štetu je osnov parnice za naknadu štete, o čemu se nije odlučivalo u postupku pred Domom. U prilog navedenom, Vrhovni sud je naveo da se novčana kompenzacija koju je apelantici dodijelio Dom odnosi na rušenje kuće i na nemogućnost korištenja imovine i nematerijalnu štetu zbog kršenja prava, a ne i na utvrđenje, osiguranje ili ostvarivanje naknade štete. U skladu s navedenim, nižestepeni sudovi su, pogrešno ocjenjujući postupak pred Domom, nepravilno mu dajući karakter nadležnog organa i predmet postupka pred njim, a u smislu odredbe člana 388. ZOO, pogrešno smatrali da je tok zastare prekinut i da je počeo teći iznova danom donošenja Odluke Komisije.
18. Vrhovni sud je zaključio kako Dom nije sud ili mjerodavno tijelo iz člana 388. ZOO, te pokretanje postupka pred njim nema dejstvo prekida zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete. Zbog toga donošenjem Odluke Komisije rok zastare nije počeo teći iznova u smislu odredbe člana 392. stav 1. ZOO. S tim u vezi je trogodišnji rok iz člana 376. stav 1. ZOO za podnošenje predmetne tužbe počeo teći 10. juna 1998. godine, kada je apelantica podnijela prijedlog za izdavanje privremene mjere i time saznala da postoje šteta i štetnik. U smislu stava 2. istog člana objektivni petogodišnji rok je istekao 10. juna 2003. godine. Vrhovni sud je istakao da, kako je apelantica tužbu podnijela 3. novembra 2005. godine, to je pravilnom primjenom materijalnog prava uvažavanjem osnovanog prigovora zastare, koji je tužena isticala u svim fazama postupka, apelantičin tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbio.
19. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da u smislu odredaba člana 185. ZOO naknada materijalne štete podrazumijeva uspostavu ranijeg stanja, a tek ako to nije moguće ili ako se na taj način šteta ne može ukloniti, naknada se daje u novcu. Apelantičin zahtjev da joj se izgradi stambeni objekat koja odgovara njenom suvlasničkom dijelu predstavlja zahtjev za naknadu štete u smislu člana 185. ZOO, a kako je uz ovaj zahtjev postavljen i alternativni zahtjev riječ je o alternativnoj obavezi, a pravo izbora je na tuženoj. Međutim, kako se rokovi zastare iz člana 376. ZOO odnose na sve oblike štete propisane odredbama člana 185. ZOO, slijedi da je zastario i zahtjev za uspostavu ranijeg stanja izgradnjom stambenog objekta. Zbog navedenoga Vrhovni sud je i ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio. U svakom slučaju, zahtjev za uspostavu ranijeg stanja izgradnjom stambenog objekta nije moguće izvršiti, jer uspostava ranijeg stanja podrazumijeva izgradnju objekta onakvog kakav je bio prije rušenja, a ne samo apelantičinog suvlasničkog dijela.
20. Vrhovni sud je istakao da je zahtjev za utvrđenje postavljen u funkciji ostvarenja zahtjeva za predaju u posjed nekretnina-zemljišta, a utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje da je apelantici oduzet posjed nekretnina-zemljišta čiju predaju traži, štoviše rješenjem o privremenoj mjeri tuženoj je zabranjena izmjena faktičkog stanja građenja i postavljanja privremenih objekata na nekretninama u vlasništvu ili posjedu apelantice, iz čega slijedi da one nisu u posjedu tužene, a okolnost rušenja kuće ne znači da je došlo do oduzimanja posjeda. Vrhovni sud je konstatirao kako apelantica nije dokazala da tužena nekretnine-zemljište drži u posjedu, te nije ispunjen uvjet iz odredbe člana 37. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, tako da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelantica navodi da joj je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da Vrhovni sud nije ovlašten davati tumačenje Općeg okvirnog sporazuma za mir, da Vrhovni sud nije vodio računa o Odluci Komisije, jer je ona upravo nakon odluke Komisije saznala ko je odgovoran za štetu, odnosno da je tužena protivzakonito porušila stambeni objekat, a donesena privremena mjera u vanparničnom postupku odnosi se prije svega na to da se tuženoj zabrani bilo kakva daljnja aktivnost na apelantičinom zemljištu, jer je stambeni objekat već bio porušen, tako da se za apelanticu ovim rješenjem nije ništa promijenilo u pogledu toga ko je odgovoran za nastalu štetu i činjenice koje ukazuju na visinu štete. Upravo iz Odluke Komisije ona je saznala za štetu nakon čega je podnijela tužbu i od tada teku rokovi zastare.
22. Osim toga, Vrhovni sud pogrešno navodi da rušenje objekta ne znači oduzimanje posjeda, jer ako je tužena protivzakonito srušila objekat i izvršila isknjižavanje kuće putem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, te na taj način izvršila pretvaranje izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na kojem je bilo pravo korištenja upisano na apelanticu (ali samo dok postoji objekat na zemljištu) nije prihvatljiv stav Vrhovnog suda da apelantica drži i dalje vlasništvo i posjed na predmetnim parcelama. Apelantica navodi da rješenje o privremenoj mjeri također nije riješilo ovo pitanje, nego se radi samo o zabrani daljnjeg građenja. Ponašanjem tužene ona je lišena prava vlasništva (koje nije niti imala, jer je na zemljištu imala samo pravo korištenja dok postoji kuća), a prava posjeda je lišena, jer je zemljište zauzela tužena i regulacionim planom ga namijenila za izgradnju poslovno-stambenih objekata, tako da ona nikada više neće moći koristiti svoje nekretnine za građenje ili bilo kakvo drugo korištenje. Apelantica je lično dostavila dopis isti dan kada je apelaciju podnio njen zastupnik, koji je zaveden kao dopuna apelacije, u kojem je, između ostalog, navela da je tužena rušenjem stambenog objekta onemogućila njeno pravo na povratak.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je istakao kako nisu osnovani apelantičini navodi niti u pogledu nastupanja zastare, niti u pogledu vlasništva i posjeda. Apelantica je njegov stav istrgnula iz konteksta, jer iz stanja spisa slijedi da tužena nije u posjedu spornih parcela. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbaci ili odbije.
24. Okružni sud je istakao kako se apelacijom ne pobija njegova presuda, tako da nema prijedloga o podnesenoj apelaciji o kojoj će odlučiti Ustavni sud svojom odlukom koja je konačna i obavezujuća.
25. Osnovni sud je istakao da nisu povrijeđena apelantičina prava koja navodi u apelaciji, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Tužena je navela kako nisu osnovani apelantičini navodi, tj. da je apelantica za štetnika saznala 10. juna 1998. godine kada je podnijela prijedlog za izdavanje privremene mjere. Ako se prihvati da je apelantica podnošenjem prijave Domu okončala sporni odnos, onda se radi o presuđenoj stvari, a ako ne onda nema prekida zastare tako da je apelantičino pravo za naknadu štete zastarjelo. Dom, odnosno Komisija, nisu mjerodavna tijela iz člana 388. ZOO koja odlučuju o naknadi štete, a niti se Odlukom Komisije okončava sporni odnos. Tužena je istakla kako nije izvršila rušenje stambenog objekta nego da je stambeni objekat srušen tokom ratnih dejstava, a da je ona samo uklonila ostatke već devastiranog objekta.
V. Relevantni propisi
27. U Ustavu Republike Srpske relevantne odredbe glase:
Član 17.
Svako ima pravo na nadoknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanose službena osoba ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja. [...].
28. Zakon o obaveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154.
(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
[...].
Član 172.
(1)Pravna osoba odgovara za štetu koju njen organ prouzrokuje trećem osobama u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
[...].
I Naknada materijalne štete Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.
(1) Odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorna osoba, sud će odrediti da ona isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. [...].
Podizanje tužbe Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriteljevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
[...].
Rok zastarjelosti u slučaju prekida Član 392.
1) Posije prekida zastarijevanja počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.
[...].
29. Zakon o uređenju prostora (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 19/96 i 10/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 117.
Ako se u postupku donošenja rješenja o rušenju građevine ili dijela građevine utvrdi da se opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne građevine i promet može ukloniti i rekonstrukcijom građevine ili njenog dijela, na zahtjev vlasnika može se prema odredbama ovog zakona odobriti rekonstrukcija građevine, pod uvjetom da se izvede u roku koji odredi organ uprave nadležan za poslove građenja.
30. Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/93) u relevantnom dijeli glasi: Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
Član 43.
Suvlasnik, odnosno zajednički vlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu svog prava vlasništva na dijelu stvari.
31. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90, 29/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 29/94, 23/98 i 5/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 43.
Trajno pravo korištenja zemljišta traje dok postoji zgrada.
Ako se zgrada na osnovu rješenja mjerodavnog općinskog organa uprave ukloni zbog dotrajalosti ili sruši usljed dejstva više sile, njen vlasnik ima pravo korištenja zemljišta radi građenja pod uvjetom da je na toj građevinskoj parceli regulacionim planom, odnosno urbanističkim planom predviđena izgradnja zgrade na kojoj može imati pravo vlasništva. [...].
32. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu.
Gradskim građevinskim zemljištem u privatnom vlasništvu smatra se: izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu uporabu objekta, odnosno zemljište na kojem je do sada postojalo trajno pravo korištenja a prema članu 39., te zemljište iz člana 96. ovoga zakona.
Prenošenje trajnog prava korištenja u privatno vlasništvo Član 39.
Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakona stječe pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu uporabu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prelaznih odredaba ovog zakona.
[...].
33. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 42.
(1) Na izgrađenom građevinskom zemljištu za koje je regulacionim planom utvrđena površina zemljišta za redovnu upotrebu zgrade a na kojem je vlasnik zgrade stekao pravo vlasništva na osnovu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/03), na osnovu prijedloga vlasnika zgrade upisaće se u zemljišnim knjigama pravo vlasništva u njegovu korist.
[...].
VI. Dopustivost
34. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-001 076 od 11. juna 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 16. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 7. septembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
38. Apelantica navodi da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)
39. U konkretnom slučaju apelantica je tražila izgradnju stambenog objekta ili naknadu štete i utvrđenje prava suvlasništva i suposjeda s dijelom 2/3 na nekretninama-zemljištu, dakle predmet se odnosi na utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
40. U konkretnom slučaju, apelantica smatra da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo, što je dovelo do kršenja njenog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
41. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je osnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li presuda Vrhovnog suda osnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno zadovoljava li obrazloženje ove presude standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Ustavni sud podsjeća da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi pravo suvlasništva i suposjeda s dijelom 2/3 na nekretninama-zemljištu, što je tužena dužna priznati i trpjeti pa predati apelantici te nekretnine-zemljište u posjed. Osim toga, apelantica je tražila i da joj tužena izgradi stambeni objekat koji je srušila ili da joj naknadi štetu kao novčanu protuvrijednost. Osnovni i Okružni sud su udovoljili apelantičinom tužbenom zahtjevu u cijelosti, dok je Vrhovni sud odbio apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti.
44. Iz obrazloženja presuda Osnovnog i Okružnog suda slijedi da nije osnovan prigovor o presuđenoj stvari budući da u predmetu Komisije apelantica nije dobila naknadu štete, nego naknadu zbog nemogućnosti korištenja svoje imovine, bolje reći naknadu neimovinske štete. Osim toga, nije osnovan prigovor zastare, jer je apelantica podnijela prijavu 23. oktobra 2000. godine Domu, tako da je u smislu člana 388. ZOO prekinula tok zastare koji je trajao sve do 4. novembra 2004. godine kada je Komisija donijela Odluku, nakon čega je apelantica u zakonskom roku u skladu s članom 392. stav 1. ZOO, 3. novembra 2005. godine podnijela tužbu. Apelantica je suvlasnica sa 2/3 dijela označenih nekretnina i ima pravo provoditi postupak pred sudom u pogledu svog suvlasničkog dijela, a kako je utvrđeno postojanje štete zbog rušenja apelantičine kuće i postojanja odgovornosti tužene, to je u smislu čl. 37. i 43. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, člana 172. stav 1. u vezi s čl. 154, 186, 187. i 277. ZOO, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske, prema kojima svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim i nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, udovoljeno apelantičinom tužbenom zahtjevu.
45. Potpuno suprotan stav slijedi iz obrazloženja presude Vrhovnog suda. Naime, osnovan je prigovor zastare zato što je apelantica za štetu saznala najkasnije 10. juna 1998. godine, kada je podnijela prijedlog prvostepenom sudu radi izdavanja privremene mjere, od kada počinje teći trogodišnji subjektivni rok za isticanje zahtjeva za naknadu štete, u smislu člana 376. stav 1. ZOO. To što je apelantica podnijela prijavu Domu 23. novembra 2000. godine nema karakter prekida toka zastare u smislu odredaba člana 388. ZOO, koje propisuju da se zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom povjeriteljevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem da se utvrde, osiguraju ili ostvare potraživanja. Dom nije nadležni organ iz člana 388. ZOO, jer se pred njim ne utvrđuje, ne osigurava niti ostvaruje potraživanje naknade štete, već se isključivo razmatra pitanje povrede ljudskih prava, uključujući mogući nalog za plaćanje novčane kompenzacije. Kako Dom nije sud ili mjerodavno tijelo iz člana
388. ZOO, to pokretanje postupka pred njim nema dejstvo prekida zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete. Zbog toga donošenjem Odluke Komisije rok zastare nije počeo teći iznova u smislu odredbe člana 392. stav 1. ZOO. S tim u vezi trogodišnji rok iz člana 376. stav 1. ZOO za podnošenje predmetne tužbe je počeo teći 10. juna 1998. godine, kada je apelantica podnijela prijedlog za izdavanje privremene mjere i time saznala za postojanje štete i štetnika. U smislu stava 2. istog člana objektivni petogodišnji rok je istekao 10. juna 2003. godine, a kako je apelantica tužbu podnijela 3. novembra 2005. godine, to je osnovan prigovor zastare. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva, tj. utvrđenje prava suvlasništva i suposjeda na nekretninama-zemljištu i predaju u posjed nekretnina-zemljišta, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je ovaj zahtjev postavljen u funkciji ostvarivanja zahtjeva za predaju u posjed predmetnih nekretnina-zemljišta, a utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje da je apelantici oduzet posjed nekretnina-zemljišta čiju predaju traži, štoviše rješenjem o privremenoj mjeri tuženoj je zabranjena izmjena faktičkog stanja građenja i postavljanja privremenih objekata na nekretninama u vlasništvu ili posjedu apelantice, iz čega slijedi da one nisu u posjedu tužene, a okolnost rušenja kuće ne znači da je došlo do oduzimanja posjeda. Vrhovni sud je konstatirao kako apelantica nije dokazala da tužena nekretninu-zemljište drži u posjedu, pa nije ispunjen uvjet iz odredbe člana 37. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, tako da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio.
46. Prije analize obrazloženja presuda redovnih sudova Ustavni sud će se osvrnuti na Odluku Komisije. Dakle, Komisija je ispitujući prihvatljivost prijave u odnosu na prigovor o neiscrpljivanju pravnih lijekova (apelantica i dr. mogli su sudjelovati u postupku pred nadležnim upravnim organima i izjaviti žalbu zbog šutnje administracije), zaključila da je taj prigovor neosnovan, zato što tužena strana nije dostavila niti jedan dokaz da je apelantici i dr. pružena prilika da sudjeluju u postupku, niti je u njihovo ime imenovan privremeni zastupnik. Kada su apelantica i dr. saznali za rušenje svojih kuća, pokrenuli su postupak pred sudom kako bi zaštitili imovinu izgrađenu na predmetnom zemljištu, i utvrdili je li rušenje njihovih kuća izvršeno na nezakonit način. Zbog navedenoga, Komisija je zaključila da su apelantica i dr. preduzeli odgovarajuće korake za zaštitu svoje imovine. Nadalje, Komisija je istakla da su porušene kuće apelantice i dr. predstavljale njihovu imovinu koje su lišeni rušenjem kuća, te da je postupak rušenja kuća proveden na nezakonit način. Zbog navedenoga, tužena strana nije zadovoljila princip zakonitosti tako da je prekršila prava apelantice i dr. na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ispitujući povredu prava na nediskriminaciju, Komisija je između ostalog istaknula da je apelantica dostavila dokaze da je J.B., koja je srpske nacionalnosti, dobila dozvolu za pružanje ugostiteljskih usluga u njenoj kući nakon rata, te pošto ugostiteljski objekat mora ispunjavati posebne uvjete jasno je da kuća nije bila oštećena u tolikoj mjeri da je bilo potrebno njeno rušenje. Apelantica je tvrdila da je ugostiteljski objekat radio sve do rušenja. Nadalje, Komisija je podsjetila da se OSCE uključio da bi pomogao apelantici i dr., odnosno da je uvjeravao domaće organe vlasti da postupanje Općine jasno pokazuje diskriminaciju Bošnjaka i Hrvata. Tužena strana je tvrdila da je i s osobama srpske nacionalnosti postupano na isti način, međutim nije dostavila dokaze za navedeno. Komisija je zaključila da su apelantica i dr. lišeni imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju na osnovu toga što su oni bošnjačke nacionalnosti u općini s većinskim srpskim stanovništvom, zbog čega su diskriminirani u uživanju svojih prava zaštićenih članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu navedene povrede prava Komisija je istaknula da smatra odgovarajućim da apelantici i dr. dosudi izvjestan iznos za uništenu imovinu. Kako je apelantica bila vlasnik sa 2/3 dijela, Komisija je naredila tuženoj strani da apelantici isplati iznos od 6.666 KM zbog rušenja njene kuće, te iznos od 4.000,00 KM apelantici i dr. na ime kompenzacije zbog nemogućnosti da koriste svoju imovinu i za nematerijalnu štetu koju su pretrpjeli zbog povrede njihovih ljudskih prava i nemogućnosti da sudjeluju i zaštite svoja prava u postupku pred domaćim organima.
47. Ustavni sud nalazi da iz navedenog slijedi da je Komisija zbog toga što apelantici nije pružena mogućnost da sudjeluje u upravnom postupku i zato što je pokrenula postupak pred sudom radi zaštite svoje imovine (prijedlog za izdavanje privremene mjere), proglasila prijavu prihvatljivom, bez obzira što nije pokrenula postupak radi naknade štete. Osim toga, Komisija je nakon što je utvrdila povredu prava na imovinu i povredu prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na imovinu apelantici i dr. dosudila izvjestan iznos za uništenu imovinu i iznos na ime nekorištenja imovine i nematerijalne štete.
48. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već konstatirao da se na pojedinca ne može staviti pretjerani teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi došao do ostvarivanja svojih prava (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine, tačka 40, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 30/02 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 953/05 od 8. jula 2006. godine dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osnovna ljudska prava, koja štite Evropska konvencija i Ustav Bosne i Hercegovine, moraju biti stvarna i djelotvorna kako u zakonu tako i u praksi, a ne iluzorna i teoretska. Osim toga, prema praksi Evropskog suda sama činjenica da je podnositelj predstavke mogao pokušati ispraviti navedenu povredu drugim sredstvima u toku različitih faza postupka ili da je čekao kraj postupka kako bi uložio takav pravni lijek, što je omogućavalo domaće pravo, ne mijenja zaključak. Prema sudskoj praksi Suda, onda kada se koristi neki pravni lijek, korištenje drugog pravnog lijeka čiji je cilj praktično isti, nije potreban (vidi, inter alia, Kozacıoğlu, protiv Turske [GC], br. 2334/03, stav 40, 19. februara 2009).
49. Dakle, rješenjem od 18. maja 1998. godine određeno je rušenje stambenog objekta, apelantica je podnijela prijedlog sudu za određivanje privremene mjere 10. juna 1998. godine, što znači da se obratila sudu radi zaštite svojih imovinskih prava. Nakon usvajanja njenog prijedloga, odnosno nakon donošenja rješenja o određivanju privremene mjere u vanparničnom postupku (8. septembra 2000. godine), apelantica je 23. oktobra 2000. godine pokrenula postupak pred Domom. Iz presude Vrhovnog suda slijedi da to što je apelantica pokrenula postupak pred Domom nije od utjecaja, odnosno da time nije prekinula tok zastare, zato što se Dom ne može smatrati nadležnim organom iz člana 388. ZOO. Ustavni sud nalazi da odredbe člana 388. ZOO propisuju da zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriteljevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Ustavni sud nalazi da je ZOO stupio na snagu tokom 1978. godine, a da iz sadržaja citirane odredbe ne proizlazi da se Dom ne može smatrati nadležnim organom pred kojim se preduzimaju radnje s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja koje prekidaju tok zastare, što objektivno nije niti moguće imajući u vidu kada je Dom osnovan. Naime, Ustavni sud podsjeća da je Dom osnovan Aneksom 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao sudsko tijelo čija je funkcija bila raspravljanje i odlučivanje o predmetima koji se odnose na navodna kršenja ljudskih prava u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Dom je imao pravo donošenja konačnih i obavezujućih odluka o prijavama, a strane (država i entiteti) su obavezne u potpunosti se povinovati i provoditi odluke koje je donio Dom. Dom, odnosno Komisija kao sudsko tijelo, razmatrao je apelantičinu prijavu podnesenu zbog rušenja stambenog objekta, te meritorno utvrđivao je li bilo zakonito rušenje stambenog objekta u smislu relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, Zakona o uređenju prostora, Zakona o upravnom postupku, na osnovu kojih je zaključio da je tužena nezakonito srušila apelantičin stambeni objekat. Komisija je, zbog rušenja stambenog objekta, apelantici dosudila izvjestan iznos i naknadu na ime nematerijalne štete zbog povrede ljudskih prava. Ustavni sud nalazi da je nesumnjivo da se apelantica nakon usvajanja prijedloga za određivanje privremene mjere mogla obratiti redovnom sudu zbog naknade štete, međutim apelantica je podnijela prijavu Domu i nakon što je Komisija donijela odluku pokrenula je parnični postupak. Po mišljenju Ustavnog suda, upravo suprotno stavu Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju Dom se može smatrati nadležnim organom u smislu odredbi člana 388. ZOO budući da je nesporno da je pred Domom, odnosno Komisijom, utvrđivana odgovornost tužene kao osnovne pretpostavke za naknadu štete nakon čega je i dosuđen izvjestan iznos apelantici i dr. zbog rušenja kuće. Osim toga, Komisija je proglasila prijavu prihvatljivom, iako nije pokrenut parnični postupak radi naknade štete. Ako se ima u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra potpuno proizvoljnim stav Vrhovnog suda da se, imajući u vidu nadležnost, odnosno prirodu Doma, Dom ne može smatrati nadležnim organom iz odredbe člana 388. ZOO. Ustavni sud dalje nalazi da odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO propisuju da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala, da odredbe člana 392. stav 1. ZOO propisuju da poslije prekida zastarijevanja počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost. Ustavni sud ponavlja da je apelantica podnijela prijedlog za određivanje privremene mjere 10. juna 1998. godine, prijavu Domu je podnijela 23. novembra 2000. godine, Komisija je donijela odluku 4. novembra 2004. godine, a apelantica je tužbu Osnovnom sudu podnijela 3. novembra 2005. godine. Proizlazi da je apelantica, podnošenjem prijave Domu u smislu člana 388. ZOO, prekinula tok zastare koji je trajao sve do 4. novembra 2004. godine kada je Komisija donijela Odluku, nakon čega je apelantica u zakonskom roku, u skladu s članom 392. stav 1. ZOO, 3. novembra 2005. godine podnijela tužbu, tako da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je presuda Vrhovnog suda kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev, u dijelu kojim je tražila izgradnju stambenog objekta ili naknadu štete, zbog zastare, osnovana na proizvoljnoj primjeni odredaba člana 388. ZOO.
50. Nadalje, apelantica ističe da je ona ponašanjem tužene lišena prava vlasništva (koje nije niti imala, jer je na zemljištu imala samo pravo korištenja dok postoji stambeni objekat), a prava posjeda je lišena, jer je zemljište zauzela tužena i regulacionim planom ga namijenila za izgradnju poslovno-stambenih objekata i ona nikada više neće moći koristiti svoje nekretnine za građenje ili bilo kavo drugo korištenje. Iz presude Vrhovnog suda slijedi da nije osnovan dio tužbenog zahtjeva kojim apelantica traži utvrđivanje prava suvlasništva i suposjeda na nekretninama-zemljištu i predaju u posjed nekretnina-zemljišta zato što apelantica nije dokazala da tužena drži u posjedu nekretnine-zemljište, tako da nije ispunjen uvjet iz člana 37. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Ustavni sud ocjenjuje navedeno obrazloženje Vrhovnog suda proizvoljnim iz sljedećih razloga.
51. Ustavni sud nalazi da odredbe člana 37. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisuju da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Nadalje, da je odredbama člana 43. Zakona o građevinskom zemljištu, koji je važio u vrijeme rušenja stambenog objekta, propisano da trajno pravo korištenja zemljišta traje dok postoji zgrada. Ako se zgrada na osnovu rješenja mjerodavnog općinskog organa uprave ukloni zbog dotrajalosti ili sruši usljed dejstva više sile, njen vlasnik ima pravo korištenja zemljišta radi građenja pod uvjetom da je na toj građevinskoj parceli regulacionim planom, odnosno urbanističkim planom predviđena izgradnja zgrade na kojoj može imati pravo vlasništva. Ustavni sud nalazi da su citirane odredbe Zakona o građevinskom zemljištu propisivale mogućnost gradnje ukoliko se objekat sruši zbog dotrajalosti uz ispunjenje određenih uvjeta. Ustavni sud dalje nalazi da je Zakon o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, za razliku od ranijeg, propisao da gradsko građevinsko zemljište može biti i u privatnom vlasništvu. Preciznije, odredbe čl. 4. i 39. stav 1. tog zakona propisuju da gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu. Gradskim građevinskim zemljištem u privatnom vlasništvu smatra se: izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu upotrebu objekta, odnosno zemljište na kojem je do sada postojalo trajno pravo korištenja a prema članu 39, te zemljište iz člana 96. ovoga zakona. Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakona stječe pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prelaznih odredaba ovog zakona. Dakle, citirane odredbe su propisivale mogućnost da gradsko građevinsko zemljište može biti i u privatnom vlasništvu na kojem je postojalo trajno pravo korištenja i na kojem je vlasnik imao izgrađenu zgradu. Apelantica je imala uknjiženo trajno pravo korištenja na nekretninama-zemljištu na kojem je imala stambeni objekat u suvlasništvu. Nadalje, odredbe člana 42. stav 1. važećeg Zakona o građevinskom zemljištu propisuju da na izgrađenom građevinskom zemljištu za koje je regulacionim planom utvrđena površina zemljišta za redovnu upotrebu zgrade a na kojem je vlasnik zgrade stekao pravo vlasništva na osnovu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 86/03), na osnovu prijedloga vlasnika zgrade upisaće se u zemljišnim knjigama pravo vlasništva u njegovu korist. Ustavni sud nalazi da je u postupku utvrđeno da je tužena stambeni objekat srušila u maju 1998. godine. Dakle, stambenog objekta koji je bio izgrađen na zemljištu u, tada društvenom vlasništvu, nema, a apelantica traži predaju u posjed zemljišta koje je u društvenom vlasništvu. Ustavni sud ponavlja da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da apelantica nije dokazala da tužena drži u posjedu nekretnine-zemljište tako da nije ispunjen uvjet iz člana 37. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, tim prije što postoji rješenje o privremenoj mjeri. Iz sadržaja rješenja o privremenoj mjeri slijedi da privremena mjera ostaje na snazi dok apelantica i ostali predlagači ne ostvare prava koja im po zakonu pripadaju u odnosu na nekretnine uz uvjet da apelantica i ostali predlagači u roku od 60 dana sudu dostave dokaz da su pokrenuli postupak za ostvarenje svojih prava kod mjerodavnog organa radi opravdanja privremene mjere ili do drugačije odluke suda ukoliko se okolnosti zbog kojih je mjera određena kasnije promijene tako da mjera više ne bude potrebna. Kod svega navedenog, obrazloženje Vrhovnog suda da apelantica nije dokazala da je tužena u posjedu nekretnina-zemljišta, koje je u državnom vlasništvu i na kojem se nalazio apelantičin stambeni objekat, bez bilo kakvog obrazloženja u pogledu statusa zemljišta, te dovođenja u vezu s činjenicom da je stambeni objekat koji je bio u suvlasništvu apelantice srušen, odnosno koja prava proizlaze ili koja ne proizlaze iz Zakona o građevinskom zemljištu, u konkretnoj situaciji potpuno je proizvoljno, odnosno takvo obrazloženje ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
52. Ustavni sud zaključuje da je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
53. Apelantica se, također, žali da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na utvrđenu povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelantičine navode koji se odnose na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO koje se odnose na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila izgradnju stambenog objekta ili naknadu štete, i kada je dao proizvoljno obrazloženje u dijelu apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila utvrđivanje suvlasništva i predaju u posjed nekretnine-zemljišta.
55. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić